Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.
Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega 8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).
I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.
p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.