bankamagazine

Ministarstvo entuzijazma

Davne 1979. godine tadašnji Američki predsjednik Jimmy Carter obratio se naciji i pred kamerama odrecitirao svoj glasoviti govor o „krizi povjerenja“(1) koji ga je, po mišljenju mnogih, u konačnici koštao i drugog mandata u Bijeloj kući. Taj govor, iako se u startu trebao baviti energetskom krizom, pretvorio se u govor u kojem je Carter pokušao objasniti kako je temeljni razlog stagnacije SAD-a kriza povjerenja u državu, crkvu, školstvo, vojsku i u konačnici u sebe same kao one koji su pokretači i motori rasta. Pojednostavljeno, ako ne vjerujemo sami u sebe i vlastitu sposobnost napretka, kako onda možemo očekivati da zajednica u cjelini napreduje.

Trideset i tri godine kasnije čini mi se kako je i Hrvatsku zahvatila kriza povjerenja ili – još bolje – nedostatak elementarnog optimizma da sutra doista može biti bolje. Ako nismo u stanju prepoznati svijetle primjere i iskoristiti ih kao motivaciju, ako govorimo o padu kupovne moći, padu prometa u maloprodaji, industrijskoj proizvodnji, izvozu, inflaciji, rastu kamata, nezaposlenima… kako onda možemo očekivati da oni koji su u stanju kreirati neku novu vrijednost doista krenu u taj rizik umjesto da se ukopaju u mjestu i sa svojih u pravilu sigurnih pozicija čekaju razvoj događaja?

U jednoj od TV emisija koje sam nedavno gledao, voditelj je objašnjavao važnost i potrebu da slavimo (engl. celebrate) uspjehe naših poduzetnika. I doista, ako promatrate američke medije nije teško uočiti kako se ljudi poput Bill Gatesa, Marka Zuckerberga, Elon Muska promoviraju kao heroji; oni su svijetli primjer koji su dosezi mogući uz dobru ideju i dovoljno truda.

Ovdje nažalost nemamo primjera tog kalibra, a oni koje nam proturaju kao poduzetničke heroje to u biti i nisu. Mnoga poduzetnička imena uopće nisu poduzetnici jer nisu ništa novoga stvorili. Rijetko kada (ako uopće) razvili su nove proizvode ili usluge; u ovom ili onom krugu pretvorbe, privatizacije ili vlasničke konsolidacije preuzeli su tvrtke i možda dodali koji okus sladoleda, novi okus vode, ofarbali hotel i platili dizajnera za „rebranding“, pa čak i povećali udio na tržištu – no novih proizvodnih pogona u kojima nešto novo proizvodimo u nekim značajnijim količinama nismo vidjeli.

Naša ekonomska ekspanzija sličnija je konsolidaciji tržišta nego stvaranju novih vrijednosti, a naši heroji su u pravilu (privremeni) upravitelji imovinom koju smo zatekli prelaskom iz jednog u drugo društveno uređenje. Manageri u tim tvrtkama bave se računanjem u tabličnim kalkulatorima i procjenama rizika i njihov je posao da rizik izbjegavaju u širokom luku, dok su poduzetnici oni koji su voljni svoje vrijeme, reputaciju i kapital staviti na kocku i okladiti se sa svijetom koji ih okružuje da upravo njihova ideja, proizvod ili usluga može uspjeti. Manageri se bave potezima koji će imati egzaktne posljedice na bilancu i poslovanje tvrtke, dok poduzetnici stvaraju proizvode i usluge za koje misle da mogu naći svoje mjesto na tržištu. Manageri uspijevaju zahvaljujući, a poduzetnici unatoč svemu, a mi imamo kronični nedostatak ovih potonjih.

Kao u sportu, potrebna nam je publika koja konzumira rezultate igre, potrebni su nam igrači koji se nadmeću, potrebni su nam i suci koji osiguravaju da je igra čista i poštena no najviše od svega, potrebni su nam pobjednici; oni koji pobjeđuju, zbog kojih djecu vodimo na utakmice i pokazujemo im primjerom što čovjek može učiniti ako je dovoljno uporan, hrabar, domišljat. Naši heroji su personifikacija onoga što bi mi mogli i trebali biti samo ako dovoljno zapnemo, a mi smo nažalost ostali bez poduzetničkih heroja (ako smo ih ikada i imali).

Naš premijer je prije nekoliko tjedana u Berlinu u diskusiji, vjerojatno kao jednu u nizu njegovih doskočica izrekao kako ne možemo osnovati ministarstvo entuzijazma, no razmišljajući o tome došao sam do zaključka kako nam je možda upravo to potrebno. Ministarstvo koje će izdvajati i svima pokazivati primjere, ili možda još bolje ministarstvo koje će krčiti nepotrebne i besmislene propise koji guše poduzetničku ideju.

Možda nam nije potrebno osnivanje tvrtke za desetak kuna što više podsjeća na telekom reklame gdje za nekoliko kuna kupujete mobilni uređaj snova ali ga zato plaćate redovito u skupim mjesečnim ratama u godinama koje dolaze. Nije kritični trenutak poduzetništva osnivanje tvrtke nego preživljavanje tih prvih nekoliko godina.

Vlada je, vidimo, odlučila pokrenuti entuzijazam i ekonomiju kroz nekolicinu velikih projekata javnih poduzeća. No, je li to dobra logika jer jedna električna centrala neće zaposliti puno ljudi. Važno je biti energetski neovisan, no zar nije moda i bolje uložiti u program financiranja energetskih fasada za više od milijun stambenih jedinica u Hrvatskoj? Na taj način zaposlili bi desetke tisuća ljudi koji ionako nemaju kvalifikaciju da rade nešto kompleksnije. Do izražaja bi došle stotine poduzetnika koji bi zgrabili priliku i pronašli sebe.

Ima li itko tko vjeruje da će gradnja nove centrale zaposliti tisuće ljudi? Ili je možda vjerojatnije da će 40.000 malenih i mikropoduzetnika i obrtnika zaposliti svaki po jednog, dvoje ili troje novih zaposlenika? Da li je bolje investirati kako bi i dalje trošili ono što nije naše, jer će i ugljen za termoelektranu doći iz uvoza, ili je bolje štedjeti i ušteđeno utrošiti na nešto drugo? Ili, u konačnici, što bi više pokrenulo entuzijazam ljudi; saznanje da ćemo u nekom času sagraditi velebnu elektranu usred prekrasne Istre, ili činjenica da se 20, 40 ili 80 tisuća ljudi s burze razmililo po stotinama malenih gradilišta širom Hrvatske?

Prije nekoliko dana posjetila nas je i grupa američkih investitora „Geeks on a plane“, koji putuju svijetom i pokušavaju identificirati zanimljive visoko tehnološke projekte za koje vjeruju da imaju šansu na globalnom tržištu. Od dvadesetak predloženih projekata jedan od njih dobio je ponudu na licu mjesta, a valuacija ideje koje je već podupro lokalni hrvatski poslovni anđeo je milijun dolara. Nekoliko drugih poduzetničkih ideja su u razmatranju i kroz koji tjedan možda još neki od njih dobije investicijsku injekciju i svjetsku šansu.

U izjavi za novinare, Dave McClure jasno je rekao kako su iznenađeni kvalitetom i dinamikom startup zajednice u Hrvatskoj te kako je očigledno da posjedujemo bazen talenata koji je značajno veći od sličnih zemalja koje su posjetili.

Ono što nam nedostaje je malo podrške kako bi ohrabrili one koji imaju ideju da je pokušaju i realizirati. Nedostaje nam entuzijazma i povjerenja u nas same i zato je posjeta geekova s avionom iznimno važna ne zato što je jedan od dvadeset projekata dobio direktnu investiciju, nego zato da pokažemo da se unatoč svemu ipak može uspjeti.

Ovo nije tekst koji promovira jedno energetsko rješenje u odnosu na drugo ili tekst koji govori o tome kako je sreća domaćih poduzetnika u Silicijskoj dolini ili izvan Hrvatske, nego tekst koji pokušava argumentirati kako je za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo važno podići kolektivni entuzijazam zemlje i izdići se iz zaokupljenosti problemima koji nas stišću. Svaki problem je tržišna prilika i moramo početi razmišljati na takav način. Svaki potez i managera i poduzetnika ali i vlade mora biti usmjeren prema tome da ukažemo na pozitivne pomake i podignemo entuzijazam i ohrabrimo one koji smatraju da imaju dobru ideju; nama ne treba jedna velika i sveobuhvatna ideja nego tisuće malenih koje su raspršene po naših 56.000 kvadratnih kilometara.

Krizu povjerenja moramo pretovoriti u fontanu entuzijazma ili ćemo, kao što je to Carter zaključio još 1979. godine nastaviti uvoziti ali zajedno sa svakim predmetom koji uvezemo s njime neizostavno uvozimo i inflaciju i nezaposlenost.

(1) http://millercenter.org/scripps/archive/speeches/detail/3402

Ovaj tekst je napisan i objavljen u časopisu Banka.

Misao dana:
It is not the critic who counts; not the man who points out how the strong man stumbles, or where the doer of deeds could have done them better. The credit belongs to the man who is actually in the arena, whose face is marred by dust and sweat and blood; who strives valiantly; who errs, who comes short again and again, because there is no effort without error and shortcoming; but who does actually strive to do the deeds; who knows great enthusiasms, the great devotions; who spends himself in a worthy cause; who at the best knows in the end the triumph of high achievement, and who at the worst, if he fails, at least fails while daring greatly, so that his place shall never be with those cold and timid souls who neither know victory nor defeat.

Zašto Hrvatska nema IT politiku?

Teško je govoriti o budućnosti hrvatske IT industrije, jer najprije treba precizirati govorimo li o industriji, a potom i govorimo li baš o informatičkoj industriji (IT) ili o informatičkoj i komunikacijskoj industriji (ICT), što je širi pojam. Iako, u današnje doba interneta i povezanosti svega i svačega na najrazličitije načine, pitanje je može li se IT uopće razdvojiti od ICT-ja.

Jedna od prvih karakteristika hrvatskog IT-ja je u tome što je riječ o poprilično novoj grani industrije pa stoga u prelasku iz jednog u drugo društveno uređenje nismo sa sobom donijeli velike IT mastodonte – ekvivalente brodogradilišta, koji bi trajno narušili odnose u struci. Ono malo tvrtki što je postojalo vrlo je brzo eliminirano s tržišta (Ivasim, Velebit), dok su ostale redom uspješno privatizirane pa ako nešto možemo reći za hrvatski IT, to je da je oduvijek bio visoko kompetitivan.

Box moveri i integratori

Druga je temeljna karakteristika hrvatskog IT-ja činjenica da smo godinama (a ni danas nismo daleko) pod IT industrijom podrazumijevali i one tvrtke koje se bave prodajom računalnog hardvera, što je totalno krivo na jednaki način kao kad bismo dućane koji prodaju kuhinjsku opremu smatrali restoranima.

Promotri li se malo bolje razvojni put primjerice MSAN-a, koji je oduvijek bio vezan uz IT, danas je sasvim jasno kako se ta kompanija iz dobavljača IT industrije pretvorila u poprilično velikog logističara u kojem je prodaja računala i pripadajuće opreme samo dio ukupnog asortimana. Istodobno, sav onaj doista inteligentni dio IT-ja preselio se u tvrtku kćer King ICT.

Promatramo li pak stanje u kojem se hrvatski IT nalazi, nije osobito teško zaključiti da se industrija podijelila na logističare koji preprodaju kutije pune čipova (glasovite box movere) i sistemske integratore.

Prva je iznimno kompetitivna i u njoj (uglavnom) vladaju trgovačke marže jednoznamenkastih postotaka u okolini koja je iznimno osjetljiva na kretanje tečaja dolara (što je obračunski tečaj u zemljama koje proizvode sve te proizvode), odnosno u polju u kojem bilo kojem komadu elektronike zbog nezadrživog napretka tehnologije vrijednost pada od jedan do dva posto tjedno, neovisno o tome je li zapakiran na skladištu ili na vašem stolu.

Prodavati danas računala i računalne komponente nije uopće jednostavan ni zabavan posao nigdje, a osobito ne u Hrvatskoj.

Cijene standardnih IT komponenti jednake su usred Zagreba kao i bilo gdje u svijetu, no prodavači svoje margine popravljaju na egzotičnim komadima opreme koji bez problema mogu biti i do nekoliko puta skuplji nego što su to u inozemstvu. Tko ne vjeruje, neka pokuša kupiti glavu za bilo koji ink jet pisač, bateriju za notebook ili neki imalo egzotičniji komad mrežne opreme.

Pokemonska logika

Moja je pretpostavka da će ulaskom Hrvatske u EU ovaj logistički segment IT industrije doživjeti žestok udarac i da nas očekuje raspad lokalnog lanca nabave (uz izuzetak nekolicine većih dobavljača), jer će odjednom svi moći legalno, bezbolno i uz minimalne marže i troškove poštarine početi koristiti usluge Amazona i sličnih trgovačkih lanaca.

Ulaskom u EU pozicija mnogih uvoznika također će biti značajno ugrožena iz jednostavnog razloga što njihova pozicija posrednika postaje besmislena na tržištu s 500 milijuna stanovnika ako se nisu uspjeli ovih godina transformirati u logističku kompaniju koja opslužuje veće (čitaj regionalno) zemljopisno područje. Mnogi će tek sljedeće godine shvatiti koliko je carinska rampa štitila domaću ekonomiju.

Posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je izrastao i relativno solidan broj sistemskih integratora i tvrtki koje same razvijaju razna rješenja.

Primjerice Combis, koji se razvio u jednog od najvećih, a prije nekoliko godina kupio ga je Hrvatski telekom, dok je jedan od najbrže rastućih integratora tvrtka koja je nastala u okrilju Agrokora.

Teško je pretpostaviti koliko takve tvrtke mogu biti dugoročno uspješne ako se na tržištu koje se iz dana u dan mijenja oslanjaju na jednog jedinog kupca (matičnu kompaniju), odnosno koliko je mudra pokemonska logika Agrokora (moram ih imati sve) da jednostavno kupuje sve one djelatnosti koje se pojavljuju koncernu kao dobavljači.

Može se pretpostaviti da će se i te dvije tvrtke u nekom srednjem roku pretvoriti u privatne ekvivalente Fine i APIS IT-ja, koji su nominalno nositelji državne IT infrastrukture, dok su istodobno ostali zarobljeni u mentalnim modelima prošloga stoljeća (pritom ne mislim na devedesete godine) i koji svoju egzistenciju ne baziraju na inovativnim rješenjima i dodanoj vrijednosti svojim kupcima i korisnicima, nego na administrativnom monopolu koji im je povjerio vlasnik.

Fragmentiran sustav

I tu negdje u ovoj priči dolazimo do države koja je pojedinačno najveći potrošač IT usluga u Hrvatskoj. Čak i letimičan pogled na stanje državnog IT-ja odaje nekoliko temeljnih karakteristika.

Prva od njih bila bi da je više nego očigledno kako je cijeli sustav iznimno fragmentiran. Od gotovo 4500 razno-raznih javnih tijela (nacionalnih, regionalnih, lokalnih) posjedujemo gotovo jednako toliko različitih informatičkih odjela i informatičara koji u njima navodno rade.

Država sama jedva da posjeduje bilo kakve e-usluge, a one koje postoje su (vrlo pristojno rečeno) rudimentarne, dok su neke doslovce hendikepirane. Hrvatska nema IT politiku niti je ona ikada postojala u bilo kakvom koherentnom obliku, a nekadašnji Ured e-Hrvatske koji je nedavno pokrenuo teletekst kanal (!?) na digitalnom TV-u je prilikom promjene vlasti iz Vladinog ureda degradiran u Ministarstvo uprave.

Situacija, ukratko, nikako nije dobra i budućnost nikako ne može biti ružičasta. To je naravno jako loše, jer u krizi u kojoj se nalazimo cijela država mora pronaći svoje mjesto pod globalnim suncem i prvi korak koji treba učiniti je povećati učinkovitost ne samo države nego svih razina, uključivo i privatnog sektora. Nema, ali doslovce nema drugoga načina da to postignemo nego masovnom i smislenom informatizacijom svih proizvodnih procesa i tu je uloga IT industrije ključna, jer je ona ta koja mora pokazati koja su rješenja inovativna, koja će donijeti najveće uštede (u novcu i utrošenom vremenu) i koja ta rješenja mora implementirati na nižim razinama.

U europskoj 2012. godini jednostavno nije dopušteno da bilo koji dio administracije ili privatnog biznisa računalnu infrastrukturu promatra kao skupinu umreženih i skupocjenih pisaćih strojeva.

Rješavanje tuđih problema

I na kraju, da bismo ipak završili u pozitivnom tonu, tko ima priliku družiti se i razgovarati s hrvatskim informatičarima i pritom zaviri u njihove linkedin profile, vidjet će da postoji cijeli niz (i to vrlo impresivan niz) hrvatskih informatičara koji već danas zauzimaju neka od vodećih mjesta u svjetskoj IT industriji.

Nadalje, postoje tvrtke usred Hrvatske koje su golemi, iako vrlo tihi, izvoznici softverskih rješenja širom svijeta, neke od najvećih svjetskih kompanija na dnevnoj bazi koriste usluge hrvatskih informatičara, a da ne kažemo da su i neke od multinacionalnih kompanija izabrale upravo Hrvatsku kao svoj centar razvoja iz kojeg naši konzultanti putuju širom svijeta i rješavaju (tuđe, jer smo valjda prepametni za svoje) probleme.

Budućnost hrvatske informatičke industrije nije ograničena ljudima ili znanjem, nego isključivo vizijom onih koji tom industrijom upravljaju, odnosno onih koji te usluge kupuju. Nažalost, vizija je nešto s čime smo oduvijek i u svim poljima bili deficitarni.

p.s. ovo je tekst kojeg sam napisao za magazin Banka, objavljen je i na njihovim stranicama na ovom linku.