Categories
eDržava Priroda i društvo

Moramo li kupiti ciglu?

Razgovarao sam prije neki dan s jednim poslovnim partnerom koji se bavi proizvodnjom. Kaže mi kako se on bavi relativno specifičnom proizvodnjom koja je takve prirode da je do sada bio zaštićen od robe ispod cijene koju plasira daleko istočno tržište, no u posljednjih nekoliko mjeseci desilo se da je nekoliko velikih igrača pokupovalo nekolicinu firmi u Bosni i Srbiji te da se sada svojim proizvodima žele ubaciti na hrvatsko tržište.

Veliki, kaže on, nisu nikada došli na Hrvatsko tržište i pokušali kupiti nekog lokalnog jer je elementarna analiza pokazala da smo jednostavno preskupi. Evo i nekoliko primjera. Zamislite situaciju u kojoj kupujete veliki kamion za prijevoz šljunka. Jedan takav kamion košta oko 200.000 eur, i ako ga kupite na pet godina ili šezdeset mjesečnih rata uz kamatu od recimo sedam posto, do kraja kredita morate isplatiti oko 235.000 eur ili 3.900 EUR mjesečno, što je po današnjem tečaju nešto ispod 30.000kn. Istovremeno, ako želite biti rentabilni, tim kamionom moraju upravljati barem dva vozača, koji vas sigurno neće koštati manje od cca. 1.000 do 1.100eur bruto, za tu vrstu kamiona potrebno vam je i suvislo održavanje koje će generirati još jedno radno mjesto (ili ekvivalent troška održavanja), te naravno morate imati i osobu koja prodaje kapaciteta tog kamiona, neko administrativno osoblje, a vjerojatno i nekog direktora s pripadajućom mu tajnicom. Sve skupa mjesečno košta daleko više od samog troška mjesečne rate kredita. Kamion vas košta i do 10.000eur prvoga u mjesecu bez da ste ga uopće i pomakli s parkirališta. Da bi smanjili trošak, vjerojatno ćete kupiti više kamiona i pokušati dio fiksnih troškova (tajnica, administracija, direktor) prevaliti na što veći broj profitnih centara, no trošak rada će i dalje biti značajan. U času kada propadnete, tada će zloguki proroci govoriti kako ste se preinvestirali, makar su mjesečne rate za silnu opremu bile značajno niže od same mase plaća koju treba isplatiti. Naravno, svaka industrija ima svoje specifičnosti i u nekima treba više, a u nekima manje ljudi no princip je nažalost isti.

Ili, možete misliti što se događa s energijom. Ako ste kupili skupi stroj sva je šansa da će on trošiti nakakve količine električne energije. Stroj koji ste platili 200.000 eur trošiti će stotine kilovata, a da bi ih mogli uopće trošiti morate u hrvatskoj od elektre dobiti dozvolu. Dozvola se kupuje i jedan kilovat sat angažirane struje kod nas košta 1.700kn (u Zagrebu, drugdje je jeftiniji), ako želite u utičnicu uključiti stroj koji troši dvije stotine kilovata struje morate prije toga isplatiti elektri 340.000 kuna prije negho ste utrošili i jedan jedini kilovat struje. Takve naknade nema u primjerice susjednoj Bosni, ili je simbolična naknada na razini administrativne takse u susjednoj Srbiji. Kako sada možemo očekivati da će naša proizvodnja biti konkurentna kada moramo plaćati pravo da bi koristili energiju?

Nekad davno, postojali su klinci grubijani koji su stajali između vas i vašeg puta do škole i prodavali su cigle. Morali ste proći kraj njih, oni bi vam tada ponudili da kupite ciglu koja vam je apsolutno nepotrebna, no ako bi odbili onda do škole ne bi mogli proći i sva je šansa da bi dobili i batine. Kod nas nema grubijana koji vas priječe da proizvodite jer se ta ekipa u međuvremenu institucionalizirala pa se odazivaju na ime HEP ili Hrvatske šume ili neki treći totalno besmisleni fond koji je funkcija sam sebi.

Za razliku od nas ovdje, koji smo prisiljeni svako jutro na putu do posla kupovati ciglu, stranci imaju luksuz da prošeću jednom i odluče svoj posao i svoju proizvodnju preseliti tamo gdje cigle ne morate kupovati.

p.s. ovo je moja pedeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
How lonely it is going to be now on the Yellow Brick Road.

Share the post "Moramo li kupiti ciglu?"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Kolonoskopija

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.

Share the post "Kolonoskopija"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Izgubljeni neprijatelji

Važno je imati fokus. Ako ne znate kuda idete ili koji su vam ciljevi tada često vrludate i ništa, pa ni manji ciljevi ili usputne stanice na putu ne budu obavljene kako treba. Mislim da je to pravilo univerzalno i da se odnosi na sve, jednako na ljude, tvrtke, državu ili bilo što drugo a što vam može pasti na pamet. Ciljevi mogu imati puno različitih formi, pa možete tako odlučiti da je vaš cilj neko dodatno školovanje, kupnja stana ili kuće ili pak nešto treće. Kažu psiholozi da su najjači motivatori ljubav, strah i nada. Možda najbolji od njih je strah i to zato jer je on odmah tu i trenutan je, ljubav je nešto što se stječe s vremenom, dok je nada, koliko god lijepa bila pomalo neodređena. Jedan od boljih primjera korištenja straha kao cilja ili smjera u kojem se krećemo je primjer hladnog rata. Zapad s jedne strane a istok s druge imali su jasnu prijetnju preko granice te je želja za nadmoći bila pokretač cijelog niza aktivnosti od kojih su neke bile mudre a neke malo manje.

U onoj bivšoj državi postojao je jedan cijeli školski predmet posvećen toj tematici. Zvao se opće narodna obrana i društvena samozaštita. Na tom predmetu učili ste kako se baciti na pod u slučaju udara atomske bombe, kako u minimalnom roku staviti gas masku na lice ili kako sastaviti i rastaviti poluatomatsku pušku. A na onom općenitom ili „političkom“ dijelu govorilo se o neprijatelju i kako se s njime odnositi. Neprijatelji su se dijelili na unutarnje i vanjske, jer neprijatelj uvijek vreba i želi uništiti sve što smo marljivo stvorili te ga je nužno naučiti prepoznati. Mnogi će reći kako je predmet ONO i DSZ bio besmislen i donekle bih se čak i složio s time, osobito za generaciju poput moje koja je kraj bivše države dočekala u kabinetu ONO i DSZ-a, no u mojoj školi meni je to bio jedan od najboljih predmeta unatoč tome što je bilo sasvim jasno da je besmislen. Naime, imali smo sjajnog profesora koji je svoj posao shvaćao rijetko ozbiljno i dok možda nisam zapamtio fine nijanse kako se boriti protiv napada sarinom, na njegovim satovima se moglo puno naučiti o redu i disciplini (profesora još uvijek povremeno srećem po gradskoj špici i doista mi je drago vidjeti da je dobro i da ga zdravlje služi).

Kada se promijenila država, nestali su unutarnji i vanjski neprijatelji, no pojavili su se novi ciljevi koji su u biti zauzeli to isto mjesto i motivacija je tu negdje na razini. Dva sasvim sigurno najveća cilja su bili ulazak u NATO i Europsku uniju. Na te ciljeve se cijela nacija fokusirala godinama i prije kojeg tjedna i taj posljednji cilj, ulaska u EU je riješen. Znam da mi i dalje nismo u EU, no posao je odrađen i sve što se trebalo napraviti se napravilo i ovaj dio koji preostaje je birokratsko administrativne prirode koju će riješiti ljudi u zapeglanim odijelima te hrpa veselih polupijanih političara koji će ispotpisivati ugovore koji su birokrati pripremili i potom slaviti svoje velike uspjehe danima i mjesecima. No, s praktične strane, posao je dovršen krajem lipnja.

Postoji i velika opasnost kada izgubite svojeg neprijatelja ili ostvarite svoj cilj. Ako se sjetimo primjerice Feral tribune-a, ili pak daleko svježijeg primjera zagrebačkog Radija 101, sasvim je jasno što se događa s onima koji izgube neprijatelja. Feral se jednostavno više nije snašao, jer dok je imao Tuđmanov HDZ kao jasnog neprijatelja sve je bilo jasno i čisto, točno se znalo što treba raditi i uspjeh Ferala se hranio na tom cilju. Slično i sa 101 koji je dugo vremena bio jasna kritika vlasti, no nakon promjene 2000.-te godine izgubio je svoj fokus i cilj, a njegovo vodstvo se uljuljalo u čahuru uspjeha koji nikada u biti nije ni bio njihov, te su i jedni i drugi s vremenom propali.

Spominjem to zato jer je i cijela naša država izgubila svog neprijatelja, a više je nego očito da naši političari nisu osmislili novoga jer se o njemu jednostavno ne razgovara. Nemamo nikakvog cilja i sve naše želje su sada ispunjene, pa nije stoga niti čudo da nam se događa sve što se događa. Ako postoji pouka ove gornje priče, onda ona glasi kako poanta nije u odredištu nego u putovanju, no da bi mogli putovati moramo znati kuda idemo, a ovi koje smo odabrali da nas vode su, čini se, odlučili kako je ovo posljednja stanica. Moramo samo paziti da nas ne zaskoči sudbina Ferala ili 101.

p.s. ovo je moja pedeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Never interrupt your enemy when he is making a mistake.

Share the post "Izgubljeni neprijatelji"

  • Facebook
  • X