Categories
Gadgets Toyota

Lexus RX400h

Protekli vikend sam na posudbu dobio Lexus RX400h od Toyote Hrvatska. Ovo nije prva Toyota koju sam vozio i u proteklim godinama imao sam već Toyotu Prius (Prius sam imao na dužem testu i o tom automobilu ima cijeli niz tekstova, njih desetak pa ako vas zanima…), Toyotu Avensis a posljednji auto koji sam vozio je Lexus IS220d.

Lexus RX400h nije najnoviji model i njega je nedavno zamijenio novi RX450h. Oba automobila su donekle slična izvana i drže se iste dizajnerske filozofije i bitne razlike se odnose na motorizaciju (RX400h koristi obični benzinski motor u sprezi s elektro motorima, dok 450h koristi benzinski motor s atkinsonovim ciklusom i električnim motorima, više o tome što je Atkinsonov ciklus piše u člancima o Toyoti Prius). Naravno tu je cijeli niz novih unapređenja kako to već ide, no temelj oba automobila je isti; moderno i veliko SUV vozilo upogonjeno hibridnim pogonom.

Za razliku od Toyote, gdje hibridni pogon služi prvenstveno za održavanje ekonomije (dakle male potrošnje) u Lexusovoj izvedenici hibridnog pogona to nije slučaj. Ovdje je prvenstveni cijl očuvati performanse automobila i s manjim motorom postići performanse većega. Pa tako Lexus 400h koji je opremljen s 3.3 litre benzinskim šetocilindričnim motorom u sprezi s elektro motorima bi morao davati performanse osmerocilindričnog benzinca a sve skupa dok troši kao cetverocilindraš (znam, malo je zapetljano ali treba pratiti radnju). Naravno, poanta hibridnog motora je za mnoge smanjena potrošnja, no primarni kriterij u hibridnim motorima je minimalizacija stakleničkih plinova a to u nekim situacijama može značiti i veću potrošnju; tako da je apsolutno moguće (i u stvari to je i situacija) da će primjerice Lexusov RX400h ući u kategoriju najmanjih zagađivača okolišta dok istvremeno neće biti i najbolji po potrošnji. Ovo nama Hrvatima zasada nema puno smisla, no tendencija razvitka zelenih poreza koja će zasigurno doći i do nas puno brže nego što mislimo učiniti će investiciju u hibridne automobile vrlo mudrom.

Lexus RX400h

Nažalost, kako je vikend bio kišovit (a i to je blagi izraz) nisam nažalost imao previše prilike voziti se, a dojam je dodatno pokvario i manji sudar kojeg sam imao pred City Center One što me dodatno demoraliziralo tako da sam u četiri dana korištenja automobila napravio jedva nešto više od 400 kilometara i u tom razdoblju ostvario potrošnju od prosječnih 10.9 litara benzina na 100km. Kada sam preuzimao auto, na putnom računalu je prosječna potrošnja na 2000 prijeđenih kilometara bila 10.8 litara, a po forumima je moguće pronaći dugotrajne statistike koje i na recimo 60.000 prijeđenih kilometara pokazuju da je moguće stabilno trošiti po 10.5-11 litara na 100km. Trošiti toliko nije malo, no kada znamo da govorimo o automobilu s ukupno gotovo 300 konjskih snaga tj. 200kw onda i nije tako strašno, dapače, ulazimo u kategoriju potrošnje četverocilindraša kako je Lexus i obećao. Istovremeno, auto ima suludo ubrzanje a istovremeno je strašno tih. Na brzinama do nekih 30ak kilometara na sat za pogon koristi električni motor i tek nakon toga pali benzinski. Iako je auto s pogonom na sva četiri kotača, pogon prednjih kotača nije povezan s pogonom na zanjim kotačima nego kotači imaju nezavisne motore tako da se pogon na sva četiri dinamički pali i gasi po potrebi no efektivno Lexus RX400h veliku većinu svog vremena ima pogon samo na prednjim kotačima (što ga čini nepodesnim za bilo kakav terenski zadatak pa se nemojte niti truditi).

Osim hibridnog motora, druga (barem meni) važna razlika između ostalih automobila i hibrida je CVT mjenjač. O njemu također imate u starijim tekstovima o Priusu. Naime zbog konstrukcije mjenjača koji je u biti non stop direktno mehanički povezan s motorima (dakle auto nema spojku bilo koje vrste) auto ima neograničeno veliki broj prijenosa (brzina). Osobi koja nije probala voziti takav auto je to malo teško za objasniti jer i kada govorimo o automatskom mjenjaču to je i dalje mjenjač koji “mijenja” brzine ali automatski. U ovom autu toga uopće nema i može Vam se lagano dogoditi da držite stalnu brzinu a računalo automobila odluči promijeniti broj okretaja benzinskog i/ili električnog motora i makar se vozite istom brzinom zvuk motora se dinamički mijenja, ili pak obrnuta situacija u kojoj primjerice ubrzavate no zvuk motora je jednoličan. Iz tog razloga na komandnoj ploči nema brojača okretaja motora jer je to za ovaj auto u biti irelevantan podatak na koji ionako nemate utjecaja te umjesto toga ima dinamometar (nadam se da sam iskoristio ispravan izraz) koji umjesto broja okretaja pokazuje koliko snage motora je u nekome trenu angažirano (to je i dobar edukacijski instrument jer vam pokazuje koliko efikasno vozite).

U svakom slučaju, ako niste imali prilike voziti hibridni automobil onda to svakako preporučam jer je razlika u osjećaju iznimno velika i meni hibridni automobili odgovaraju ako ništa drugo onda samo zbog toga. Svaki jedriličar će uživati u vožnji hibrida, u trenucima kada vozite velikom brzinom i “parate” cestu, a ne čujete niti zvuka osim možda rotaciju kotača… (ne volim ove pjesničke usporedbe ali postoje trenuci kada su neizbježne)

Dodatni bonus CVTa i hibridnih motora je i to što je broj pokretnih dijelova u biti manji, a osobito onih koji se habaju. Tako ne morate brinuti o tome da li treba mijenjati spojku ili ne, hoće li se rasuti mjenjač prilikom lošeg mijenjanja brzina, a obzirom da 95% vremena uopće ne koristite kočnice nego kočite pomoću elektromotora (rekli bi ko tramvaj) to ujedno i znači da je stres i habanje kočnica minimalan i serviseri kažu kako će originalni set kočnica (dakle i diskova i pločica) najvjerojatnije biti jednako trajan kao i cijeli životni vijek vozila. To ukratko znači smanjene troškove održavanja (na elektriku, koju svi odmah gledaju sa strahopoštovanjem) je garancija ionako osam godina.

S pozicije vanjštine, teško mi je reći da je Lexus RX400h (ali i novi 450h) nešto spektakularno, u stvari, taj auto se prilično lagano izgubi u gomili makar je karakterističan po puno toga. Moj subjektivni dojam je i da je to relativno maleni auto, no kada gledate usporedne testove, onda vidite kako se RX redovito uspoređuje s autima poput Mercedesa MLa ili BMWa X5 – što je ujedno i oznaka klase u kojoj se nalazi. Auto ima 4.8 metara i po svojim gabaritima je apsolutno mjerljiv s MLom i X5, no kada uđete u kabinu onda vam je jasno da se radi o omanjem kamionu u kojem imate na raspolaganju jako puno mjesta i za vozača ali i za putnike na stražnjoj klupi (koja se, usput rečeno može pomicati naprijed natrag kako bi ili povećali komfor putnika ili povećali volumen prtljažnika).

Lexus RX400h opremljen je i praktičkim svim drugim gadgetima koje bi htjeli imati u automobilu, od senzora za parkiranje (naprijed i nazad), video kamere za pogled unazad (s lijepo ucrtanim putanjama kotača kako bi predvidjeli gdje će auto biti ako se nastavite kretati), preko Mark Levinson audio sustava s CD i DVD playerom (iskreno, nisam imao neku muziku sa sobom pa nisam testirao na muzici koju poznajem, no sjećam se dobro da je Mark Levinson u IS220d bio genijalan, ovaj ovdje me nije nešto impresionirao). Tu je i neizostavna navigacija, te ostali komfor za vozača i putnike. Lexus je relativno mekani auto i mislim da je to za luksuzni SUV kao što je RX u biti poželjno, šteta što nisam imao prilike odraditi jednu dužu vožnju od nekoliko stotina kilometara da vidim što bi moji bubrezi imali na to reći ali pretpostavljam da je omjer mekoće vožnje i dobrog držanja na cesti dobro pogođen.

Sve u svemu, Lexus RX400h (a 450h vjerojatno sve to i još malo više) vrlo veliki automobil sa sjajnom potrošnjom i impresivnim performansama. U biti, potrošnja njega kao benzinca je usporediva sa potrošnjom njegovih suparnika u diesel varijanti. Hibridna verzija dolazi u samo jednoj razini opreme i to maksimalnoj pa je cijena modela usporediva skoro 1:1 sa suparnicima, no istovremeno ti isti suparnici dobar dio tech gadgeta nemaju u serijskoj opremi pa bih rekao da je Lexus RX400/450h ne samo povoljna kupnja nego i sjajan odabir ako želite imati veliki i luksuzni auto a istovremeno ne želite biti previše upadljivi na cesti.

Misao dana:
Give us the luxuries of life, and we will dispense with its necessaries.

Share the post "Lexus RX400h"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Superhik nacija

O utjecajima reforme sustava poreza na dohodak sam već pisao prije nekoliko tjedana (vidi originalni tekst ovdje). U međuvremenu Vlada je izašla sa svojim prijedlogom i sada možemo reproducirati na stvarnom uzorku kako će izgledati novonastala distribucija plaća. Opet, kao i posljednji puta, u kombinaciji s Markom Krištofom napravio sam malu analizu (on je radio brojeve a ja piskarao, tako da i njemu ide barem polovica slave :). Prvi graf sada izgleda ovako:

Odnos starog i novog obračuna plaće

Dakle, kao što se vidi iz priloženog grafa (kliknite da bi ga uvećali), praktički svaka plaća čiji je bruto do 22.800 kuna raste. Ovisno o rasponu neke rastu više, neke manje (cijeli jedan raspon je gotovo ravan sa 122kn što će ujedno biti i povećanje za veliku većinu ljudi), da bi onda rast počeo padati i u rasponu bruto plaće od 22.800kn do nekih 42.800 kuna nitko neće profitirali ali odmah nakon toga zbog zadnje stope poreza na dohodak plaća u biti ide strelovito gore. Zanimljivo je da je rast plaće za veliku većinu ljudi u biti na razini 1-3% netto iznosa plaće, dok za ove “teškaše” taj rast može iznositi i do 7% netto iznosa.

Ukratko, koliko god mala bila populacija ljudi koji primaju velike plaće (one čiji je bruto veći od 42.800kn) oni su neproporcionalno bolje prošli od svih ostalih.

No, to nije jedina pogodnost koju ta populacija uživa. Skrenuo bih vam pozornost na malo poznati detalj koji je objavljen u narodnim novinama.

Naime, ima još jedna zanimljivost s velikim plaćama, u našem zakonu postoje naime maksimalni iznosi doprinosa koje uopće možete platiti na svoju plaću. Vjerujem da vam je to iznenađenje jer se malo tko susreo s tim fenomenom, i taj iznos je reguliran kao 6x prosječna plaća u protekloj kalendarskoj godini (za razdoblje siječanj – kolovoz). To ukratko znači da ako vam je bruto plaća u 2010. godini veća od 46.296,00 kuna tada na iznos plaće veći od toga ne plaćate doprinose (ali uopće).

Grafikon izgleda ovako:

Povrat poreza zbog maksimalno plaćenih doprinosa

Vjerujem da je malo konfuzno, no u grafikonu s desne strane se vidi os sa iznosom povećanja netto plaće zbog prelaska maksimalnog iznosa doprinosa za pojedine iznose bruto plaća. Prevedeno, osoba koja ima bruto plaću 102.800 kuna, a za koju većina ljudi misli da ima netto plaću na mjesečnoj razini netto plaću od 54.000 kuna, zbog novonastalih promjena u izračunu poreza na dohodak sada ostvaruje dodatnu isplatu nešto veću od 6.000kn što znači da je njegova netto plaća u biti oko 12% veća od iznosa za kojeg smo mislili da je dobija.

Iznosi maksimalnih doprinosa se primjenjuju već godinama pa nemojte misliti da je to friška ideja. Naravno, ovaj maksimum nije ukinut poput drugih poreznih olakšica kojima se koriste ljudi čija je plaća u nekim uobičajenijim rasponima.

Na temelju zastarjelih podataka REGOSa kojim raspolažemo (a koji se odnose na plaće iz relativno davne 2007 godine) broj primatelja plaće čiji bruto prelazi maksimalni iznos koji je određen za plaćanje doprinosa je oko 3.500 (pretpostavljam da je ta brojka u posljednje dvije godine narasla unatoč krizi), i ako kažemo da je distribucija iznosa plaća između 46.300 i 104.440 kuan ravnomjerno opada s time da je najveći broj onih koji su na 46.300kn bruta, ispada kako država samo temeljem ove odredbe gubi nešto više od 30 milijuna kuna (točni iznos nažalost nije moguće izračunati jer su podaci REGOSa zastarjeli a i ne daju točnu distribuciju broja ljudi po visini plaća iznad gore navedenog iznosa).

Ili, da to maksimalno pojednostavimo, zahvaljujući novim poreznim stopama i načinu obračuna poreza na dohodak, a u kombinaciji sa već prethodno postojećim odredbama jednoj vrlo maloj grupi ljudi s ekstremno visokim plaćama njihove će netto plaće moći narasti (u maksimalnom scenariju) i do nekih 19%. Doista impresivno (za socijalnu državu).

Misao dana:
Governments last as long as the undertaxed can defend themselves against the overtaxed.

Share the post "Superhik nacija"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)

Ovo je deveti dio iz serije, prvih osam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi.

Pitanje stečaja je jako kompleksno i teško ga je objasniti ljudima koji nemaju neposredno iskustvo u vođenju tvrtke. Naime, u biti je čak i teoretski nemoguće zaustaviti poslovanje jedne tvrtke bez da se u tom postupku stvore nekakvi gubici i netko mora preuzeti trošak gašenja tvrtke. Postoje naravno izuzeci (koji su svi redom plod lošeg i u svojoj biti nezakonitog računovodstva).

Ne znam koliko znate o knjigovodstvu, no u Hrvatskoj (kao i u ostatku svijeta) se koristi dvojno knjigovodstvo, to su oni famozni “duguje” i “potražuje”. U bilanci, na jednoj strani imate svoju imovinu (bio to novac na računu, temeljni kapital, potraživanja, vrijednost skladišta) a na drugoj svoje obveze (prema dobavljačima, državi, kreditorima, rezervacije za sporove i slično). Vrijednost duguje je uvijek jednaka onome potražuje ako je situacija kod vas drugačija onda imate veliki problem.

Zamislite sada situaciju da odjednom u svom poslovanju ostvarite gubitak (to je jedna mogućnost) ili druga da primjerice dobijete sudsku presudu da ste dužni neke ogromne novce koji nisu iskazani u vašoj bilanci do sada (a to se može desiti zato jer ste nešto propustili prije proknjižiti, jer ste nešto namjerno napravili da umanjite svoje obveze ili pak zato što ste izgubili neki spor koji nema veze sa životom). Odjednom, balans vaše bilance je u problemu, jer morate proknjižiti gubitak (primjerice jer je kupac koji je kupovao robu od vas bankrotirao i nikada neće platiti svoj dug) ili morate proknjižiti obvezu (primjerice dug prema vašem dobavljaču, banci ili državi).

Ja sam bio prošao obje kombinacije. Prvu, situaciju u kojoj je kupac naglo bankrotirao sam prošao 1998 godine kada je tvrtka TISAK otišla u stečaj. Ono što je zanimljivo bilo u toj situaciji je to da je TISAK u biti isplatio svima svoje dugove no ja sam svejedno izgubio preko 2 milijuna kuna i to zbog toga što mali izdavači (a tada je moja tvrtka bila jako eksponirana prema izdavačima časopisa) nisu uspjeli preživjeti nagli prekid dotoka novca te su u biti kao konsekvenca oni bankrotirali i ostali dužni ogromne količine novaca. Naravno, tada je već na tih 2mil kuna bio plaćen PDV (nekih dodatnih 440.000kn), a na sve skupa ste morali platiti i porez na dobit (koji je tada bio 35%) – tako da je ukupna izloženost tvrtke u biti bila i veća od same cifre koju je trebalo otpisati, a u ono doba zbog tadašnjih pravila, male tvrtke nisu mogle tek tako otpisati dug (danas je to ipak nešto jednostavnije i korektnije napravljeno i makar ćete izgubiti PDV kako god okrenuli, barem ostatak možete knjižiti kao gubitak i porezno priznati trošak).

Kako god okrenuli, to nije dobra situacija jer bilo koja tvrtka (a moja je tada spadala u male poduzetnike) teško može podnijeti takav financijski udarac. Te probleme rješavate na različite načine, od toga da se pokušate zadužiti kod banke kako bi sanirali štetu iz budućih profita, tako da produljite rokove plaćanja prema dobavljačima, krenete malo bolje raspolagati resursima (recimo skladištem), rasprodate nešto imovine ako je imate… Tu 1998. sam preživio zato jer je tvrtka imala veliki temeljni kapital i bilo je rezervi iz kojih se moglo crpiti, no, bottom line ostaje identičan a to je da ako netko odluči umjesto vas povući ručnu kočnicu nemoguće je zaustaviti business a da netko u tom postupku ne strada. Osobito je to komplicirano u sustavima gdje pravosuđe ne funkcionira poput našeg, jer će svaki kupac koji ne plati samo izjavom žalbe na vašu ovrhu dobiti 4-5 godina vremena dok ja istovremeno svoje obveze moram platiti. Isto tako, postoje ljudi koji sustavno rade na tome da vas doslovce prevare a prema vama nastupaju preko jedne tvrtke, dok prodaju obavljaju preko druge. Ova prva povremeno ode u stečaj ili bude blokirana, no core_business im je zaštićen i nedodirnut. I tu negdje dolazimo do koncepta stečaja.

Načelno, koncept stečaja ne bi smio biti osobito problematičan, veliki broj kompanija imaju ideju koja ne zaživi na tržištu i jednostavno se moraju ugasiti. Da, tehnički gledano bankrot tvrtke je neuspjeh, no odgovorno poslovanje uključuje i to da kada ideja očito ne funkcionira treba zaustaviti pogon i minimalizirati štetu – i to ne samo prema sebi nego prema svima. U Hrvatskoj to nažalost nije tako, jer sama odluka da krenete u stečaj neminovno na sebe dovodi milijune inspekcija koji će vas, dok ležite na podu u lokvi vlastite krvi odlučiti zatući na svim mogućim razinama. Također, tvrtka u tom času odlazi pod ingerenciju trgovačkog suda i stečajnog upravitelja.

Koncept stečajeva u Hrvatskoj je iznimno problematičan (barem prema mom mišljenju) jer je iznimno neefikasan i dizajniran za lopovluke. Prema istraživanju svjetske banke (famozni doing business report), Hrvatska jako loše stoji po pitanju stečajeva, te vjerovnici mogu očekivati da će na svaku kunu dugovanja tvrtke tijekom stećaja naplatiti svega 30 lipa (ako ne vjerujete, pogledajte doing business report 2010, na stranici 128 su brojevi za Hrvatsku). Pogledajte te iste brojeve za primjerice Dansku ili Finsku, gdje ćete dobiti do 85-87% uloženog natrag, ili pak neke druge europske zemlje. Naravno, ne cvjeta svugdje cvijeće, no po mojem razumijevanju stečajnog postupka u Hrvatskoj, donekle je neodgovorno posrnulu tvrtku prepustiti stečajnom upravitelju.

Tijekom godina pokušao sam u stečajnim postupcima u nekoliko navrata kupiti nešto od imovine stečajnog dužnika. U jednoj prilici sam od tvrtke u stečaju koja se nalazila u Krapini pokupao otkupiti jedan stroj kojeg oni nisu bili u stanju uopće pokrenuti, a iskreno sumnjam da su uopće znali o čemu se radi. Stroj je bio visoko sofisticiran, osoba koja je njime znala upravljati je odavno dala otkaz i jednostavno je stroj stajao pokriven ceradom. Istovremeno, kompletna imovina tvrtke je preko stečajnog upravitelja bila iznajmljena tvrtci čiji je vlasnik i direktor bio ujedno i direktor tvrtke koja je otišla u stečaj. Razmislite malo o ovome, dakle odvedete tvrtku u stečaj, u nju uleti stečajni upravitelj i trgovački sud i oni onda vama daju tu istu tvrtku na upravljanje i korištenje njezinih resursa. U kojim uvjetima bi tako nešto bilo normalno? U svakom slučaju, poslao sam ponudu na javni natječaj i kao krajnji efekt bio predmet policijske istrage koja je vjerovala da sam ja u dosluhu s gore navedenim bivšim direktorom tvrtke te da sam ja samo paravan za izvlačenje opreme po kikiriki cijenama. Stečajni direktor je naravno znao da nisam uključen ni u kakvu shemu te mi je vrlo jasno i glasno rekao kako nema šanse da on meni proda bilo što iz jednostavnog razloga što on već ima deal s gore navedenom osobom.

Druga situacija je bila stečaj jedne tvrtke u Zagrebu gdje sam htio od njih u stečajnom postupku kupiti zgradu u koju bih smjestio tiskaru. Uglavnom, radilo se o sjajnom prostoru i cijena je bila ok i u biti sve smo se dogovorili i onda je stečajni počeo diskutirati o tome kako je on pobožan čovjek. Uglavnom, objasnio mi je on kako on živi na selu te kako u njegovom selu nema crkve, te kako su mještani sagradili malenu kapelicu te im nedostaje 40.000 tadašnjih DEM kako bi je dovršili. Meni je to bilo zabavno, dapače ugodno za čuti kako je čovjek pobožan i kako se trudi da i njegovo selo dobije kapelicu, no problem je bio što ama baš svaki puta kada bi mi krenuli pričati i pokušali finalizirati dogovor on je priču skrenuo na njegovu kapelicu. to je u jednom času bilo vrlo frustrirajuće pa sam pitao neke ljude kojima ja vjerujem za savjet, a gdje su mi oni rekli da kako to da nisam shvatio da on (stečajni) traži od mene 40.000 DEM kako bi mi prodao taj objekt. Meni mozak (vjerovali ili ne) jednostavno nije “wired” da pokopča takve signale, za 100 godina ne bih došao do tog zaključka.

Tu zgradu nisam kupio iz dva razloga, prvi je bio taj što nisam htio platiti 40.000 DEM mita za nepostojeću kapelicu, no drugi je bio taj što se tada kada se to događalo nije moglo dobiti kredit za nekretninu. Naravno, niti to nije bio problem, prijedlog stečajnog je bio da uplatim 100.000kn i uđem u posjed objekta, a onda tko te živ iz njega može istjerati. Osim ovog prvog, meni jednostavno nije bilo prihvatljivo ući u deal za kojeg ne znam kako ću ga isfinancirati te od cijelog posla ništa. Znam tvrtku koja je bila voljna investirati u sakralne objekte te koja je bila na nepoznato ući u takav objekt te koja je danas veliki i vrijedni gospodarski subjekt koji zapošljava veliki broj ljudi i, poput drugih dobrih investicija, oni su znali prepoznati priliku i sada imaju nekretnine milijunskih vrijednosti. Znam, naivac sam u nekim stvarima (istovremeno, u jednom selu u Zagorju vjerojatno je do sada sagrađena katedrala, ako je ugledate javite, please).

Ovo nije sve što imam reći o stečajevima, ali tek toliko da shvatite što to znači i koje su konsekvence.

Misao dana:
There are no secrets to success. It is the result of preparation, hard work, and learning from failure.

Share the post "Kako rasturiti domaću industriju (dio deveti – “stečajevi”)"

  • Facebook
  • X