Categories
Business Ekonomija Politika

Hrvatski Eliot Ness

Aludirajući na obruč koji se steže oko bivšeg premijera jedan je ugledni profesor na predavanju (o korupcijskim modelima) ovoga tjedna izgovorio slijedeću rečenicu: “…I vidimo kako se i borba protiv korupcije polako privodi kraju.”. Makar vjerujem da je to nespretno sročena rečenica ona je iznimno opasna jer mnogi očekuju kako će upravo uhićenjem bivšeg premijera borba protiv korupcije doći do svojeg logičnog vrhunca. No, to je totalno pogrešno jer će Sanaderov konačni pad u najboljem slučaju biti samo simbolična pobjeda (koja je po svojoj prirodi koruptivna jer je više nego očito kako je riječ o obračunu jedne političke frakcije s drugom)  i bilo bi jako loše za društvo u cjelini da taj događaj proglasimo ili na bilo koji drugi način promatramo kao kraj borbe protiv korupcije i takvim stavom u biti amnestiramo sve one druge koji su na nižim (ili višim) razinama u bilo kojem času participirali u različitim koruptivnim radnjama.

Iako ne treba olako odbaciti desetke milijuna kuna koji su iscurili u privatne i stranačke džepove kroz Fimi mediu, činjenica je kako je to i dalje samo kap u moru od stotinu i dvadeset milijardi kuna koliko je velik državni proračun na godinu, ili nekih tisuću milijardi kuna koliko je kroz državne račune prošlo u zadnjih dvadesetak godina. Na toliko veliku brojku, tih nekoliko desetaka milijuna kuna su vrlo sitni ulov i u biti poražavajući rezultat.

Istovremeno, ako promatramo subjekte koji su zahvaćene silno aktivnom borbom protiv korupcije onda ćemo vidjeti da pojedini sustavi uopće nisu zahvaćeni a pouzdano znamo kako se u njima sasvim sigurno dogodila pojedina afera. Tu su Hrvatske autoceste kod kojih diskutiramo o bojanju tunela ali ne i o trostrukom rastu cijene gradnje kilometra, HEP u kojem se doduše spominje 600 milijuna kuna (što je sasvim solidna cifra) no možda bi bilo dobro spomenuti kako treba znati razlikovati korupciju od političke odluke i ta konkretna priča je po svim svojim obilježjima ovo drugo.

Borba protiv korupcije očito ima malo rezultata i još manje povraćenog novca i malo naprednije demokracije znaju kako u biti treba investirati u prevenciju korupcije umjesto načelnih obračuna s korumpiranima.

Moj prijedlog za borbu protiv korupcije je oformiti mali iznimno stručan i moralno neupitan tim koji bi se sastojao od vrhunskih ekonomista, pravnika, revizora i informatičara. Recimo da ih bude pet-šest najviše. Potom, puštati taj tim (ili timove ako se ideja pokaže uspješnom) u javna poduzeća s autoritetom da pregledaju bilo koji dokument. Jamčim da bi takav tim vrlo brzo pronašao bolne i sporne točke unutar svakog sustava. Nije valjda da vjerujemo kako se u hrvatskoj brodogradnji dogodila samo jedna jedina koruptivna aktivnosti, ili kako je u pošti sve super, kako hrvatske šume ili hrvatske vode posluju sjajno ili kako je moguće da je primjerice MUP rasprodao svoje polovne automobile za svega tisuću-dvije kuna svaki?

Nalazi takvog tima nisu sami po sebi inkriminirajući dokazi no ukazuju na nepravilnosti koje bi potom Vlada kroz autoritet vlasnika i nalozima nadzornim i upravnim odborima morala rješavati. Ako to znači da treba otkazati managerski ugovor nekom članu uprave ili dati otkaz nekolicini direktora ili poslovođa na nižim razinama i pritom podijeliti i koju masnu otpremninu – mislim da je i to prihvatljiv trošak kako bi se koruptivno ponašanje presjeklo i zaustavilo jer je šteta koju takvi ljudi rade daleko nadmašuje trošak legalnosti njihove smjene.

Nisu dakle pravosudni i represivni organi jedini koji mogu napraviti nešto korisno i preventivno u borbi protiv korupcije. Naši političari to mogu napraviti i sami, pitanje je samo odluke i malo hrabrosti.

p.s. ovo je moja dvadeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.coe.int/ Hrvatska je članica vijeća Europe i ta organizacija (koja nije nužno sastavni dio europske unije) osim suda za ljudska prava ima u svome mandatu i stvaranje različitih rezolucija koje su obvezujuće za zemlje članica. Rezolucija o borbi protiv korupcije uključuje i stvaranje klime za prevenciju.

Share the post "Hrvatski Eliot Ness"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.

Share the post "Jasna i neposredna opasnost"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Biti Jadranka na jedan dan

Nekako si mislim da je cijelu srijedu, dok je Sabor u nebitne detalje raspravljao zašto treba ili ne treba podržati Vladu. Jadranka Kosor sličnu muku mučila s mišlju “Što je meni sve ovo trebalo” jer situacija u kojoj se našla nije nimalo jednostavna a sasvim sigurno nije zahvalna.

Ideja se činila dobra, čak i po Murphyevom zakonu ljudi napreduju do granica svoje nesposobnosti, očekivanja su u startu bila nepostojeća ili jako niska i koliko je toga doista moglo otići na još gorje? Postoji nacionalni konsenzus oko toga da Jadranka Kosor ne smije uspjeti. Evo, oporba je ispucala svoju šansu koju ima priliku iskoristiti jednom u šest mjeseci i njima se u biti ima najmanje za zamjeriti jer je njihov posao (kada već nisu smislili ništa konstruktivnije) da ruše Vladu i viču kako ništa ne valjda i kako oni znaju bolje. Činjenica je i da im se osobito ne žuri, pa su valjda požurili s ovim zahtjevom a kako bi imali alibi u proljeće kada ih netko ne upita zašto ne traže povjerenje. Njihova dilema je jasna i oni se nadaju da ako već moraju zasjesti u odgovorne fotelje Markova trga da to barem naprave nakon što oluja prođe i ekonomija barem puževim korakom krene na bolje. Osim oporbe, premijerkinu glavu očekuju i poslodavci jer tempo i predviđeni plan ekonomskog oporavka nije dovoljno ambiciozan. No ako ste mislili da su poslodavci nesretni pogledajte sindikate, oni su u čudnom položaju u kojem u jednome času podržavaju vladu dok nekoliko minuta kasnije traže glave ministara na panju, a sada kada je priča o brodogradilištima napokon izašla na vidjelo sasvim sigurno će neke nevolje zapljusnuti i Zagreb. Samo da podsjetimo da su se neki prilično uspješni skupovi odigravali baš na Splitskoj rivi.

Jedini koji se grčevito drže koalicije su HSS-ovci i duboko sam uvjeren da će oni posljednji napustiti koaliciju, čak i poslije HDZ-a jer je njihov odlazak iz Vlade ujedno i odlazak iz političkog života zemlje. Friščić podravec kakav je, makar vidi da brod tone i voda je lagano već narasla do zabrinjavajuće visine svejedno cijedi vladu koliko god može. On bezrezervno podržava Jadranku, barem onoliko koliko Jadranka potpisuje naloge za plaćanje. Tu su naravno i nacionalne manjine koje profesionalno parazitiraju na snazi svojeg glasanja za podršku Vladi i čiji su apetiti proporcionalno skromniji pa nisu toliko uočljivi u državnom proračunu, no nemojmo živjeti u zabludi da zahtjeva nema. U koalicijskom ugovoru od prije nekoliko godina ima nekoliko zanimljivih stavaka koje se tiču manjina i one su do sada vješto izbjegavane, no batina kojom Pupovac maše je sve kraća i trenutak kada će je morati upotrijebiti je sve bliže.

Unutarstranačke intrige su još zabavnije jer je sada jasno da svi pili a da je Bajić odlučio račun isporučiti svakome pojedinačno; ministri vode svoje bitke i paze da se ne umoče u još pokoju aferu (priča se po gradu da od 42 Polančecova poglavlja Šuker igra u njih 40), a dizanje ručica “samo formalno” više nije prihvatljiv odgovor nikome, pa čak ni Jadranki čiji je potpis pronađen na nekim MOLovim dokumentima, a izgovor koji je iskoristila nije bio prihvatljiv svega koji tjedan ranije za gore spomenutog računovođu.

No da bi i u prvom planu sve bilo zanimljivo pobrinuo se prethodni premijer koji svojom “sad me vidiš, sad me ne vidiš” taktikom izluđuje ne samo medije nego i vladajuće, a njegova tvrdnja kako nema namjeru rušiti Vladu koju je stvarao neodoljivo podsjeća na Judin poljubac. I na kraju, sama Jadranka svesrdno pomaže ovoj komediji zabune i nekako centralnu ulogu u tome vode njezine torbice s kojima doista ne zna što bi (Obamin protokol je tu bio daleko jasniji), no ta njezina torbica je u biti metafora naše vlaste, a ta metafora glasi: “Sve su to lažnjaci”.

p.s. ovo je moja osamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.sabor.hr Hrvatski Sabor bi trebali preimenovati u Hrvatsko narodno kazalište. Imamo veliki i stalni ansambl koji nas puno košta, nekoliko uvrijeđenih primadona; rijetko kada izvode nešto doista originalno, a zbog ispodprosječne kvalitete niti gledanost im nije velika.

Share the post "Biti Jadranka na jedan dan"

  • Facebook
  • X