born in chicago… (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)

Nepunih 36 sati nakon što sam sletio u chicago našao sam samog sebe kako svratim do starbucksa po kavu koju potom u velikoj papirnatoj šalici polako srćem na putu do konvencije.

Chicago je sjajan grad i jedan od rijetkih koje sam imao prilike vidjeti, a vidio sam svašta, u kojem bih sebe mogao zamisliti na duže vremensko razdoblje. No, ima mnogo razlika koje zbunjuju ili koje nisam baš očekivao. Primjerice, ameri za prizemlje kažu da je prvi kat (što bi se moglo pokazati kao kritična informacija u knjižari ili npr. liftu).

Kava je ovdje očajna, toči se na hektolitre i nema nikakvog okusa i nema dodataka koje možete upotrijebiti da bi je poboljšali. Iz nekog razloga, Starbucks kava je daleko bolja no u njihovoj kavi ima toliko silnih dodataka da od originalne kave vjerojatno jako malo ostane. Probao sam do sada pet-šest vrsta i ima dobrih i boljih, no u svakom slučaju starbucks je zarazan (barem na mene koji nisam osobiti potrošać tog proizvoda).

Pivo je očajno, to je u stvari više isprika za pivo nego pivo. Pivo ima samo vizualni izgled pive, ali nema niti pjene u očekivanoj količini, boja je OK no nedostaje miris i definitivno okus. Pivo ima 3% alkohola i najjače koje sam probao je razorčaravajuće slabo. (nešto malo više o američkoj pivi možete pročitati na stranici na kojoj John Cleese oduzima amerikancima njihovu slobodu).

Klima uređaji; ovdje ne postoje termostati i čini se kako klima uređaji imaju samo dva settinga i to high i very high. Klime pušu na sve strane i na mjestima je doista hladno. Navečer kada dođem do hotela ekipa koja mi posprema sobu naravno stavi klimu upaljenu tako da soba djeluje poput frižidera.

Podzemna i općenito javni gradski prijevoz je nevjerojatno efikasan, donekle čist – a u podzemnoj sam naletio i na reklame u tunelima kraj kojih kada prolazite čini vam se kao da vam pokazuju film.

Hrana je vrlo dobra, do sada sam jeo samo odreske po kojima je Chicago poznat i za razliku od mnogih drugih zemalja ovdje odreske shvaćaju vrlo ozbiljno baš kao i ja. Moram samo pronaći lokaciju na kojoj poslužuju ogromne odreske (navodno postoji mjesto na kojem odrezak dobiješ besplatno ako ga pojedeš cijeloga). Tipičan odrezak je 12 unci (pojma nemam koliko je to ali vjerojatno negdje oko 250 grama), a u katalogu od hotela naletio sam na jedno mjesto koje poslužuje 64oz odreske.

Ovdje ima i debelih ljudi, no kada mi doma kažemo nekome da je debeli to je apsolutno ništa u odnosu na ekipu ovdje, debelim ljudima ovdje iz roza samo vire glava i ruke i pogled na tu ekipu je u osnovi strašan iako ih ima iznimno puno.

Pokušati ću sutra/prekosutra uploadati neke slikice pa da vidite neke od detalja iz Chicago-a.

Misao dana:
Elwood: It’s 106 miles to Chicago, we’ve got a full tank of gas, half a pack of cigarettes, it’s dark and we’re wearing sunglasses.
Jake: Hit it.

learning to fly… (4:53, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

Eto mene u dalekoj zemlji, na mom notebooku je 5:46 ujutro dok je na mobitelu 10:46, ili 7 sati razlike.

Sutra (ili danas, ovisi kako gledate) imam day_off, moram odjuriti u downtown chicago i pokupiti credentials za konferenciju, malo se orijentirati i navečer imam prvu “službenu” večeru.

Cijelo putovanje je prošlo pomalo dosadno, uspio sam pročitati dvije knjige (btw. iznimno sam nesretan mojim čitanjem posljednjih mjeseci jer umjesto knjiga/dvije tjedno spao sam na knjigu/dvije mjesečno što mi je all_time_low), a iako u Lufthansinom magazinu piše da su svi interkontinentalni letovi opremljeni sa FlyNet internet pristupom, na mom avionu wireless mreže nije bilo tako da nisam mogao blog updateati sa 11km visine (što bi valjda bilo neko spomena vrijedno dostignuće).

Anyway, moj hotel ima free internet access koji očigledno radi, spojio sam se u ured, pregledao emailove i kao najbolja fora šljaka i moja VOIP telefonija tako da sada možemo reći kako je najudaljeniji zagrebački telefon u dalekom Chicago-u. To bi mi dramatično smanjilo troškove telefona, kojeg ionako imam namjeru držati isključenim.

Misao dana:
“Bother,” said Pooh, as the Klingons opened fire.

I’m leaving now… (3:07, Johnny Cash, American III: Solitary Man, 2000)

Odlazim sutra na daleki put, idem u obećanu zemlju u kojoj svatko može biti predsjednik:

There’s a place where a kid without a cent
He can grow up to be president.
A magic kingdom filled with Barbie dolls

If you’ve got the time we can make it a good time.

Americanos – Blue Jeans and Chinos

Coke
Pepsi and Oreos – Americanos.
Movies and heroes in the land of the free

A kako vidim posljednjih godina to je točno kod njih i problem, jer doslovce svaki bedak može (i postao je) predsjednik. Kaže mi web site od hotela da ću imati “fast internet access” u svojoj sobi, a kako umjesto notebooka nosim Ipaq (i iPod) probati ću koji puta updateati blog remotely. Složio sam si i VOIP pa (teorija kaže) mogao bih i telefonirati jeftino tj. po zagrebačkim impulsima. Iako pod nogama imam stotine tisuća kilometara, a zemljopisna karta je prepuna been_there_done_that oznaka – malo sam ipak uzbuđen.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and I ask, ‘Where have I gone wrong?’ Then a voice says to me, ‘This is going to take more than one night.’