Categories
Politika

Pravila ili moral?

Slijedeće nedjelje većina nas će se uputiti na birališta, istraživanja kažu da su otprilike tri četvrtine nas koji smo odlučili otići na birališta već odabrali političku opciju koju ćemo zaokružiti, dok nas je četvrtina još uvijek nesigurna. Nemam vas namjeru danas uvjeravati zašto treba glasati za jedne ili druge, no htio bih skrenuti pozornost na načine na koji odlučujemo o tome koga ćemo zaokružiti. Moderna znanost prepoznaje dva temeljna načina na koji donosimo odluke, jedan bi mogli nazvati racionalni, dok je drugi moralni.

Racionalna metoda pretpostavlja da ćemo u času kada smo izloženi nekom sudu odvagnuti sve opcije koje nam stoje na raspolaganju, izračunati koje su prednosti i mane svake od ponuđenih opcija te izabrati onu koja je za nas najpovoljnija. Ovo se čini vrlo jednostavnom i općeprihvaćenom definicijom, a vjerujem da ako preispitate sebe ili svoje bližnje većina njih će reći kako je ovo dominantni način na koji donose odluke.

Moralna metoda donošenja odluka je ona koja se umjesto kalkulacije oslanja na moral, koji pak definiramo kao skup vrijednosti koje dijelimo s zajednicom i koje opravdavaju određenu odluku. Iako mnogi tvrde kako odluke donose racionalno, činjenica je kako ipak, većina nas većinu naših odluka donosi koristeći moral, štogod on bio, temeljem vrijednosti zajednice kojoj pripadamo.

Evo i konkretnog primjera. Zamislite situaciju u kojoj imate vlak koji nekontrolirano juri prema pružnom prijelazu na kojem se nalazi autobus s djecom. Vlakovođa je osoba koja u tome času može spasiti vlak, no po cijenu vlastitog života. Iz ovog primjera sasvim je jasno kako će svatko od nas odabrati opciju u kojoj gine vlakovođa i time spašava hipotetski autbus pun djece. Istovremeno, ako pretpostavimo da je vlakovođa vaš supružnik ili dijete; odluka više nije tako jednostavna i sva je šansa da će poginuti puno djece.

Pokušajmo sada ove dvije metode preslikati na politiku i ako uzmemo primjer prizivanja MMF-a, pitanje možemo definirati na način da imamo situaciju u kojoj ako pozovemo MMF možemo spasiti 100.000 radnih mjesta, ali po cijenu 20-30.000 javnih službenika. Racionalna odluka bi bila pozvati MMF, nema neke pretjerane dvojbe oko toga. Istovremeno, ako postavimo pitanje kako se odnosimo prema homoseksualnim brakovima, ili rada nedjeljom, tada je situacija bitno nejasnija i neki od nas će racionalno izračunati da nemaju ništa protiv toga, dok će nekima to postati apsolutno neprihvatljivo jer njihove zajedničke vrijednosti propisuju da je brak moguć samo između muškarca i žene, da su crveni vragovi svima nama za petama i da između nas i nove Jugoslavije stoji samo glasački listić. Na temelju ovih primjera nekako se čini da su ovi s lijeve strane političkog spektra nešto racionalniji od ovih s desne strane (što ne znači nužno da su i bolji).

Priča je naravno dvostrana, i ako je primjenjujemo na biračko tijelo, na jednaki način je možemo primjenjivati i na političare, pa stoga treba istaknuti kako postoje političari koji će odluke donositi na temelju racionalnog rasuđivanja ili moralnih vrijednosti (neovisno o tome što to “moralno značilo”). Primjerice, može se dogoditi da neki od članova političke grupacije pijan napravi prometnu nesreću tijekom izbornog procesa i racionalni politički vođa će odlučiti da izolira ili ukloni problematičnog člana. No, on to ne radi zbog vrijednosti koje politička grupacija predstavlja, nego zato što kalkulacija pokazuje kako će on sam bolje proći ako ukloni nepoćudne ili neprihvatljive. Racionalni politički vođa iskoristiti će osobu ili događaj (zariti mu stereotipni nož u leđa) ako mu to donosi neku prednost. Politički lider koji svoje odluke bazira na moralu, vjerojatnije je da će zadržati u svojoj blizini primjerice ministra za kojeg se sumnja da je ogrezao u kriminal, ili zastupnika koji je potencijalni osumnjičenik za ratni zločin iz jednostavnog razloga što je on član istoga plemena a eventualne optužbe koje stižu ionako nisu relevantne jer se ne uklapaju u set moralnih vrijednosti koje se zastupa. U oba slučaja, politički lideri će donijeti odluku koja ne mora biti optimalna za biračko tijelo koje zastupaju, ali je u okviru njihovih sustava odlučivanja logična i prihvatljiva.

Odluka je dakle na vama, morate odlučiti hoćete li odabrati racionalno; a ako to radite hoćete li odabrati političku opciju koja je najbolja za društvo ili vas osobno? Ako birate pak na temelju moralnih vrijednosti, postavlja se pitanje da li ih doista dijeli i vaša politička opcija ili je riječ samo o deklarativnoj izjavi onih koji će prvom prilikom napustiti ideju ili suradnike samo zato što takva odluka osigurava njihovo političko preživljavanje ili napredovanje? Kako god bilo, ova kolumna vam sigurno nije pomogla u odluci.

p.s. ovo je moja šezdeset i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Ovo je ujedno i posljednja kolumna koju sam napisao za Obzor (the end), no stay tuned.

Misao dana:
Reader, suppose you were an idiot. And suppose you were a member of Parliament. But I repeat myself.

Share the post "Pravila ili moral?"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Dužni kao Grčka?

Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozone  nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Good times are when people make debts to pay in bad times.

Share the post "Dužni kao Grčka?"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Decentralizacija novca i centralizacija države?

Ponekad se možete iznenaditi s podacima koji bi naočigled morali biti svima poznati. Na primjer, jeste li znali da u Hrvatskoj o državnom proračunu ovisi otprilike 340-350.000 ljudi, od njih ukupno milijun i četiri stotine tisuća koje mogu reći da imaju radno mjesto. Postoje tu razna nagađanja i ako pitate Vladu, oni će se zaklinjati u daleko manje brojke u koje nisu sigurni, jer Ministarstvo uprave kojem bi temeljni zadatak morao biti da zna gdje sve ima svojih zaposlenih nije uspjelo prebrojiti sve te silne državne službenike makar su u prebrojavanje do sada uložili više od 30 milijuna kuna i to u posljednjih godinu dana. Istraga je dakle u tijeku.

Mene danas zanima manjina od 35.000 ljudi koja je zaposlena u hrvatskim općinama, gradovima i županijama. Da li ste znali da u Hrvatskoj postoji  429 općina, 127 gradova, 20 županija i grad Zagreb koji je slučaj za sebe. To je ukupno 577 tijela lokalne uprave i samouprave a u svakom od njih radi, u prosjeku oko 600 ljudi 60 ljudi. Dobro ste pročitali, i ja sam provjerio kalkulaciju dvaput.

Nakon raspada bivše nam države u Hrvatskoj je bilo oko stotinjak općina i gradova i fragmentacija državnog teritorija nastala je dobrim dijelom kao podjela političkog plijena manjim feudalcima. Tako smo došli do impresivnih 429 općina, makar i daleko države nemaju toliko lokalnih jedinica, ili pak 127 gradova unatoč tome što jedan dio njih nema niti raskršće i semafor kao donji minimum da bi ih tako mogli nazvati. Jedan solidni dio tih jedinica nije ni samoodrživ, pa postoji državni fond za izravnanje iz kojega se uzima bogatima a daje siromašnima, što je na nekoj razini prihvatljivo, no temeljni problem je kvaliteta i razina usluga koja se u tim lokalnim jedinicama dobijaju. Jedinice lokalne samouprave ovisno o razini o kojoj govorimo zadužene su za primarnu zdrastvenu zaštitu, za škole te za cijeli niz mišljenja i dozvola. Kako mnoge nisu u stanju zaraditi da se same pokriju, tako smo u posljednjih dvadeset godina dobili jedan dio nameta, onih glasovitih „parafiskalnih“ koji uglavnom služe za popunjavanje proračuna, a koji su u tih dvadesetak godina počeli živjeti svojim životima i kreiraju mnogobrojne probleme.

Lokalna uprava i samouprava je nadalje mjesto na koji se pospremaju partijski vojnici kako bi ih se zbrinulo (i njih i njihove obitelji) i kako bi ih se oslobodilo drugih obveza da bi mogli obavljati stranački posao. Također, u času kada imate situaciju da bi nekome dali veću plaću, tada se uobičajeno pribjegava metodama proglašenja neke osobe načelnikom ili pročelnikom (makar za to nema stvarnog uporišta u količini posla), a da bi netko mogao postati takav dužnosnik na lokanoj razini, osim kabineta neminovno s njime stiže i tajnica, te minimalno jedna osoba koja doista nešto i radi u njegovome odjelu, a kada smo već kod toga onda ni automobil i vozač nisu daleko. Lokalna uprava je nadalje podložna korupciji kao i sve ostale razine vlasti, no u lokalnoj upravi se govori o daleko manjim brojevima pa još uvijek nismo imali kvalitetnu intervenciju USKOKa na lokalnim razinama (osim možda ovih posljednjih događanja u slavonskom sibinju ili Varaždinu). No ono što je bizarno, je da smo postupkom fragmentiranja državnog teritorija i decentralizacije uspjeli doći do situacije gdje jedan službenik minijaturne općine kojem je silom prilika upala sjekira u med, ima moć zaustaviti stotine milijuna kuna ili eura investicija. Ako ne vjerujete, pogledajte što se događalo s IKEA-om ili pogledajte neke svjetlije primjere kako se i u okviru postojećih uvjeta može voditi uspješna općina poput Svete Nedjelje.

Problem, ako on postoji, je u tome što je naša država puno previše decentralizirana i ne samo da nas to košta ogromne količine novaca (jer ipak, treba isplatiti plaće za 35.000 ljudi), nego je poslovanje i normalno obavljanje funkcija države, a koje dijelom obavljaju te malene općine i nepotrebni gradovi dovedeno do granice izdržljivosti, u kojem nitko, osim onih koji baš moraju, ne želi investirati u takva područja neovisno o tome da li se radi o mitu i korupciji gdje treba namiriti svakog referenta u lancu, ili se jednostavno radi o nekompetenciji ljudi koji obavljaju te poslove ili pak čistoj stranačkoj podobnosti da bi dobili dozvolu za neki posao.

I sada, ako se složite sa svime što gore piše, donekle je nejasno zašto naši političari uporno govore o decentralizaciji države ako je fragmentacija koju smo postigli odavno postala neproduktivna? No kada analizirate što su oni točno rekli, shvatiti ćete da njima nije problem broj općina (jer oni u njima ionako ne rade) nego u količini novca koja se slijeva u blagajne njihovih stanačkih pulena.

Pravo rješenje koje bi omogućilo da država doista profunkcionira bi morao biti hibrid oba problema. S jedne strane treba drastično smanjiti broj lokalnih jedinica i sasvim je sigurno da će mnogi u tom postupku ostati bez posla jer je država jednostavno preskupa da bi je više mogli izdržavati. A s druge strane trebamo omogućiti da se više novaca slijeva u lokalne proračune (one koj su ostali).

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Share the post "Decentralizacija novca i centralizacija države?"

  • Facebook
  • X