Categories
eDržava TPS

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Share the post "Industrijska proizvodnja magle"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Share the post "Brzi vlak"

  • Facebook
  • X
Categories
Gadgets

Facebook

Prije nekoliko dana američka investicijska banka Goldman Sachs i ruski investitor Digital Sky Technologies uložili su 500 milijuna američkih dolara u Facebook u zamjenu za 1% vlasništva, što bi trebalo značiti kako je ukupna tržišna vrijednost Facebooka početkom ove godine oko 50 milijardi dolara. Iako analogija nije primjerena, usporedbe radi, to je nekih desetak milijardi dolara manje od ukupnog godišnjeg hrvatskog BDP-a.

Pedeset milijardi dolara je naravno dovoljno velika brojka da zaokupi pažnju svih svjetskih medija, no neovisno o tome, postavlja se pitanje da li je uopće moguće izračunati vrijednost kompanije temeljem jedne transakcije koja još pritom obuhvaća vrlo maleni dio ukupnog vlasništva kompanije (u ovome slučaju svega 1% vlasništva). Nadalje, ako je Facebook doista vrijedan pedeset milijardi dolara zašto je Facebook još uvijek privatna kompanija (slična hrvatskom društvu s ograničenom odgovornošću) umjesto da bude izlistana na burzi te se njome slobodno trguje. I posljednje, kako i zašto je Goldman Sachs uopće procijenio tih 1% na 500 milijuna dolara?

Ako ste gledali film “Društvena mreža” tada znate kako je Facebook nastao u veljači 2004. godine kao imenik ograničen na studenata Harvarda. Ono što je bit i revolucionarna ideja Facebooka je to da kao korisnik Facebooka sami odlučujete tko su vaši prijatelji, pojednostavljeno rečeno, mrežu svojih poznanstava preslikavate u virtualni prostor Facebooka. Iako je Facebook zamišljen prvenstveno kao mreža za povezivanje studenat odabranih fakulteta, već u rujnu 2005. godine na Facebook su se mogli učlaniti srednjoškolci da bi se odmah potom proširio i izvan američkih granica, a godinu dana kasnije proces registracije je omogućio bilo kome starijem od 13 godina da postane član. U tom trenutku Facebook je imao već desetak milijuna korisnika, a taj broj raste gotovo geometrijskom progresijom i krajem 2007. godine Facebook je učlanio već pedeset milijuntog korisnika, početkom 2008. godine njih 150 milijuna, do kraja 2009. godine njih 350, a danas u siječnju 2011. godine pretpostavlja se da je broj Facebook korisnika impresivnih pet stotina i pedeset milijuna ljudi širom svijeta, a od tog broja njih više od 70% izvan amerike.

Koliko je Facebook doista jak dobru ilustraciju može pružiti i primjer Hrvatske u kojoj od nešto više od dva milijuna internet korisnika njih više od milijun i dvije stotine tisuća koristi Facebook (gotovo 60% svih internet korisnika).

Veličina, rast i doseg Facebooka je u svakome slučaju zastrašujući, pa nije ni čudo da je Facebook krajem 2010. godine uspio svrgnuti Google s trona najposjećenije web stranice na svijetu. Statistika kaže kako je 8.9% svih internet posjeta u americi bilo usmjereno na Facebook u odnosu na 7.2% za Google (koji doduše u kombinaciji sa youtubeom i gmailom zasada i dalje drži prvo mjesto s 9.9% internet posjeta).

Iako je Facebook krenuo kao imenik ili katalog vaših prijatelja, vrlo brzo je postalo jasno kako je posjetitelje potrebno zadržati na web stranici što duže ako se želi postići uspjeh. Prvi korak u tome je kreiranje korisničkih profila na kojima svaki od nas može staviti bilo koju informaciju. Najjednostavnija od njih je svakako status, u kojem opisujemo kako se osjećamo, što radimo ili bilo što drugo. Nešto složeniji primjeri su linkovi na zanimljive web stranice, muziku ili bilo što drugo što nam je zanimljivo, upload vlastitih fotografija ili videa koje smo snimili na nekoj zabavi. Mjesto na kojem se nalaze svi tako objavljeni podaci zove se “zid”. Konverzacija se događa kroz komentare na svaku tako objavljenu informaciju, a svoje “odobravanje” izražavamo uz glasoviti “Like”, no to i dalje nije dovoljno ako morate skakati od profila do profila (od zida do zida) svakog od vaših stotina prijatelja (prosječni facebook korisnik ima 130 prijatelja) pa je stoga kreiran i “news feed” tj. stranica na kojoj se izmjenjuju sve one informacije koje su vaši prijatelji odlučili objaviti i to u redosljedu nastajanja.

Rezultat ove naizgled jednostavne arhitekture je činjenica kako polovica korisnika posjećuje Facebook barem jednom dnevno, kako prosječni korisnik na Facebooku provede više od sedam sati mjesečno, kreira više od 90 različitih komada sadržaja mjesečno, te sudjeluje ili je povezan s osamdesetak različitih grupa, stranica ili događaja. Teško je ignorirati činjenicu kako Facebook ima značajni utjecaj ne samo na razvoj interneta nego i mijenja navike internet korisnika, od čega je veliki dio promjena našeg odnosa prema privatnosti.

Naime, po svojoj prirodi na Facebooku dijelite puno svojih privatnih podataka zajedno s krugom svojih prijatelja i poznanika. Nije to uvijek samo pitanje datuma rođenja, broja telefona ili email adrese nego i mnogobrojnih interakcija koje se kasnije mogu pokazati problematičnima. Što primjerice ako napišete svoj status u kojem opisujete putovanje na koje se pripremate pa provalnici iskoriste tu informaciju, ili ako se pojavite na nekoj fotografiji u nezgodnoj poziciji što vaš partner neće dobro podnijeti ili pak u nekome trenutku komentirate na neki od linkova na novinarsku priču što se kroz koji mjesec ili godinu pokaže kao kritični parametar zbog kojeg niste dobili neki posao. No, prava opasnost proizlazi iz onog skupa podataka koje Facebook dijeli s drugima, a za što vi niti ne znate. Primjerice, Facebook je sjajno mjesto na kojem se s matematičkom preciznošću može izračunati tko su ljudi s kojima se družite i održavate redovitu interakciju, koje su to web stranice koje posjećujete (na nekim web stranicama i do 60% njihovih posjetitelja došlo je putem Facebooka), koje teme vas zanimaju, a vjerojatno uz dobru analizu iz svega toga bogastva podataka možete saznati mnogobrojne druge podatke iako ih oni možda niste niti naveli. Sasvim je svejedno da li govorimo o tome da se vašeg “zida” dokopao neki trgovac koji će vam potom izračunati optimalnu ponudu kojoj ne možete odoliti, ili će pak te podatke u nekom trenutku iskoristiti organi reda u nekoj istrazi.  Ilustracije radi, istraživanje obavljeno 2009. godine na Massachusetts Institute of Technology pokazalo je kako se pristupom vašem profilu i analizom prijateljstava može predvidjeti sa gotovo 100% sigurnosti da li ste homoseksualac ili ne, pa čak i onda kada je profil maksimalno zaštićen. Dodatni udara na privatnost sasvim sigurno će nanijeti i relativno novi koncept “Facebook places”, a koji je u biti sličan drugim geolokacijskim servisima FourSquare ili Gowalla – a to su aplikacije koje s vašeg mobilnog “pametnog” telefona uz pomoć GPS sustava određuju vašu zemljopisnu lokaciju pa tako jednim klikom možete prijaviti gdje se nalazite. Podaci iz Velike Britanije kažu kako jedna četvrtina svih korisnika mobilnih telefona njih koristi za pristup internetu, a dvije trećine tako provedenog vremena utrošeno je na Facebooku, te je tako Facebook uvjerljivo najpopularnija i dominantna aplikacija na mobilnim telefonima (usporedbe radi, Google jedva sustigne jednu osminu popularnosti Facebooka na mobilnim platformama).

Naravno, Mark Zuckerberg nije kreirao Facebook zato što voli ljude ili je htio svoje znanje podijeliti sa svijetom koji ga okružuje nego ga kao i svaku drugu vrijednu ideju u nekome trenutku želi unovčiti. Facebook naravno nije u tome sam, nego je oko njega sagrađen sada već iznimno veliki eko sustav od dva i pol milijuna developera koji razvijaju mnogobrojne aplikacije koje su na raspolaganju registriranim Facebook korisnicima.

Facebook kaže kako njegovi korisnici dnevno instaliraju više od dvadeset milijuna različitih aplikacija koje na ovaj ili onaj način proširuju Facebookovu funkcionalnost. Neke od najpoznatijih aplikacija su svakako igrice poput FarmVillea, Mafia wars ili novo lansiranog CityVillea čiji je kreator, tvrtka Zynga nedavno procijenjena na vrijednost od 5.5 milijardi dolara. Različiti horoskopi, kvizovi, citati, natječaji sve su to primjeri nekih od Facebook aplikacija.

Facebook je i značajna marketing platforma koju sve češće koriste korporacije kako bi se približile svojim potrošačima, a to se postiže ili kroz oglašavanje ili kroz tzv. stranice koje su posvećene nekoj kompaniji, osobi ili proizvodu. Kroz tu stranicu, koja je naizgled istovjetna profilu facebok korisnika možete objavljivati zanimljive informacije, organizirati nagradne igre ili privlačiti svoje posjetitelje na korištenje neke od aplikacije koje ste za njih pripremili. Svaki status ili druga informacija koju ste objavili na zidu svoje stranice podijeljena je automatski kroz “news feed” svojih fanova, a oni potom mogu odlučiti dati na to komentar, kliknuti “Like” ili podijeliti sa svojim prijateljima…

Vrlo uspješnih facebook developera ima i u hrvatskoj pa ste sasvim ste sigurno koristili ili na svome zidu primjetili poruke aplikacija poput popularnog Kraševog Životinjskog carstva (s impresivnih više od 400.000 korisnika), ili “Fudbaliziraj se” aplikacije koju je odlučilo instalirati više od 250.000 ljudi. Sve ove aplikacije su besplatne ne samo za Facebook korisnike nego i za njihove vlasnike, tj. ne trebate ništa platiti da bi postavili svoju aplikaciju na Facebook čime je stvorena ogromna i vrlo široka baza zainteresiranih za daljnjih Facebookov uspjeh. Dugoročni uspjeh i promocija Facebooka temeljem ovako organizirane kapilarne platforme postao je direktni interes svih onih koji su svoje vrijeme i novac uložili u interakciju s nekim od pola milijarde internet korisnika Facebooka.

Oglašavanje je zasada jedini mehanizam iz kojeg Facebook crpi prihode. Facebook je tu u ogromnoj prednosti pred drugima. Za razliku od googlea ili drugih oglašivača koji mogu samo pretpostaviti tko je korisnik koji posjećuje stranicu, Facebook točno zna tko ste i što ste, koliko imate godina, gdje živite, koliko ste aktivni i koji su vaši interesi, pa stoga nije teško vrlo precizno usmjeriti kampanju na željeni segment populacije. Ako želite servirati oglas samo ženama iz Zagreba, starijima od 18 i mlađima od 25, a koje pokazuju interes prema sapunicama i to petkom od 18 do 22 sata, Facebook je idealno mjesto za isporučiti takvu reklamu.

Pretpostavlja se da je Facebook iz prihoda od oglašavanja u 2010. godini uprihodio između 1.5 i 2 milijarde dolara što znači da svaki od njegovih 550 milijuna korisnika ostvaruje Facebooku priskrbljuje oko tri dolara godišnje. Stavite to u perspektivu s predviđenih 50 milijardi dolara vrijednosti i otprilike stotinu dolara koliko po toj valuaciji vrijedi potencijalnom investitoru jedan korisnik Facebooka. Nameće se pitanje da li je 33 godine ukupnih prihoda i tko zna koliko godina akumulirane dobiti dobar omjer da se odlučite investirati u kompaniju poput Facebooka koja se sedam godina nakon svog nastajanja i neupitnog utjecaja na internet i svijet u cijelosti i dalje opire javnom izlistavanju svojih dionica na burzi i objavi svojih financijskih podataka i planova rasta? Postoji li nešto što Goldman Sachs s početka ove priče vidi ili zna a nama izmiče?

Odgovor na to pitanje možda je sakriveno među redovima knjige “Facebook efekt” Davida Kirpatricka. Naime, preslikavanjem svojih socijalnih kontakata u virtualni svijet Facebooka ne objavljujemo svijetu samo naše interese, želje ili emocije, nego postajemo sastavni dio višeslojne i višedimenzionalne društvene mreže koji pokazuje međusobne povezanosti i međuodnose. Rastom Facebooka i evidentiranjem interakcija Facebook neće postati samo globalni registar ili jednostavnije rečeno globalni telefonski imenik, nego će povijest vaših interakcija i veza moći biti korištena kao dokaz vlastitog identiteta (kao prilog toj tezi, pogledajte na koliko se sve web stranica već danas možete ulogirati koristeći Facebook login parametre). Ako je to krajnji cilj Facebooka, to bi značilo da Facebook pokušava postati entitet koji upravlja vašim identitetom, a to je povijesno gledano oduvijek bila isključivo funkcija vlasti, a vlast (povijesno gledano) teško podnosi konkurenciju.

Teško je predvidjeti kakva budućnost čeka Facebook. Čini se kako ovih 550 milijuna korisnika nije dovoljno i kako Zuckerberg očekuje milijarde (i dolara i korisnika), no jednom kada se uđe u takve brojeve teorija kaosa preuzima primat i malene promjene mogu dovesti do nevjerojatnih posljedica. Kako god bilo, saga o Facebooku tek počinje.

Share the post "Facebook"

  • Facebook
  • X