Ayn Rand

Prije desetak dana u časopisu Economist izašao je članak koji ukratko propituje tezu da li je uopće moguće da pojedine zemlje preskoče proizvodnu fazu svojeg razvoja i odmah se koncentriraju na servisne usluge?

Ovo je zanimljivo pitanje jer neka zdrava ekonomska logika govori o tome kako jedno društvo kreće s pozicija poljoprivrede, potom se prebacuje na masovnu proizvodnju da bi na kraju priče preorijentiralo se na servisne usluge. Ovaj slijed je logičan jer govori o svemu onome što nas pokreće, dakle nakon što više nismo gladni (što pokriva poljoprivreda) i sakupimo dovoljno imovine koja nam osigurava pristojan život (televizor, kuća, automobil, najnoviji iPad ili mobilni telefon), polako ali sigurno orijentiramo se na konzumaciju servisnih usluga. Počinjemo odlaziti u restorane, kazališta ili godišnje odmore.

Ako promatramo ekonomiju s pozicije dodane vrijednosti, ili famoznog BDP-a, činjenica je kako se na poljoprivredi i ne može puno zaraditi i bavljenje poljoprivredom neće osigurati nacionalnu sreću no to je jednostavno nužni dio održivosti nekog prostora i netko ga mora obavljati. Može biti da će pojedinac poljoprivrednik dobro živjeti i postati bogat kroz poljoprivredu, no u prosjeku razina produktivnosti je relativno niska. Proizvodnja je slijedeći korak gdje počinjemo proizvoditi u masovnim količinama i dok možemo diskutirati kako je priozvoditi ciglu jeftino, činjenica je da jedan radnik može proizvesti uz odgovarajuću tehnologiju puno cigli i na taj način stvoriti veliku vrijednost, a ako nam to nije dovoljno tada se možemo prebaciti na sofisticranije oblike proizvodnje koji donose veće vrijednosti (primjerice u Sisku postoji tvornica koja proizvodi keramičke osnove na koje se ugrađuju računalni čipovi; sasvim je sigurno da jedan kilogram cigle ili jedan kilogram takvih sofisticiranih keramičkih pločica ne koštaju jednako, makar u osnovi potiču iz iste sirovine), a ako baš želimo stvarati ogromne vrijednosti potrebno je početi proizvoditi visoko sofisticiranu tehnologiju poput računala ili možda aviona.

Naši političari govore o tome kako ja kasno da postanemo zemlja proizvodnje jer više nismo konkurentni, no nejasno je da li je moguće da se preorijentiramo na usluge bez da smo u potpunosti iskoristili blagodati industrijskog društva. Ako promatramo uspjehe koje su ostvarili Japan, Južna Koreja, Taiwan ili u posljednje vrijeme Kina, sasvim je jasno kako oni svoj prosperitet glase na vrlo snažnoj industrijskoj proizvodnji. Komentirajući taj članak, Nenad Bakić spomenuo je kako postoje tri temelja za uspješnu proizvodnju, a to bi bili kapital, tehnologija i ljudski resursi. I dok bi kapitala još i našli, a tehnologiju možemo i uvesti, činjenica je da kaskamo na polju ljudsih resursa jer mi u biti nemamo niti osobitu tradiciju a još manje edukacijsku podlogu ua upravljanje proizvodnjom. Naime, nije poanta samo imati inženjere koji nešto znaju o nekom komadiću proizvodnog procesa nego su nam nasušno potrebni i oni koji su u stanju kontrolirati i optimizirati cjelokupne procese u jednu smislenu i produktivnu cjelinu. Nedostaje nam ono što se zove operacijski menadžment a to je vještina koja je dobro izučena u posljednjih dvije stotine godina i što je vještina koju je moguće steći kroz edukaciju. No moramo imati fakultet ili školu u kojoj se takvo znanje prenosi, zar ne?

Nažalost, vještina proizvodnje u hrvata se velikim dijelom prenosi doslovce s koljena na koljeno, a takva metoda ne samo da stimulira fenomen pokvarenog telefona nego onemogućava dotok novih znanja. Zemlje poput Indije koje možda jesu preskočile svoju industrijsku fazu i prebacile se odmah na servisnu industriju imale su iza sebe niz pogodnosti koje mi nemamo, s druge strane, ne radimo niti minimalne napore kako bi ispravili nedostatke u našem edukacijskom sustavu i kako bi stvorili pretpostavke da netko, ako mi sami to nismo u stanju, pokrene proizvodnju koja nam tako očajnički treba.

p.s. ovo je moja četrdeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
“The man who refuses to judge, who neither agrees nor disagrees, who declares that there are no absolutes and believes that he escapes responsibility, is the man responsible for all the blood that is now spilled in the world. Reality is an absolute, existence is an absolute, a speck of dust is an absolute and so is a human life. Whether you live or die is an absolute. Whether you have a piece of bread or not, is an absolute. Whether you eat your bread or see it vanish into a looter’s stomach, is an absolute.

There are two sides to every issue: one side is right and the other is wrong, but the middle is always evil. The man who is wrong still retains some respect for truth, if only by accepting the responsibility of choice. But the man in the middle is the knave who blanks out the truth in order to pretend that no choice or values exist, who is willing to sit out the course of any battle, willing to cash in on the blood of the innocent or to crawl on his belly to the guilty, who dispenses justice by condemning both the robber and the robbed to jail, who solves conflicts by ordering the thinker and the fool to meet each other halfway. In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit. In that transfusion of blood which drains the good to feed the evil, the compromise is the transmitting rubber tube. indecisiveness “

Nisam već godinama valjda iskoristio priliku da pišem o knjigama i zbilja mi je žao zbog toga, s jedne strane nešto manje čitam nego ranije i više toga su neke stručne knjige o vrlo specifičnim temama za koje i nema previše publike (a da budem iskren, nemam baš namjeru podijeliti sa svim zainteresiranim koje točno knjige čitam i zašto :).

Prije nekoliko mjeseci na Nenadovu sugestiju počeo sam čitati dvije knjige Rusko-Američke spisateljice Ayn Rand. Ayn je 1926. emigrirala u Ameriku i bavila se kao scenarist i pisac djela koja su se izvodila i na Broadwayu, no njezina dva najznačajnija djela su svakako Fountainhead i Atlas Shrugged. Te dvije knjige su u biti baza za njezinu filozofsku ili možda čak ideološku doktrinu koja je nazvana Objektivizam.

Fountainhead je objavljen 1943. godine i bavi se talentiranim New yorškim arhitektom Howard Roarkom i njegovim usponima i padovima i problemima koje talentirani ljudi imaju u svijetu kojime upravljaju mediokriteti.

Atlas Shrugged je objavljen četrnaest godina kasnije 1957. i govori o društvu kojem upravlja birokracija u sustavu koji dobrim dijelom počiva na konceptima komunizma/socijalizma i koje kroz svoj sustav redistribucije dobara uništava zdravo tkivo zemlje.

Ne bih vam prepričavao knjige jer su knjige sjajne i vrijede svake sekunde koje su utrošenje u njihovo čitanje. Mogu slobodno reći da se već godinama nisam toliko zapalio za neku knjigu kao za ove dvije i makar su ogromne (čitam na Kindleu pa ne znam koliko bi imale stranica u paperbacku ali vjerujem da zajedno imaju oko dvije tisuće stranica paperbacka). Fountainhead u svom centru ima pojedinca Howarda Roarka, dok je u centru Atlasa cijelo društvo – no obje knjige se u svojoj osnovi bave istom tematikom i kroz beletristiku u biti dobijate uvid u filozofiju objektivizma koju pokušava (i velikimd ijelom uspješno brani) Ayn Rand.

Objektivizam kako sam ga ja doživio se u biti može nazvati i radikalnim neoliberalizmom, jer Ayn Rand polazi od premise kako se država mora brinuti za svoje manjine, a najmanja pojedinačna manjina je pojedinac, a pojedincu je sve dopušteno dok time ne ugrožava drugog pojedinca. Ona s gađenjem odbacuje ideju altruizma i u biti smatra da pojedinac najveću dobrobit društvu pruža samo ako doživi svoj puni potencijal a do kojeg dolazi slobodnom trgovinom s drugim pojedincima (dakle odnosom između pojedinaca koji se bazira na zajedničkoj koristi).

Istovremeno, u knjigama govori o problemima koje nadareni pojedinci imaju da bi ostvarili svoje potencijale, a koji su zapriječeni ili različitim društvenim skupinama (gatekeeperima) koji ograničavaju ili se aktivno bore protiv napretka, promjena ili unošenja nove kvalitete; dok u Atlasu promatramo to isto s pozicije društva i parazitske strukture mediokriteta koji su našli za shodno da reguliraju i preusmjeravaju društvene i ekonomske tokove po načelima koji nisu bazirani na ekonomiji uspjeha ili zajedničkoj koristi svih strana koje su uključene u transakciju. Priča je u pojedinim elementima dovedena do totalnih ekstrema i u biti karikature tako da u dijelovima morate napeti maštu da dopustite da pojedini zapleti ili iznesene ideje ostanu u domeni realnog.

Kako god bilo, ove dvije knjige morate pročitati jer makar se ne složili sa svime iznesenime te dvije knjige su kao prvo sjajna beletristika i sama ta činjenice su više nego dobra isprika za čitanje. Mimo toga, pogled na pojedinca i društvo je po meni sjajan i primjerice razina identifikacije s nekim mojim stavovima je bila nevjerojatno visoka, a istovremeno promatrajući njezine opise društva i odluka se donose i na kakav način daju dodatno paralelu vremenu (ali i lokaciji) u kojem živimo iako je od objave te dvije knjige prošlo više od pedeset godina.

Teme kojima se bave ove dvije knjige možda jesu dobrim dijelom apstraktne i dugo sam se vremena i sam opirao razmišljanju o tim stvarima jer se smatram više praktičnom osobom kojoj treba nabaciti problem ne bi li ga krenuo rješavati. Ayn Rand se bavi time što je to pojedinac, što je uloga države, puno vremena provodi govoreći i argumentirajući individualizam, slobodu mišljenja, slobodu i zaštitu privatne imovine i naravno o slobodi poduzetništva. Ako to prebacite na ovu našu situaciju (a paralela ima koliko god hoćete) onda na ovaj ili onaj način morate doći do toga da za konstrukciju vrijednosnog sustava na kojem funkcionirate kao osoba morate odabrati neke temelje, koji god oni bili – i to je trenutak u kojem morate prijeći u domenu filozofije; morate odrediti sebe i načela na kojem funkcionirate ali morate definirati i odnos sebe kao pojedinca u odnosu na društvo (i posljedični državu) i tu Ayn Rand i njezine dvije knjige mogu puno pomoći pa makar se i ne složili s nekim idejama, vrijednosnim sudovima ili konceptima za koje se ona zalaže.

Dakle; žestoka preporuka i za domaću zadaću svakako pročitati Fountainhead i Atlas Shrugged.

Evo i nekoliko sjajnih citata:

I swear by my life, and my love of it, that I will never live for the sake of another man, nor ask another man to live for mine.

In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit.

Money demands that you sell, not your weakness to men’s stupidity, but your talent to their reason.

I refuse to accept as guilt the fact of my own existence.

“If you saw Atlas, the giant who holds the world on his shoulders, if you saw that he stood, blood running down his chest, his knees buckling, his arms trembling but still trying to hold the world aloft with the last of his strength, and the greater his effort the heavier the world bore down on his shoulders—what would you tell him to do?” ” To Shrug.”

“Parties are intended to be celebrations, and celebrations should be only for those who have something to celebrate”.

One can’t love man without hating most of the creatures who pretend to bear his name.

I am a man who does not exist for others.

I have come here to say that I do not recognize anyone’s right to one minute of my life…. It had to be said. The world is perishing from an orgy of self-sacrificing.

I can accept anything, except what seems to be the easiest for most people: the half-way, the almost, the just-about, the in-between.

There is no such thing as duty. If you know that a thing is right, you want to do it. If you don’t want to do it—it isn’t right. If it’s right and you don’t want to do it—you don’t know what right is and you’re not a man.

A gun is not an argument.

Every government interference in the economy consists of giving an unearned benefit, extorted by force, to some men at the expense of others.

Remember also that the smallest minority on earth is the individual. Those who deny individual rights, cannot claim to be defenders of minorities.

When a man declares: “There are no blacks and whites [in morality]” he is making a psychological confession, and what he means is: “I am unwilling to be wholly good—and please don’t regard me as wholly evil!”

A genius is a genius, regardless of the number of morons who belong to the same race—and a moron is a moron, regardless of the number of geniuses who share his racial origin.

Pity for the guilty is treason to the innocent.