dare to be stupid… (3:25, Weird Al Yankovic, “Wierd” Al Yankovic’s Greatest Hits, 1988)

Gledam jučer dnevnik i poslije dnevnika nam se ponovno ukazao Ivo.

Ivo me fascinira jer je on u proteklih skoro pa dvije godine preuzeo ulogu tumača ne samo povijesti nego i trenutnih zbivanja, pa kada god se desi neka svinjarija onda on spremno domaršira na HTV i narodu lijepo, svima razumljivim riječima objasni što se u stvari dogodilo. Nisam imao snage pratiti njegovo izlaganje, ali sam siguran kako će nakon jučerašnje bombe Hrvatska izići snažnija, ljepša i nikada bliže EU nego nakon te eksplozije, te je naše povijesno prijateljstvo s velikom britanijom od jučer samo čvršće i dublje.

(dio koji po mojem mišljenju odiše ironijom i sarkazmom sam radi lakšeg prepoznavanja podebljao)

Misao dana:
The sun never sets on the British Empire. But it rises every morning. The sky must get awfully crowded.

on my way home… (5:09, Enya, The Memory Of Trees, 1995)

Eto mene u mom crnome uredu.

Subotnje jutro sam proveo u poljskom kvartu Chicago-a obavljajući posljednji shopping, a potom sam se relativno rano uputio na aerodrom gdje sam čekao večernji let. Na check-inu zaustavila me ljubazna gospođa iz Lufthanse i ponudila 600 EUR gotovine i 700EUR bonova samo da odustanem od leta i ostanem još jedan dan u gradu. Nažalost, unatoč primamljivoj ponudi nisam baš bio voljan produžiti putovanje za jedan dan pa sam krenuo kući.

Temperatura u americi je bila cca. 26 stupnjeva, u frankfurtu me dočekao sunčani dan i 16 stupnjeva, a u zagrebu kiša i 10 stupnjeva. Te toliko da se kuži razlika i da stvari stavim u perspektivu.

Nakon aerodroma putovanje do ureda (da pokupim auto) je trajalo više od dva sata radi krkljanca na zaobilaznici. Totalni gubitak vemena.

Misao dana:
I may not have gone where I wanted to go, but I think I have ended up where I intended to be.

p.s. ima još jedna bitna razlika između US i nas ovdje a koja nije bila toliko očigledna dok sam bio tamo; naime jutros sam se silom prilika parkirao u importane centru te sam na putu do izlaza prošao kroz shopping centar gdje ljudi u velikim količinama puše; u US pušenje je skoro pa zabranjeno i u zgradama jednostavno nije dozvoljeno, te je vrlo teško čak i na ulici pronaći ljude koji šeću i puše

I’m going back home… (2:50, Nina Simone, Nina Simone Gold, 2004)

Moje desetodnevno putovanje se bliži kraju i sutra ujutro moram pakirati kofere i iseliti se iz sobe a navečer ukrcati na avion i krenuti kući. Četrnaest sati putovanja i sedam vremenskih zona; 21 sat u totalu.

Putovanje je bilo zanimljivo i posjeti Chicago-u je sasvim sigurno novo iskustvo koje je unatoč mojim dosadašnjim putešestvijama uspjelo iznjedriti neka nova iznenađenja (ovo je bila zanimljiva rečenica). Svakako najznačanija stvar koju sam uspio “zavrtiti” je jedna donacija od cca. 50.000USD koja će unatoč mojem zgražanju ipak završiti u rukama državnog proračuna. Iako sam stisnuo zube i začepio nos, utješno je to što sam u mogućnosti kontrolirati te novce te da idu u u sustav prosvjete koji ovakve donacije očajno treba.

Sreo sam i mnogo zanimljivih ljudi, neke od njih sam poznavao i ranije a neke samo preko interneta. Upoznao sam se sa običajima koji ovdje vladaju i iako sam se vrlo brzo navukao na starbucks, nikako da se naviknem da me svako malo netko priupita “how are you doing” bez ikakve najave ili provokacije.

Amerika je zemlja u kojoj je možda rasizam nestao ili je potisnut, no segregacija je više nego očigledna. U desetak dana nisam uspio vidjeti bijelca kako vozi podzemnu ili autobus, a ekipa koju sam nalazio po restoranima vrlo često zna engleski manje od mene.

Chicago je prekrasan grad, ogroman i u njema ima puno toga za vidjeti. Posljednja tri dana sam posjećivao samo muzeje i za neke od njih vam objektivno treba cijeli dan da bi ih pregledali.
Žao mi je što nisam uspio voziti se malo izvan grada, izlet na House on the rock je ostao nerealiziran, no to ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Prehrana je ovdje sasvim OK, s potencijalom da bude odlična no vjerojatno nisam uspio pronaći dobra mjesta. Ameri vrlo ozbiljno shvaćaju odreske i tu smo na istoj valnoj duljini. Pivo im je jadno, no zato su kolači dobri na putu za odlični. Jedan koji sam probao u jednom od restorana zove se “death by chocolate”, dok sam u starbucksu u nekoliko navrata pojeo “decadent chocolate brownie” u kojem se nalazi impresivna količina čokolade.

Sutra je dan za light-shopping, za sitnice za ekipu iz ureda i dvoje mojih najdražih kod kuće.

Misao dana:
I went into a clothes store the other day and a salesman walked up to me and said, “Can I help you?” and I said “Yeah, do you got anything I like?” He said, “What do you mean do we have anything you like?” I said, “You started this.”