Categories
Business Ekonomija

Novčani tok

Jeste li znali da više od 80% svih poduzetnika propada ne zbog toga što posluju s gubitkom nego zato što im je novčani tok negativan? Tako je to barem u uređenim zemljama. U Hrvatskoj poduzetnik je obavezan predavati samo dva temeljna izvještaja. Jedan je bilanca, tj. popis imovine, kapitala i obveza, a drugi je račun dobiti i gubitka. Kada naši novinari mudro analiziraju poslovanja poduzeća onda promatraju u biti račun dobiti i gubitka koji pokazuje kolike je poduzetnik imao prihode u nekoj godini, koliki su mu bili troškovi, a sve ono što je preostalo je dobit na koju treba platiti porez i s onime što ostane može raditi što želi. Račun dobiti i gubitka je u biti formular kojime izračunavamo obveze prema državi i on ima relativno malo veze sa slikom poslovanja nekog poduzetnika. Evo i nekoliko primjera.

Zamislite situaciju da odradite neki posao i za njega dobijete okruglih 500.000 kuna (plus PDV, no on je posebna priča), ako uzmemo da niste imali nikakvih troškova (recimo, izradili ste studiju po narudžbi potpredsjednika vlade), vaš prihod je istovjetan i vašoj dobiti. Istovremeno, potaknuti velikim uspjehom odlučili ste se nagraditi kupnjom skupocjenog automobila (primjerice shvatili ste kako jedna politička stranka relativno povoljno, na brzinu i u tišini prodaje blindirani BMW). Ono što ste u stvari učinili je investicija od pola milijuna teško stečenih kuna u reprezentativni automobil (ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla). U času predaje izvješća poreznoj upravi, u vašoj bilanci će pisati da posjedujete imovinu od pola milijuna kuna, a u računu dobiti i gubitka da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti. Novinari će najčešće zaključiti kako eto imate veliku imovinu i ogromnu dobit (pola milijuna vrijednosti automobila i pola milijuna dobiti će odjednom biti milijun), no u praksi se događa nešto sasvim drugo.

Promatrano sa strane novčanog toka, ono što se desilo je to da ste dobili pola milijuna kuna na žiro račun tvrtke, potom ste kupili automobil za pola milijuna kuna (+ PDV) i na računu ste ostali bez ijedne jedine kune. Na izvješću dobiti i gubitka pokazati će se dobit od pola milijuna kuna i stvoriti će se obveza plaćanja poreza na dobit od 100.000 kuna (stopa poreza na dobit je 20%), a obzirom da ste kupili osobni automobil, 30% svih njegovih troškova je porezno nepriznato pa kao donji minimum imate iznos plaćenog PDV-a kojeg nemate pravo odbiti pa ga stoga treba i platiti državi.

Kada to sve zbrojite i oduzmete, činjenica je da u imovini imate pola milijuna kuna vrijedan automobil, činjenica je da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti, ali istovremeno ste ostali dužni poreznoj upravi 100.000 kuna poreza na dobit i još trebate na to dodati nekih 34.500 kuna obveze plaćanja porezno nepriznatog PDVa. Obzirom da ste sve novce koje ste zaradili utrošili u auto, na računu nema novaca i odjednom morate odnekuda stvoriti 134.500 kuna za plaćanje poreza, porezna uprava izdaje nalog za blokadu i nakon 60 dana blokade obavezni ste proglasiti stečaj unatoč tome što po tumačenju nekih posjedujete milijunsku imovinu.

Pojednostavljeno rečeno, unatoč tome što imate sjajnu bilancu i još impresivniji račun dobiti i gubitka, u hipotetskom korporativnom džepu imate rupu od 134.500 kuna koju financijaši nazivaju negativni novčani tok i to je razlog zašto onih gore spomenutih 80% poduzetnika propada. Možete biti najprofitabilnija tvrtka na svijetu, no ako nemate dovoljno novca da uredno servisirate svoje obveze tada ste na rubu bankrota.

Eto još jednog prijedloga antirecesijske mjere; učinit izvješće novčanog toka obaveznim za sve vrste poduzetnika, a sve u nadi da kada poduzetnik vidi da mu je izvješće novčanog toga negativno da će se zapitati da li je to dobro i kako to može spriječiti.

p.s. ovo je moja trideseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
This Department of Treasury, run by this administration, using the same tried and true accounting methods that every business in America uses, cast new light on the fiscal severity that our Nation is facing, what some would call a mess.

Share the post "Novčani tok"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava

Što je to dobar gospodar?

Negdje u našim zakonima piše da kada se nalazite na nekoj poziciji, bila ona rukovodeća ili ne, dužni ste postupati s pažnjom “dobrog gospodara”. Zamislite recimo situaciju da ste jedan od tisuća malih poduzetnika ili obrtnika. Na preporuku ili kako već, odlučili ste izvršiti nekome neku uslugu ili isporučiti proizvod koji je u biti male vrijednosti. Recimo da ste isporučili uslugu (npr. elektroinstalacija) u vrijednosti od 7.000 kuna neto. Obzirom da je posao male vrijednosti, ugovor ne postoji, papirnate narudžbe također nema nego je posao ugovoren onako s nogu ili kroz nekoliko telefonskih razgovora i jedan izlazak na teren da vidite o čemu se radi. Uredno ste obavili posao i potom ga fakturirali no od vašeg kupca više ni traga ni glasa. Kupac je odlučio ne platiti vaš račun.

U času kada se to dogodilo vi ste već u minusu. Ne računajući na troškove koje ste imali da bi uopće obavili posao, na razliku morate platiti 20% poreza na dobit (1.400kn ako je riječ o usluzi), i morate platiti državi porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.610 kuna. Dakle, samom činjenicom da ste ispostavili račun 3.000 kuna u biti ide državi. Krenuli ste se naganjati kupca, pisati mu pisma, opomene, prolaziti njegovom ulicom kada ste u blizini u nadi da ćete ga pronaći u uredu ili kod kuće. U jednom trenutku ste odlučili odustati i jednostavno želite to otpisati i krenuti se dalje baviti svojim poslom. U tom trenutku će vam vaš knjigovođa reći kako to i nije baš tako jednostavno jer da bi mogli otpisati neko dugovanje i učinili taj otpis porezno priznatim (dakle da vratite barem dio od onih tri tisuće kuna koje ste već platili državi) morate učiniti sve pravne radnje koje vam stoje na raspolaganju, a to znači da morate napraviti prijedlog za ovrhu i u slučaju da se stranka žali (a žaliti će se jer mu je cilj ne platiti) prolongirate sve skupa za nekoliko godina koliko traje sudski spor.

Čini se kako je ovo logičan scenarij, no možda to i nije baš tako. Angažiranje odvjetnika za ovrhu košta novaca, javni bilježnik koji provodi ovrhu košta novaca, a ako se stranka žali, sve se skupa prebacuje na sud gdje će imalo motivirani dužnik iskoristiti svoja prava i tražiti koješta, od vještačenja pa do zvanja svjedoka; a cijelo to vrijeme vi kao dužnik morate plaćati sud i svojeg odvjetnika te dio svog vremena utrošiti na svu to papirologiju, svjedočenja i vještačenja. U postupak morate uložiti minimalno 4-5.000 kuna povrh ovih 7.000 koje ste već u biti izgubili i povrh 1.610kn PDVa koje ste već platili državi, a sve skupa kako bi za nekoliko godina možda došli do pravomoćne presude i to u trenutku kada će vaš dužnik možda biti u blokadi ili predmet stečaja ili likvidacije i nikada se nećete naplatiti. Sudska naplata potraživanja je rizik.

Imate li strpljenja i novaca da uložite u sudsku parnicu ili bi bilo bolje da tih 7.000kn otpišete odmah, a 5.000 uložite u business od kojega živite? Ne bi li to bilo mudrija odluka? Što bi dobri gospodar trebao učiniti? Nažalost, iako je logičnije da odmah otpišete tih 7.000kn i fokusirate se na svoju djelatnost, država kaže da morate utužiti prije nego ostvarite pravo na otpis potraživanja. Država kaže da bez gore opisane procedure smijete otpisati potraživanje do najviše 5.000 kuna bruto. Ne bi li bilo bolje tu letvicu podići, na 20 ili možda čak 30.000 kuna i na taj način omogućiti poduzetnicima da sami odrežu trošak i proglase gubitak prije nego što se on multiplicira, da na taj način smanjite pritisak na bilježnike i sudove koji onda to dobiveno vrijeme mogu potrošiti na kvalitetnija i brža suđenja ljudima poput onih koji se bave farbanjem tunela po cijeni pozlate? Eto anti recesijske mjere, samo kada bi je netko još usvojio!

p.s. ovo je moja trideseta i prva iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The income tax created more criminals than any other single act of government.

Share the post "Što je to dobar gospodar?"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava TPS

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Share the post "Industrijska proizvodnja magle"

  • Facebook
  • X