Categories
Priroda i društvo

Destilirana glupost

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega  8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.

Categories
Politika

Usađivanje

Super mi je ova kvazi borba protiv korupcije. Odlaskom Ive Sanadera cijeli niz ljudi je silom prilika završio s one strane rešetaka i nacija se općenito dobro zabavlja. Jedna od prvih kolateralnih žrtvi je svakako Damir Polančec kojeg ovih dana sude za pola milijuna kuna honorara kojeg je isplatio nekom odvjetniku. Lijepo je vidjeti sudstvo u akciji te niz dokaznih postupaka i svjedoka, no ono što se (zasada) nitko nije usudio reći je da je to što se Polančecu stavlja na teret jedna od najnormalnijih metoda koje ljudi koriste kada je potrebno isplatiti neki honorar ili platiti neku uslugu no nemate direktnu proračunsku stavku na koju bi se zakvačili. Da, točno je da ta studija ne vrijedi pola milijuna kuna, no s tih pola milijuna se uopće nije kupovala studija nego se rješavalo nešto drugo, a kako izvire iz sudskog postupka to “drugo” je doista trebalo platiti i ta uplata ej spriječila veću štetu s druge strane.

Da li je Polančec prekršio zakon? Možda. Da li je to bilo neetično? Vjerojatno. Da li je taj novac nekako morao biti isplaćen? Morao je. Ako ga i osude to će biti radi tehnikalije a ne radi toga što je u konkretnom slučaju stvarno bilo kriminala. Problemi se moraju rješavati i ponekad ta rješenja nisu legalna, možda ne drže svaki čošak ali su u konačnici ispravna.

(ne dijelim takvo mišljenje oko slučaja Podravke o kojoj sam pisao još daleke 2007 godine, no isto tako mi se čini da će to biti jako teško dokazati dok će najveću šansu za čisu osudu imati u predmetu reflektora za onaj Polančecov stadion)

No, ono što je daleko bitnije u toj cijeloj bitci s korupcijskom hobotnicom je da su ama baš svi likovi koji su se dosada našli na udaru policije i uskoka u biti ostaci Sanaderove mašinerije, ili u najboljem slučaju ekipa koja je ostala sama na livadi u nekom trenutku (kao što je to očito Polančec). Nadalje, jako je zanimljivo da policijska istraga nije otišla u smjeru koalicijskih partnera (posebice HSS-a) koji je zasigurno umočen ne samo u Podravci nego i u nizu drugih situacija.

I posljednje, zanimljivo je ponašanje medija, gdje EPH očito prednjači, u kojima imamo tri dana iznimno loših vijesti po HDZ i onda odjednom kroz pera eminentnih kolumnista i novinara teški zaokret koji odjednom daje sasvim novo svjetlo na situaciju i u biti pokušava isprati odgovornost s postojeće vlasti za situaciju u kojoj su sami sastavni dio.

Ako je Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, posve je nemoguće da Ivo Sanader to nije znao. Ne samo zbog njihova bliskog odnosa, nego i zato što je dr. Sanader osobno odlučivao i o znatno manjim pitanjima u HDZ-u nego što je prikupljanje novca za stranku i upravljanje stranačkim novcem.

Ako je, dakle, Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, i ako je to radio po nalogu i uz znanje Ive Sanadera, samo je pitanje vremena kad će policija pozvoniti i na Sanaderovu adresu. Ne tvrdimo, naravno, da će se to dogoditi ovih dana (iako to ne možemo isključiti); primjerice, Barišićevo se uhićenje najavljivalo više mjeseci, ali USKOK i policija čekali su dok ne prikupe dovoljno čvrstih elemenata za akciju. (jutarnji)

Ako ste pažljivo slušali prošlotjedni aktualni sat na kojem se pojavila tema Mladena Barišića mogli ste čuti Ivana Šukera koji je odgovarao na tu temu sa “kada bude optužen” i to je ponovio nekoliko puta, da bi se na kraju ispravio i odgovorio “ako bude”. Odluka o Mladenu Barišiću je pala puno prije jučerašnjeg jutra i na nekom drugom mjestu a to nije DORH ili USKOK, a Ivan nam je to lijepo servirao prošle srijede (samo što to tada nije uočeno).

Jedina taktika koju HDZ može imati u ovome času (a da ima privid bilo kakve šanse za uspjeh na izborima) je slijedeće:

  1. Nabacivanje blatom (svi smo mi isti), doktrina kojom pribjegavaju prije svakih izbora.
  2. “Odlučna” antikoruptivna kampanja koja se dotiče samo otpadnika HDZa i samo odaje dojam borbe.
  3. Virtualni uspjesi, primjerice za očekivati je kako će zadnji kvartal ove godine biti proglašen pozitivnim čime se otvaraju vrata da se krajem travnja ili početkom svibnja slijedeće godine proglasi izlazak iz krize (zamislite hipotetsku situaciju u kojoj ljudi povezani s vladom imaju utjecaja na statističke podatke pa su recimo anticipirajući ovu situaciju namjerno povećali pad BDPa u prvom kvartalu kako bi mogli taj umjetni a ionako očekivani pad kompenzirati zadnjim kvartalom, a onda i u prvom kvartalu slijedeće godine imaju nižu letvicu za preskočiti).
  4. Završetak pregovora s EU, što se očekuje u drugoj polovici prvog polugodišta slijedeće godine.

Ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Don’t you want to take a leap of faith? Or become an old man, filled with regret, waiting to die alone!

Categories
Ostalo

Šukekov forex

Da li ste pratili forex aferu o kojoj se pisalo kod nas posljednjih tjedana? Desetine ako ne i stotine ljudi investirali su u tzv. Forex tržište te u jednome času ustanovili kako se cijela piramida urušila  su neki ostali i bez cijele životne ušteđevine. Iako Forex na kojem su dotični izgubili novac nije nužno onaj pravi vrijedi reći kako je forex ili foreign currency exchange tržišt na kojem se trguje različitim valutama a odnos ponude i potražnje određuje vrijednost i međuodnose između valuta.

Na sličan način funkcionira i lokalna mjenjačnica u kojem mijenjate novac. Banka po točno određenoj cijeni prodaje ili otkupljuje ponuđeni novac. Ako se pak pojavite sa većom količinom novca, odjednom će mjenjač biti voljan prodiskutirati tečaj po kojem se mijenja, a možda će se odreći i provizije ako ona postoji. Ponuda i potražnja. Identično funkcioniraju i forex tržišta s tom razlikom što se tamo mijenja novac poput burze i u velikim količinama. Ako ste mudri igrač i pratite događanja u svijetu te ste u stanji predvidjeti što će se i gdje dogoditi onda na forexu možete dobro zaraditi mijenjajući svoju novčanu imovinu iz jedne valute u drugu pokušavajući je uvećati. To očito nije tako jednostavno jer se ovdje ne radi o dionici gdje morate promatrati jednu kompaniju ili sektor, nego gledate cijele ekonomije, utjecaje jednih zemalja na druge a sve to skupa u odnosu na različite robe koje se dominantno prodaju u točno određenim valutama (razmislite malo zašto se primjerice radi napor da se trgovina naftom iz dolara prebaci na eure).

Naravno, kao što u ribnjaku postoje male i velike ribe tako i ovdje imamo manje i veće igrače. Mojih ili vaših nekoliko stotina eura teško da će impresionirati bilo koju mjenjačnicu, no neki igrači poput Goerge Sorosa (kojeg također često spominjemo posljednjih dana) igraju se na Forexu ali s milijardama. Soros je tako osoba koju se identificira sa tzv. crnom srijedom iz rujna 1992. godine kada je Velika Britanija bila primorana prestati trgovati britanskom funtom na europskom tržištu novca. Soros je tom prilikom zaradio oko milijardu dolara i puno problema s britanskim vlastima. Jedno je promijeniti tisuću eura, a sasvim nešto drugo pokucati na vrata nacionalne banke i pokušati promijeniti nekoliko milijardi, zbog takvih transakcija cijele ekonomije stradavaju u postupku.

Da bi spriječili gubitke u naglim i velikim promjenama vrijednosti osmišljen je sustav koji se zove “hedging”, a to je zbirni naziv za nekolicinu kompleksnih financijskih instrumenata koji sprečavaju takve gubitke. Nešto slično polici osiguranja. Ako npr. kupujete velike količine nafte u dugom vremenskom periodu onda svoju investiciju i oscilacije u cijeni zaštitite hedging aranžmanom te ako dođe do velikog pada ili rasta cijena (ovisno o tome da li kupujete ili prodajete) posjedujete mehanizme za nadoknadu te razlike; ono što hedgingom radite je da žrtvujete potencijalno velike gubitke ili zarade za sigurnost cijene s kojom možete planirati na dugi rok.

Hrvatska država se u posljednjih godinu dana dva puta zadužila u američkim dolarima i to u ukupnom iznosu od tri milijarde dolara. Ove transakcije nisu zaštićene hedging aranžmanima ali imaju zato (stimulativnu) kamatu od više od 6%. Jednostavni pogled na tečajnice HNBa pokazuje kako smo na današnji dan, zbog lošeg odabira valute i nepostojanja hedging aranžmana nekih 73 milijuna američkih dolara u minusu, što na iznos od 3 milijarde koliko smo posudili predstavlja 2,3% ukupne glavnice.

Ne samo da niste zaradili na Forexu nego ste i izgubili, naivno ste odabrali stambeni kredit u švicarcima vjerujući u njegovu stabilnost ali ne uzevši u obzir nestabilnost svih nas, no ako Vas tješi eto niti Ivan Šuker ne razumije forex ili valute bolje od Vas pa je i on izgubio stotine milijuna kuna. Nažalost, i ti milijuni su vaši.

p.s. ovo je moja trinaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 25. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://forex.com/ Forex je naizgled sjajan mehanizam za zaraditi puno novaca u malo vremena. Naravno, ono što Vam mora biti jasno je da za svaku osobu koja nešto zaradi, mora s druge strane biti i netko drugi tko je izgubio. Ako vam nije totalno jasno kako i na kojim mehanizmima forex počiva, pogodite koja ćete od te dvije osobe biti?