Categories
Politika Priroda i društvo

Gdje vlada griješi

Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).

Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.

S druge strane, nedostaje i jasni motivator za izlazak na izbore. Ma koliko lijepo zvučao poziv na ulice i želja da se raspišu izbori, prvo slijedeće pitanje bi moralo glasiti “I što onda?”. Upravo u tome “što onda?” sakriven je i najveći razlog zašto su prosvjedi relativno neuspješni. Kada bi građani imali jasnu i nedvosmislenu perspektivu što se očekuje, tko su ti koji će zauzeti vlast i riješiti problem, tada bi danas na ulicama bilo stotine tisuća ljudi. Oporba, koja čeka svoju izbornu priliku, nažalost nije uspjela dokazati da je dorasla situaciji i u kombinaciji u kojoj morate birati između dva jednako loša rješenja vjerojatno ćete se odlučiti za ono zlo koje poznajete.

S druge strane je Vlada, po meni (kao i mnogima drugima) ona u biti samo zauzima prostor i što je daleko bitnije vrijeme koje nam je svima skupa očajno potrebno da bi se suočili s nagomilanim i sada već neizdrživo velikim problemima. U bibliji postoji i grijeh koji opisuje tu situaciju i zove se “grijeh nečinjenja”. Mimo toga, Vlada ima nešto što oni pokušavaju neukom narodu prodati pod gospodarski program, no on se i dalje svodi na bjesomječno jurcanje premijerke širom zemlje i gomile besmislene demagogije koja je jedina propulzivna industrija u hrvata. Čak i ono malo aktivnosti koje se doista i provode, poput programa A+ i B+ (ili kako se već zovu ovaj tjedan) dizajnirani su da zahvate vrlo maleni i pažljivo selektirani komadić našeg gospodarstva, puno premalni da bi se desio bilo kakav smisleni oporavak. Milijarda ili dvije kuna plasmana u državi u kojoj ćemo samo ove godine imati desetak ili više milijardi kuna razlike između naplaćenog i onoga što se mora platiti nikakav program tog tipa neće riješiti, pa čak niti ublažiti.

Krizu u koju smo upali moramo riješiti brzim mjerama koje funkcioniraju jednako za apsolutno svaki gospodarski čimbenik u društvu, mjere koje su instant i počinju se primjenjivati odmah takod a ne gubimo vrijeme koje nemamo, te u konačnici one moraju biti pravedne na način da nijedan segment gospodarstva ne bude njime manje ili više zahvaćen. Nijedna od mjera koje vlada provodi ne udovoljava ovom opisu; umjesto toga ministri se rastrče i gase pojedinačne požre makar je očigledno da se buktinja malim vatrogasnim aparatom neće ugasiti.

Privilegij je vladajućih dok imaju stabilnu većinu u Saboru da biraju trenutak kada će izaći na izbore, no isto tako odgovornost je onih na vlasti da prepoznaju trenutak kada više ne mogu doprinjeti ovoj zemlji i možda je doista došlo vrijeme kada bi u Banskim dvorima morali početi intenzivno razmiljati o časnom uzmaku, ako je on više uopće moguć.

p.s. ovo je moja trideseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Today is the tomorrow you worried about yesterday.

Share the post "Gdje vlada griješi"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Predsjednice, vrijeme je

Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.

Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.

Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.

p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.

Share the post "Predsjednice, vrijeme je"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

O industrijskoj proizvodnji

Uskoro možemo očekivati prve procjene o gospodarskoj aktivnosti u posljednjem kvartalu 2010. godine i nakon što je treći kvartal prošao sa simboličnih 0,2% gospodarskog rasta mnogi očekuju kako će se isto desiti i u četvrtom čime bi (makar neuvjerljivo) mogli proglasiti izlazak iz krize. No, čini se kako se to ipak neće desiti i kako je u četvrtom kvartalu ipak došlo do nekakvog pada tako da se brojčanik za izlazak iz krize resetirao i brojanje je ponovno počelo s početkom ove godine.

Ono što me svojevremeno najviše fasciniralo kod državnog zavoda za statistiku je formular kojeg dobijete i morate ispuniti jednom mjesečno a koji govori o padu i rastu gospodarske aktivnosti odnosno morate ispuniti nekakve tablice u kojima ispunjavate koliko ste čega proizveli. To samo po sebi ne bi bilo ni na koji način sporno kada kriterij i krajnji rezultat te tablice ne bi bio izražen u jedinicama mjera koje nemaju ama baš nikakve veze sa tržištem pa i životom kao takvim.

Uzmimo primjerice situaciju da proizvodite opruge (inače, jedna od najvećih europskih tvornica opruga je locirana u hrvatskoj) i jedan mjesec proizvodite malene oprugice koje se stavljaju u olovke, namještaj i slične proizvode. Vaši strojevi su u stanju proizvesti doslovce milijune opruga u mjesec dana i na izvješću koje ste ispunili imate ogromne količine opruga i svi su jako sretni. No međutim, slijedeći mjesec dobijete veliku narudžbu nekog automobilskog proizvođača i u istom vremenskom razdoblju proizvedete jedva nekoliko desetina tisuća opruga ali za amortizere, te opruge su daleko veće, skuplje, proizvodni proces je daleko sofisticiraniji i u biti ostvarili ste nekoliko puta veći promet u kunama, no u komadima je rezultat poražavajući i državni zavod za statistiku zaključi kako je proizvodnja pala. Možda proizvodite posudice za npr. kesten pire koje su malene i to je tipični zimski proizvod i u ovimn mjesecima se prebacujete na proizvodnju daleko većih posudica za sladolede. Promet je opet veći, no broj komada je manji i zavod je sada već zabrinut. Možda ste čak i neki brodograditelj i u nekom kvartalu prošle godine ste proizveli nekoliko ogromnih i teških tankera, no u ovome kvartalu isporučujete sofisticirane brodove za prijevoz automobila ili stoke koji su daleko manji, no neusporedivo vrijedniji i s daleko više dodane vrijednosti, no koje vam koristi od toga kada na Markovu trgu ministri i ministrice (oni koji se barem malo razumiju u brojeve) čupaju kosu i otkopčavaju svoje prevelike konfekcijske brojeve košulja od hladnog znoja koji ih je oblio?

Istovremeno, niti sama proizvodnja ne mora puno značiti za gospodarsko zdravlje neke zemlje. Proizvođač može zaključiti da mu je iz nekog razloga dobro proizvoditi za skladište, a imovina zatečena u skladištu se računa u aktivi poduzeća, a po nekom pomalo zastarjelom shvaćanju sve što je u aktivi poduzeća se smatra dobrime pa je dobro imati i bogato skladište. To što je novac na takvom skladištu zamrznut i ne oplođuje se je često manji problem pa čak i ako smo proizvodili da se sve pušilo, to i dalje ne govori o nekom gospodarskom rastu iz jednostavnog razloga što to nismo nikome prodali, no iz nekog čudnog razloga neki statističar će to proglasiti dobrom viješću.

Čudom statistike, puno tih suludih podataka u konačnici da ipak kakvu takvu smislenu brojku, no činjenica i dalje ostaje kako zastarjela mjerila teško da mogu kvalitetno funkcionirati u društvu u kojem dvije trećine svih zaposlenih funkcionira u uslužnom sektoru. Osim toga, prije ili kasnije morali bi napraviti stratešku odluku kuda želimo ići i kako do tamo želimo doći, a onda sukladno tome moramo odabrati i mjerila uspjeha koje ćemo na tom putu provjeravati. U međuvremenu, podaci koje šaljemo jednom mjesečno državnom zavodu za statistiku samo su još jedna nepotrebna gomilica podataka koja govori mnogo, ali ništa osobito pametno.

p.s. ovo je moja trideseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Give me a highly successful unionized industry.

Share the post "O industrijskoj proizvodnji"

  • Facebook
  • X