Categories
Politika

Decentralizacija novca i centralizacija države?

Ponekad se možete iznenaditi s podacima koji bi naočigled morali biti svima poznati. Na primjer, jeste li znali da u Hrvatskoj o državnom proračunu ovisi otprilike 340-350.000 ljudi, od njih ukupno milijun i četiri stotine tisuća koje mogu reći da imaju radno mjesto. Postoje tu razna nagađanja i ako pitate Vladu, oni će se zaklinjati u daleko manje brojke u koje nisu sigurni, jer Ministarstvo uprave kojem bi temeljni zadatak morao biti da zna gdje sve ima svojih zaposlenih nije uspjelo prebrojiti sve te silne državne službenike makar su u prebrojavanje do sada uložili više od 30 milijuna kuna i to u posljednjih godinu dana. Istraga je dakle u tijeku.

Mene danas zanima manjina od 35.000 ljudi koja je zaposlena u hrvatskim općinama, gradovima i županijama. Da li ste znali da u Hrvatskoj postoji  429 općina, 127 gradova, 20 županija i grad Zagreb koji je slučaj za sebe. To je ukupno 577 tijela lokalne uprave i samouprave a u svakom od njih radi, u prosjeku oko 600 ljudi 60 ljudi. Dobro ste pročitali, i ja sam provjerio kalkulaciju dvaput.

Nakon raspada bivše nam države u Hrvatskoj je bilo oko stotinjak općina i gradova i fragmentacija državnog teritorija nastala je dobrim dijelom kao podjela političkog plijena manjim feudalcima. Tako smo došli do impresivnih 429 općina, makar i daleko države nemaju toliko lokalnih jedinica, ili pak 127 gradova unatoč tome što jedan dio njih nema niti raskršće i semafor kao donji minimum da bi ih tako mogli nazvati. Jedan solidni dio tih jedinica nije ni samoodrživ, pa postoji državni fond za izravnanje iz kojega se uzima bogatima a daje siromašnima, što je na nekoj razini prihvatljivo, no temeljni problem je kvaliteta i razina usluga koja se u tim lokalnim jedinicama dobijaju. Jedinice lokalne samouprave ovisno o razini o kojoj govorimo zadužene su za primarnu zdrastvenu zaštitu, za škole te za cijeli niz mišljenja i dozvola. Kako mnoge nisu u stanju zaraditi da se same pokriju, tako smo u posljednjih dvadeset godina dobili jedan dio nameta, onih glasovitih „parafiskalnih“ koji uglavnom služe za popunjavanje proračuna, a koji su u tih dvadesetak godina počeli živjeti svojim životima i kreiraju mnogobrojne probleme.

Lokalna uprava i samouprava je nadalje mjesto na koji se pospremaju partijski vojnici kako bi ih se zbrinulo (i njih i njihove obitelji) i kako bi ih se oslobodilo drugih obveza da bi mogli obavljati stranački posao. Također, u času kada imate situaciju da bi nekome dali veću plaću, tada se uobičajeno pribjegava metodama proglašenja neke osobe načelnikom ili pročelnikom (makar za to nema stvarnog uporišta u količini posla), a da bi netko mogao postati takav dužnosnik na lokanoj razini, osim kabineta neminovno s njime stiže i tajnica, te minimalno jedna osoba koja doista nešto i radi u njegovome odjelu, a kada smo već kod toga onda ni automobil i vozač nisu daleko. Lokalna uprava je nadalje podložna korupciji kao i sve ostale razine vlasti, no u lokalnoj upravi se govori o daleko manjim brojevima pa još uvijek nismo imali kvalitetnu intervenciju USKOKa na lokalnim razinama (osim možda ovih posljednjih događanja u slavonskom sibinju ili Varaždinu). No ono što je bizarno, je da smo postupkom fragmentiranja državnog teritorija i decentralizacije uspjeli doći do situacije gdje jedan službenik minijaturne općine kojem je silom prilika upala sjekira u med, ima moć zaustaviti stotine milijuna kuna ili eura investicija. Ako ne vjerujete, pogledajte što se događalo s IKEA-om ili pogledajte neke svjetlije primjere kako se i u okviru postojećih uvjeta može voditi uspješna općina poput Svete Nedjelje.

Problem, ako on postoji, je u tome što je naša država puno previše decentralizirana i ne samo da nas to košta ogromne količine novaca (jer ipak, treba isplatiti plaće za 35.000 ljudi), nego je poslovanje i normalno obavljanje funkcija države, a koje dijelom obavljaju te malene općine i nepotrebni gradovi dovedeno do granice izdržljivosti, u kojem nitko, osim onih koji baš moraju, ne želi investirati u takva područja neovisno o tome da li se radi o mitu i korupciji gdje treba namiriti svakog referenta u lancu, ili se jednostavno radi o nekompetenciji ljudi koji obavljaju te poslove ili pak čistoj stranačkoj podobnosti da bi dobili dozvolu za neki posao.

I sada, ako se složite sa svime što gore piše, donekle je nejasno zašto naši političari uporno govore o decentralizaciji države ako je fragmentacija koju smo postigli odavno postala neproduktivna? No kada analizirate što su oni točno rekli, shvatiti ćete da njima nije problem broj općina (jer oni u njima ionako ne rade) nego u količini novca koja se slijeva u blagajne njihovih stanačkih pulena.

Pravo rješenje koje bi omogućilo da država doista profunkcionira bi morao biti hibrid oba problema. S jedne strane treba drastično smanjiti broj lokalnih jedinica i sasvim je sigurno da će mnogi u tom postupku ostati bez posla jer je država jednostavno preskupa da bi je više mogli izdržavati. A s druge strane trebamo omogućiti da se više novaca slijeva u lokalne proračune (one koj su ostali).

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.