Mračni blog

Prije nekoliko mjeseci bio sam sudionik jednog okruglog stola gdje se diskutiralo o svemu i svačemu (uglavnom digitalnom) i jedan od sugovornika je ustvrdio u jedonm trenutku kako on točno zna kakvu web stranicu želi za svoju organizaciju te kako je tri mjeseca proveo objašnjavajući dizajnerima i programerima što mu treba. Moje protupitanje je bilo da li dotični doista zna što želi, jer ako mora tri mjeseca objašnjavati što želi postići možda i nije toliko siguran što je krajnji cilj. Moja slijedeća tvrdnja na istu tu temu kaže da možda dizajneri i programeri nisu smjeli isporučiti web stranicu koju je naručitelj tri mjeseca opisivao nego je jednostavno trebalo isporučiti web stranicu koja je naručitelju potrebna. Dakle vrijedi razlikovati što netko želi u odnosu na ono što njemu treba.

Slična situacija je i s politikom i političarima, naime puno toga što bi mi htjeli od naših političara ne samo da je u cijelosti pogrešno nego nam uopće ne treba, dok ljudi i rješenja koja oni sa sobom donose a koja nam trebaju vrlo često budu totalno ignorirana, a još ćešće ih uopće niti ne prepoznamo unatoč tome što su nam ponuđena.

Ako promatrate primjericu ekipu na vlasti, činjenica je (koja bi se zasigurno mogla i znanstveno dokazati i prebrojati) kako ono čime se oni bave i što rade nema puno veze s vladanjem a kamoli služenjem. Naša politička elita svoje dragocjeno vrijeme (a u biti to je naše dragocjeno vrijeme jer ih plaćamo iz vlastitih džepova) troši na besmislena jurcanja po domovini, a izjave koje pritom daju vrijeđaju inteligenciju skoro pa svakoga. Primjerice, podsjetite se epiteta koje je premijerka zaslužila prije nekoliko dana u Metkoviću? Da li je to govor i izričaj koji je prihvatljiv i što je dotični lokalni političar mislio kada je izgovarao te beskrajno mudre rečenice. Da li je to njegov intelektualni maksimum? Zašto se Jadranka nije uvrijedila na takvu karakterizaciju, te uostalom postoji li bilo tko tko vjeruje da postoje birači kojima godi takav način ophođenja i komunikacije i koji će temeljem tog performansa (jer kako bi to drugačije nazvali) doista odlučiti dati glas jednoj ili drugoj opciji? Kako to dvoje ljudi doživljava javnost kojom stjecajem okolnosti upravljaju ako misle da su takve rečenice primjerene? I na kraju, da li su to ljudi koje želimo imati na takvim pozicijama da upravljaju nekim zemljopisnim teritorijem i donose odluke koje se na ovaj ili onaj način reflektiraju na naše svakodnevne živote. Vjerujete li da osoba koja dopusti da ju bilo tko u jednom forumu koji bi po prirodi morao biti ozbiljan nazove „princezom“ ima nužni doticaj sa stvarnošću koji je potreban da bi uopće prepoznala probleme koji muče ove ljude na dnu piramide?

Istovremeno, imamo nekolicinu političara ili onih koji bi to htjeli postati, ili još bolje onih koji govore o pravim problemima društva i kojima bi morali u nekome času dati nešto prostora, no njih tretiramo kao lokalne zabavljače koji, eto, ponekad govore mudro ali nismo im spremni dati onaj glas koji je potreban da stignu na poziciju na kojoj ih jako trebamo. Iz čega proizlazi ta silna potreba da s jedne strane glasamo za ljude koji nas uporno vrijeđaju s vrha, dok istovremeno ne želimo da talente, kojih nesumnjivo ima, dobiju svojih pet minuta i šansu da pokušaju ispraviti greške koja je ova politička elita uporno gomilala posljednjih dvadesetak godina? Zašto takvim likovima nikada ne bi dopustili da uređuju odnose u našim obiteljima ili tvrtkama u kojima radimo, ali im dopuštamo da upravljaju državom u kojom živimo?

Ne bi li bilo mudrije da slijedećih nekoliko mjeseci provedemo proučavajući kandidate i ideje, te napokon, za promjenu, odlučimo glasati za političare kakvi nam trebaju, a ne za političare kakve žeimo, pa koliko god teško bilo napraviti takav odabir i odluku?

p.s. ovo je moja šezdeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 27. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politicians are people who, when they see light at the end of the tunnel, go out and buy some more tunnel.

Negdje tamo prije pet šest godina i nakon svega što mi se dogodilo u privatnom businessu bio sam odlučio bi bilo dobro spriječiti da se bilo što slično desi nekome drugome. Naravno, mogao sam svoju frustraciju i bijes iskaliti na neposrednim izvršiteljima, no mene su uvijek više zanimali dugoročni planovi. Koji su to kotačići koje treba pokrenuti danas da bi za 10 ili 20 godina postigli željeni rezultat. No, bolju državu nažalost nije moguće postići s onima koji su problem proizveli i tako se rodio moj mali plan da smijenim Vladu i to zato jer je smatram korumpiranom i nekompetentnom. Mene u biti ne zanima toliko koja će je Vlada zamijeniti iako imam svoje jasne preference, no želim da to bude vlada poštenih i sposobnih ljudi. Ta Vlada neće biti nikada izabrana bez poštenih izbora, a poštenih izbora nikada neće biti bez čiste situacije na biračkim popisima.

Situacija s biračkim popisima je bila dobro poznata i prije mene, no nitko nije baš dobro razumio kako se ta cijela komplicirana shema izborne prevare doista izvodi. Moja ideja koja se pretvorila u web stranicu popisbiraca.pollitika.com bila je vrlo jednostavna jer sam na temelju podataka iz biračkih popisa izračunao koliko je birača prijavljeno na kojoj adresi u Hrvatskoj. S moje pozicije stanovnika centra Zagreba ja doista ne znam tko je taj koji glasa a da ne bi smio, ali sam apsolutno u poziciji da izračunam gdje se on nalazi. Za popis birača sam dobio svjetsku nagradu za demokraciju koju sam pokupio krajem 2009. u francuskom parlamentu, a tu kod nas, kako to obično biva, proveo sam jutro s donekle nezainteresiranim policijskim inspektorom koji kada sam mu rekao da ima barem 600.000 nepostojećih i lažnih birača na popisu od mene tražio konkretna imena (kao u jednom vicu, pa je bilo malo teško održati ozbiljnu facu).

Deveta izborna jedinica koje slove kao bastion Darka Milinovića i Božidara Kalmete posebno je zanimljiva jer je bilo očito da je u razdoblju od 2004. do 2007. godine broj birača tamo narastao za impresivnih 40.000 ili oko 10% biračkog tijela unatoč tome što ta brojka nije mogla biti opravdana unutarnjim migracijama (seobom građana iz jedne u drugu izbornu jedinicu), a još manje eksternim jer prema podacima koje hrvatska predaje eurostatu broj novopridošlih građana je nekoliko puta manji od anomalije koja se desila u Milinovićevom dvorištu. Nakon stotina novinskih napisa reagirao je i DORH koji je dao nalog policiji da istraži cijelu priču no oni nijednog lažnog birača nisu našli, što i nije neko čudo jer tih ljudi tamo ionako nema, no daleko bitnije, nerealno je očekivati od policije da riješi problem budući da su ga oni napravili izdajući dokumente ljudima za koje su morali znati (a morali su, jer kako bi onda objasnili ljude koji su prijavljeni na adresama škola, ambulanti ili policijskih postaja). Prema svježim podacima GONG-a, od 2007. do danas broj birača u devetoj izbornoj je narastao za dodatnih 20.000 ljudi što je dovoljno da se slijedeći X-Files film snima među Ličkim brdima.

Problem se može riješiti novim zakonom o prebivalištu, no vladajući HDZ kao i srpska manjima uspješno su minirali te prijedloge pa će situacija u prosincu biti ista kao i 2007. godine, s tom razlikom da ćemo ovoga puta znati tko su ti misteriozni ljudi koji se pojavljuju samo na dan izbora.

Hrvatski birački popisi ultimativni su primjer krajnje korumpiranog društva koje je povlasticama, subvencijama i na različite druge načine postiglo to da smo praktički svi umočeni jer skoro pa svatko u ovome društvu uživa barem nešto što mu ne pripada. Popis birača koji sam objavio možda je jedna dobivena bitka u tom ratu, no bitka protiv korupcije počinje tako da i sami nismo korumpirani. Pitam se koliko nas može to za sebe reći?

p.s. ovo je moja šezdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Research has shown that the perceived style of leadership is by far the most important thing to most voters in evaluating officeholders and candidates.