Categories
Business Ekonomija

Reset

sindikati sutra započinju s prikupljanjem potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu temeljem kojih će (ako vjerujemo najavama) između ostaloga, po izglasavanju ovih promjena rok trajanja prethodno dogovorenih kolektivnih ugovora biti vremenski ograničen te će ti ugovori po sili (novog) zakona isteći nekih šest mjeseci nakon što promjene budu izglasane.

Situacija je, što bi rekli, vrlo složena. S jedne strane podupirem inicijativu jer sam duboko uvjeren da bi se češće morali izjašnjavati na refrendumima o raznim stvarima koje određuju našu budućnost te je u biti nevjerojatno da u dvadeset godina ove države nismo imali niti jedan jedini referendum (ok, osim onog prvog, no i taj je imao trik pitanje). Nadalje, po meni, pravila oko referenduma su jedan od bitnih faktora vezanih za demokratizaciju društva i osnaživanje javnog života i taj dio ne samo da je u cijelosti ignoriran nego je u biti i vrlo efikasno suzbijan pa tako naši političari u beskonačno ograničenoj viziji toga što bi demoracija morala biti ne vide nikoga drugoga osim samih sebe (i ne, ovo nije ograničeno samo na vladajuću stranku nego na ukupnu masu koja čini ili je činila dosadašnje sazive Sabora).

S druge strane, ova cijela priča o referendumu je besmislena i u biti to je politikanska igra. Sindikati moraju znati da referendum ne može uspjeti iz puno razloga. Prvi razlog je nerealno visoki broj potpisa koje je potrebno prikupiti od čega jedan dobar dio (barem nekih 15%) uopće nije dostupan sakupljačima potpisa, plus naravno dodatnih 15% koji uopće ne postoje kao ljudske jedinke (jel su preminuli, no naš državni aparat to jednostavno nije registrirao). To je naravno samo prva stepenica, druga stepenica je sam referendum gdje po trenutnim pravilima igre mora izići ukupno 50% birača (plus jedan) uključivo i ovih 15% koji uopće nisu ovdje i uključivo onih 15% kojima pozive na referendum objektivno treba isporučiti na groblja. Da ne kažemo ironiju sudbine da o odredbama Zakona o radu moraju odlučivati i ljudi koji o njemu ni na koji način ne ovise, nisu ovisili niti će ikada ovisiti (time mislim na onih 15% koji su izvan granice i koji u biti dobrano koriste prednosti toga da NISU zaposleni).

Ovaj igrokaz od referenduma je besmislen i zato jer su sindikati umjesto da organiziraju jedan pošteni i solidni štrajk (za kojeg očito nemaju snage ili konsenzusa) odlučili vrijeme gubiti na prikupljanju potpisa za referendum. Nije mi totalno jasan taj njihov blef jer i oni znaju što ih slijedi i Vlada zna što su ovi u stanju izvesti pa se taj sukob ne čini baš previše vjerodostojnim. No to se od njih niti ne očekuje, sindikati su razjedinjeni do krajnjih granica, dijelom su diskreditirani u javnosti te se ne mogu postaviti kao bilo kakva društvena snaga, a s druge strane su toliko premreženi osobnim i političkim interesima pojedinaca ili grupacija da kako god okrenuli sviraju onako kako njihovi gazde kažu(što je opet dodatna ironija sindikalnog pokreta koji bi morao osnaživati prava radnika, dok ti isti radnici svojim odlukama i podrškom ishlapljenim sindikalnim čelnicima produžuju mandate onima koji su se doslovce prostrli pred interese političara).

Bez obzira na sve gornje, ja ću svejedno potpisati za igrokaz referendum. A na samom referendumu ću glasati ZA promjene koje predlaže Vlada.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj su jedan od sukrivaca za neučinkovitu privredu i državnu upravu. Kolektivni ugovori su ti dokumenti koji čine gotovo pa nemogućim da otpustite nekog od silnih 270.000 trutova iz državne uprave (nisu ama baš svi trutovi, ali mislim da ćemo se svi složiti kako su u toj populaciji više nego prezastupljeni s postotkom koji je daleko izvan statističke pogreške). Kolektivni ugovori su nastajali godinama kroz različite aranžmane kupovine socijalnog mira (i produženja egzistencije ekipe na vlasti), te su nastajali u doba bogatstva i pijanstva naizgled nepresušne državne blagajne. Nije da su samo državni činovnici ovdje mastili brk nego su na krilima postignuća ovih državnih i ovi privatni tu i tamo nešto ušićarili.

Vrijeme je krize, vrijeme je suočavanja s odlukama donesenim u transu pijanstva i vrijeme je kada se moramo riješiti glavobolje konsekvenci prethodnih razdoblja.

HDZ je (povijesno gledano) loš blefer i revolveraš koji uvijek ustukne prvi, tako da je sada samo pitanje koliko je Jadranka Kosor ozbiljna u svojoj namjeri da istjera promjene Zakona o radu, jednako koliko su i sindikati ozbiljni u svojoj gore opisanoj neozbiljnoj namjeri da referendumom osiguraju zaustavljanje promjene Zakona o radu. Pitanje da li je to naganjanje mačke i miša, unaprijed dogovoreni igrokaz u kojem će se odigrati izmišljeni sukob titana doveden kroz medije do mitskih proporcija ili u cijeloj toj priči ima imalo trunke istine i iskrene namjere.

Nadam se da ima, jer ako Jadranka Kosor istjera ove promjene onako kako su predložene, moglo bi se dogoditi da to bude pojedinačno najkvalitetnija i dugoročno najkorisnija odluka koju će donijeti tijekom svog mandata.

I na kraju, čega se sindikati boje? Malo pregovaranja za šest mjeseci, pa već su jednom preveslali cijelu državu, zašto misle da to ne mogu ponoviti?

Misao dana:
Never let a stranger in your cab, in your house or in your heart… unless he is a friend of labor.

Share the post "Reset"

  • Facebook
  • X
Categories
Gadgets

BlackBerry 9700 (aka Bold II)

Nisam već duže vremena pisao ništa o gadgetima, a imam ih nekoliko novih o kojima bi vrijedilo pisati. Eto, neka prvi od njih bude moja svakodnevna alatka BlackBerry 9700 ili uređaj kojeg često zovu Bold II. Oni koji čitaju moj blog znaju da sam donekle fanatični korisnik Blackberrya pa sam tako bio jedan od prvih Blackberry korisnika u Hrvatskoj (sigurno među prvih 10-20), a promijenio sam i niz uređaja kako su se telefoni mijenjali. Od prvog, čini mi se 7230, preko 8700, 8800, 9000 i sada 9700. Također, tijekom kampanje u kojoj sam sudjelovao koristio sam i 8900 i 8520 uređaje (i bio jedan od rijetkih pacijenata koji je mjesecima hodao s dva blackberrya).

Anyway, makar su svi uređaji koji su prethodili Boldu bili svi redom vrlo dobri, uređaji su se dramatično počeli poboljšavati s 8800 koji je prvi bio s ugrađenim GPSom, a BlackBerry bold je povrh toga imao i ugrađeni foto aparat i mp3 player (može biti da ga je imao i 8800). Bold je bio sjajan i po tome što je prvi imao ekran velike rezolucije (barem mislim, možda je i 8800 imao, davno je to bilo :) te je imao i MicroSD (koji je bio i u 8800) pa ste uređaj onda mogli koristiti i kao usb stick.

Problem s boldom je bio u tome što je to ipak telefon koji je bio relativno velik (ne prevelik, nije pretežak) ali je taman toliko veći da možete skužiti kako ne leži u ruci baš najbolje. Nedugo nakon Blackberry bolda došao je model 8900 koji je bio idealne veličine, sjajnog dizajna i superiorne kamere (3 mega piksela s auto fokusom). U biti jedina razlika između 8900 i 9000 ako gledamo po osobinama je to što je 9000 imao 3G a 8900 ga nema.

Kako god okrenuli, negdje prošle jeseni izašao je model 9700 ili Blackberry bold II i to je uređaj kojeg ja sada posjedujem. Funkcionalno gledano on je istovjetan kao i bold s time da ima dvije-tri bitne razlike. Prva bitna razlika je što su dečki iz RIMa uspjeli ugurati Bold u form factor 8900 telefona tako da je Bold sada otprilike iste veličine kao i prethodni model 8900. Druga bitna stvar je foto aparat koji je sada vrlo sličan ili identičan kao i onaj u 8900 (dakle 3mpix + autofokus), a treća bitna karakteristika je vijek trajanja baterija koja sada u mom slučaju uredno preživi bez punjenja/dopunjavanja četiri puna dana što je sjajan rezultat. Mimo gornjeg, Blackberry je prešao sa mini USB konektora na micro USB konektora. Ovo sa USBom je inače jako korisno jer praktički svaki uređaj koji na sebi ima USB možete iskoristiti za punjenje ili dopunjavanje svog Blackberrya (što recimo nije slučaj s nekim drugim telefeonima). Činjenica je da je USB prihvaćen kao standard te da će vrlo uskoro praktički svi telefoni koristiti ove konektore no zasada to je sjajna komparativna prednost BlackBerrya. Dodatna je fora što je trackball zamijenjen touchpadom pa bberry 9700 više nema pokretnih dijelova (ja nikada nisam imao problema s trackballom no znam korisnike koji jesu). Touchpad funkcionira istovjetno touchpadu kojeg imate na notebooku, pouzdan je, fino se može podesiti i savladate korištenje u prvih deset sekundi korištenja.

Što se tiče softvera, protekle godine su bile jako dinamične te je BlackBerry sa OS generacije 4 prešao na OS generacije 5 koji funkcionira sjajno. Blackberry je iznimno stabilan uređaj i može raditi doslovce mjesecima bez restarta i 9700 nije nikakva iznimka (ako na bberryu stisnete istvoremeno alt + shift + H onda dobijete ekran na kojem vam pišu temeljni podaci o uređaju te “uptime” aparata). Moj bberrry trenutno pokazuje nekih 15 dana uptimea što i nije neki rezultat no zbog događanja koja su mi se desila u posljednje vrijeme povremeno ga gasim kada želim biti 100% siguran da nitko ne sluša ono o čemu govorim.

A kad smo već kod sigurnosti, jedna od fora sa blackberryem je security wipe (kojeg možete pokrenuti sa samog telefona) ili remote “kill” komanda koja će obrisati telefon čim se ovaj prijavi na mrežu. Druga stvar je to što blackberry prilikom prve prijave na mrežu kreira set enkripcijskih ključeva kojim se enkriptira ukupni (ali samo DATA) promet na telefonu u oba smjera. To otprilike znači i da ako ste pod mjerama nadzora (kao neki) onda ekipa iz OTCa može samo detektirati koliko je bytea prošlo u kojem smjeru no ne i o čemu se radilo ili kuda su koji paketi išli ili koje su vrste. To je sigurno frustrirajuće.

Problem koji tradiocionalno opterećuje BlackBerry je njegov web browser koji je apsolutno upotrebljiv, no, budimo iskreni nije niti blizu onome koji se koristi recimo na iPhoneu. OS 6 koji je predviđen za drugi ili treći kvartal ove godine (dakle vrlo brzo) morao bi riješiti taj problem te će se koristiti webkit kao podloga za browser i time ćemo imati isti engine kao što ga koristi i Apple tako da će i taj problem nestati.

BlackBerry nema stotine tisuća aplikacija u svom app storeu, no sve bitne stvari su vrlo dobro pokrivene. Ja na svom uređaju koristim pod normalno Facebook i Twitter, igram se i sa foursquareom, koristim native BlackBerry maps za navigaciju (što radi sasvim ok) i google maps. Ono što je komparativna prednost u odnosu na iPhone je to što je blackberry totalno sinhroniziran sa google servisima pa ako imate svoj mailbox na gmailu (ali i na google appsima) onda je sinhronizacija mailboxa i adresara native podržana; sinhronizacija kalendara je podržana ali kroz dodatnu (i besplatnu) aplikaciju Google Sync.

Da skratim, 9700 je sjajan uređaj i definitivno do sada najbolji bberry kojeg sam imao. Maleni je i kompaktan, sjajno leži u ruci, ima dobru tastaturu, sve funkcije koje su mi potrebne rade sjajno i još kada dobijemo OS 6 za koji mjesec i jedina prednost koju iphone ima u odnosu na bberry će u cijelosti nestati.

I posljednje, ono što nikada ne smijete zaboraviti i što je u biti iznimno velika prednost ama baš svakog blackberrya u odnosu na bilo koji drugi smartphone je to što BlackBerry nije samo uređaj nego i tarifa. Moj BlackBerry kojeg imam u VIPnetu ima bberry tarifu koja je objektivno flat rate internet na GSM telefonu u iznosu od 91kn mjesečno – probajte to isto napraviti s bilo kojim drugim telefonom. Također, ako iskoristite neku od akcija, može vam se lagano desite da flat rate internet skupa s nekim minutama i besplatnim SMSovima dobijete za impresivnih 50kn mjesečno. Dakle, ne samo da je uređaj u startu jeftiniji od konkurencije, nego su njegovi troškovi kroz vrijeme komparabilno manji.

Misao dana:
Inspector Gadget always works alone. You’ll have to volunteer for something else.

Share the post "BlackBerry 9700 (aka Bold II)"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Share the post "Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?"

  • Facebook
  • X