Categories
Politika

Rastakanje države

Donekle je fascinantan prijedlog o preraspodjeli izbornih jedinica kao i kritika istoga. Prekrajanje izbornih granica je oduvijek bila privilegija vladajućih i treba to tako i promatrati, a na ostalima je da demontiraju te pokušaje. Uostalom, ako se svi slažemo da postojeće stanje nije održivo a još manje legalno, zar ne bi jedan od logičnih pokušaja trebao biti i gradnja kompromisa oko toga kako bi izborne jedinice trebale izgledati? Mislim također i da je pokušaj “usaglašavanja” s koalicijskim partnerima u svojoj biti besmislen jer smo na samom kraju mandata, a sasvim je izvjesno da postojeći koalicijski partneru HDZ-u više ne donose nikakvu dodanu vrijednost i dapače, sva je šansa da neki od njih neće niti proći izborni prag u slijedećem sazivu Sabora, pa stoga zašto se njime zamarati? Nije valjda da bilo tko misli da će se HSS naljutiti i izići iz koalicije (uključivo i same HSS-ovce)? Zanimljivo će biti promatrati i kako Europa promatra te promjene, makar to nije popularno mišljenje, meni se čini da je HDZ u pravu kada kaže da se promjenom granica izbornih jedinica ne mijenjaju izborna pravila i sumnjam da će problem, ako do njega dođe biti iz tog smjera. Dakle vjerojatnije je da će to prekrajanje pravila i silovanje zemljopisa kako bi se ugodilo pojedinim malim, sitnim i u biti beznačajnim interesima pojedinaca biti veći problem Europskoj uniji nego što je to sama promjena zakona koja je ionako neminovnost. Posebno će biti zanimljivo i u biti ironično promatrati prekrajanja dizajnirana da udovolje točno pojedinim kadrovima, pa bi tako jednu od jedinica mogli premenovati u izbornu jedinicu Marijane Petir neovisno o tome prođe li ona ili ne, pa da tako ovjekovječimo i imenujemo ljudsku glupost i političku kratkovidnost kao upozorenje generacijama koje dolaze. Nekako bi to bilo dobro, kao posljednja i jedina doista vrijedna ostavština HSS-a prema ovoj državi.

Drugi izborni problem koji imamo je nedavno izmišljen izborni sustav koji garantira srpskoj manjini odgovarajuću reprezentaciju u Saboru. Nemam ništa protiv pozitivne diskriminacije i sasvim je sigurno da manjine (pa i srpska) obogaćuju ovu državu na razne načine, no pozitivno diskriminirati jednu manjinu između ostalih jednostavno nije dobro pa nije čudno niti da je Ustavni sud koji ionako sudi prorežimski ipak podvlači crtu i odlučuje otvoriti javnu raspravu na tu temu budući da je izvjesno kako mu je uručen vrući krumpir koji neće biti moguće ohladiti, nasjeckati i od njega napraviti salatu kroz tehničke definicije i tumačenja procedura kako to USUD uobičava činiti. Kao što bi bilo dobro da se izborne jedinice prekroje kompromisom, tako bi bilo dobro i da ovaj zakon padne jer on u biti ne donosi ništa novoga srpskoj zajednici u hrvatskoj, niti im daje neko novo osobito pravo koje ionako ne konzumiraju, a jedina je razlika što je on opet pisan da bi udovoljio apetite pojedine opcije unutar te manjinske skupine. Također, ako zakon padne, nije da će srpska manjina uskratiti povjerenje vladi i srušiti je? Kažu politički tračevi visoke politike da je to već bio plan prije nekoliko mjeseci ali je uspješno zaustavljen ovim zakonskim prijedlogom. Da li je taj zakon iskreni prijedlog da se zaustavi rušenje vlade, ili j e bio joker upakiran da kupi nekoliko mjeseci vremena teško je u ovome času reći, no ima onih koji misle da ne bi bilo dobro da upravo srpski glas bude taj koji ruši vladu. Meni se čini da bi to bilo nekako ironično i u biti zasluženo, te bio ionako (ako je vjerovati istraživanjima) većini laknulo, a na neki čudni način zatvorili bi puni krug koji je počeo sa “Hristos se rodi” i završio rušenjem Vlade. Ima neke teološke dubine u tome.

Kao što se vidi iz gornjih primjera, poglavlje 23 je i dalje jako neizvjesno i koncept pravne države i ljudskih prava je u ovoj zemlji i dalje podređen interesima političke kvazi elite, no podsjetio bih na jedan sjajan aforizam koji kaže: Bolje užasan kraj nego užasi bez kraja.

p.s. ovo je moja četrdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Share the post "Rastakanje države"

  • Facebook
  • X
Categories
Business

Daje se na znanje

Eto, ponovno ulazimo u izborno razdoblje. Kao što znate, jedan dio mog posla od kojeg živim su izborne kampanje, a obzirom da istovremeno radim i mnoge druge aktivnosti koje se također bave politikom moje je mišljenje da je nužno da javno napišem za koga radim i s kime surađujem, te uostalom gdje su moje političke preference. Mislim da je bitno da to imate na umu u času kada čitate neki od mojih tekstova ili tumačite neku od aktivnosti koje pripremam u slijedećim mjesecima. Puno energije ulažem u to da uskladim svoje aktivnosti i izbjegnem potencijalni sukob interesa, a za svaki slučaj ako mislite da on postoji mislim da je bitno da on bude jasno i transparentno iskazan.

Tekstove slične ovome sam napisao i pred parlamentarne izbore 2007. godine, lokalne izbore 2009. te predsjedničke izbore 2010, pa ponavljam taj dobar običaj i danas.

Ove godine na parlamentarnim izborima surađujem s Ladonjom. Ladonja je organizacija koja djeluje na području Istre i Kvarnera i koja pokušava promijeniti status quo koji postoji u tom prostoru. O Ladonji više možete pročitati na njihovoj web stranici a ako ima konkretnih pitanja rado ću odgovoriti zašto upravo oni.

Share the post "Daje se na znanje"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Vladavina prava kao misaona imenica

Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.

Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.

Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.

Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.

Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.

Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.

p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.

Share the post "Vladavina prava kao misaona imenica"

  • Facebook
  • X