U zadnjih nekoliko dana sam se počastio s cijelim nizom “poslastica” koje sam totalno zanemario u proteklom razdoblju. Prvo mi je u Algoritam stigla knjiga koju sam naručio prije gotovo dva mjeseca a koju je napisao Wiredov novinar Chris Anderson i zove se “Long tail”.
Teorija kaže kako se sve događa u nekom 80/20 odnosu. Primjerice, ideja je da 20% najprodavanijih CDova čine 80% ukupne prodaje (i 100% profita), tako da lanci distribucije (CDa, knjiga, DVDova ili bilo čega drugoga uključivo i papra i brašna) odabiru artikle koji se prodaju na njihovim policama kako bi maksimalizirali obrtaj zalihe i uvećali profit. To također znači da većina ikada napisanih knjiga nikada nije došla na policu niti je možete kupiti (baš kao što niti ja nisam naišao na Long Tail na Algoritomovoj polici). Dolaskom interneta gdje prostor na polici ne postoji, niti postoji trošak držanja tog artikla (recimo iTunes koji ima nekoliko milijuna pjesama spremljenih na nekoliko hard diskova čija je cijena zanemariva) tada je sve moguće prodavati i svaka roba nađe svog kupca. Long tail je nazv statističke distribucije u kojoj samo vrh ponude daje oštri skok, a potom prodaje opada što dalje i dalje idemo na ljestvici prodaje, no ono što je zanimljivo taj “rep” nikada ne stigne do nule; ili kako su to rekli ljudi u Appleu, 98% sve muzike koju oni imaju u ponudi se proda barem jednom u kvartalu što je nevjerojatni podatak, pa stoga nije ni čudo da je podnaslov knjige “Selling less of more”. Long tail je kreirao paradigm_shift u poimanju globalne ekonomije a osobito interneta.
Druga knjiga (koju još nisam preuzeo) zove se “Crashing the gate” i napisali su je Jerome Armstrong i Markos Moulitsas Zuniga, američki politički blogeri koji pišu o američkom političkom sustavu, demokratskoj stranci i revoluciji koja se događa na njihovom internetu. O ovoj knjizi razmišljam kao o udžbeniku za ono što će se događati kod nas u slijedećih godinu dana.
Nabavio sam si nakon dugo vremena i nešto malo muzike. Naime, slučajno sam skužio kako je Fat Boy Slim napravio best_of. Fat Boy Slim je čini mi se DJ i nije nužno osoba koju bih išao negdje ciljano gledati, no imao je nekoliko žestokih stvari, uključivo i Praise you koja je dobila MTV Best Dance nagradu prije nekoliko godina, a neposredno nakon toga je napravio i Weapon of choice u kojem pleše Christopher Walken kojeg su odmah proglasili Fred Astairom dvadeset i prvog stoljeća. Walken je zanimljiv i po tome što ga je internet community proglasio kandidatom za predsjedničkog kandidata u američkim predsjedničkim izborima za 2008.
Drugi CD kojeg sam također nabavio je CD new_hit_wondera Gnarls Barkley-a. Njega sasvim sigurno znate po ovogodišnjem hitu Crazy kojeg je otpjevao i na MTV music awards (u jednoj iznimno bizarnoj postavi).
I zadnje, nabavio sam si ulaznice za Sealov koncert slijedeću nedjelju. Seal nije nužno muzičar po mom izboru, no tip je totalno cool, poprilično romantičan a da ne kažemo kako je smotao i Heidi Klum što ga definitivno stavlja u tu grupu. Koncert će sigurno biti sjajan.
Misao dana:
I remember when, I remember, I remember when I lost my mind
There was something so **PLEASANT** about that face
Even your emotions had an echo in so much space