Categories
Business

Road To Nowhere… (4:21, Talking Heads, Little Creatures, 1985)

Da mi je netko jučer ujutro kada sam se probudio rekao kako ću popodne biti u Osijeku, sa stopostotnom sigurnošću bih rekao kako je totalno u krivu. No kako te život zna vrlo često zafrknuti kada najmanje očekuješ negdje tamo oko podneva sam shvatio kako je moja prisutnost u Osijeku (u ukupnom trajanju ne većem od 20 minuta) nužno potrebna te sam sjeo u auto i velikom brzinom odjurio do slavonske prijestolnice.

Obzirom da sam imao dovoljno vremena, pokušao sam iskoristiti priliku i kupiti uređaj za elektronsku naplatu cestarine popularno zvanu ENC. To nažalost nije moguće napraviti baš na svim naplatnim kućicama, nego to morate napraviti na većim izlazima (recimo Županja ili Slavonski Brod i naravno Ivanja Reka). U Slavonskom Brodu je ENC moguće kupiti samo u radno vrijeme, a ono je od 8-14h? Obzirom da sam došao prekasno od toga ništa.

U Zagrebu sam bio bolje sreće, budući da mlada i relativno neupućena dama prodaje ENC komplete od 7-19h. Sam ENC uređaj košta 122kn, mogu ga koristiti samo automobili (tj. vozila prve skupine) i korištenjem ENCa dobijate pravo na 10% popusta (dakle s 1.000 potrošenih kuna cestarine isplatili ste uređaj).

No kako ja želim kupiti ENC uređaj koji glasi na tvrtku (kako bih dobio pravo na povrat PDVa) situacija je malo kompliciranija. Naime, unatoč tome što je ENC uređaj prepaid uređaj (dakle ako nema novaca na računu nema niti vožnje) iz nekog iznimno čudnog i nerazumljivog razloga Hrvatske autoceste od vas očekuju potpis ugovora, koji je u stvari malo opsežniji formular uz kojeg dobijete nekoliko stranica “definicija” iz kojega, kako sama dama u kontejneru kaže “slijede moje obveze“. Problem je u pečatu, naime ako želite R1 račun morate potpisati formular i lupiti pečat. Pečat morate imati. Ne znam kako drugi, no u mom slučaju pečat je debelim lancem zakovan za sef tvrtke i samo u iznimnim situacijama izlazi iz svog spremišta. Vjerujem da postoje ljudi koji hodaju s pečatom u džepu, no iole ozbiljnija tvrtka ima vjerojatno vrlo razrađene procedure tko i pod kojim uvjetima smije koristiti pečat, moja je jedna od tih i pravilo je vrlo jednostavno.

Pečat je zanimljiva stvar, ona naime ima neke duboke povijesne korjene, no moje je mišljenje da je u doba elektronskih potpisa i elektronskog poslovanja on totalno nepotreban. Dapače, promjenama zakona o trgovačkim društvima koje je uslijedilo kako bi hitro.hr uopće zaživio koliko se sjećam pečat je u uklonjen iz zakona i tvrtka ga više uopće ne treba imati (ovo nisam 100% siguran). Nadalje, koja je uopće poanta lupanja pečata, ako je kartica prepaid od pečata (kao uostalom i većine drugih podataka koje je potrebno ispuniti) Hrvatske autoceste nemaju nikakve koristi. Vjerojatno neki birokrata si je smislio malo posla i on tamo odlučuje o sudbinama vlasnika ENC uređaja poigravajući se njihovim elektronskim računima u elektronskom univerzumu hrvatskih autocesta, a da toga neupućeni vozači nisu niti svjesni, a dotičnom birokratu kojem je netko uskratio čokoladu kada je imao sedam ili mu nije htio skinuti pomoćne kotače s bicikla kada je navršio desetu godina pričinjava veliko zadovoljstvo, te ga ispunjava na načine kojima mi ostali možemo samo sanjati.

I kada sam već ogadio hrvatske autoceste, samo da spomenem da je ENC u principu kopija ABC sustava koje slovenci (baš kao i ja) koristimo već godinama. Slovenski ekvivalent ENC uređaja možete kupiti na bilo kojoj benzinskoj postaji, napuniti ga možete na bilo kojoj naplatnoj kućici ne izlazeći pritom iz automobila; a cijeli sustav je podešen da se brzinom od 40km/h približite uređaju i on diže rampu, dok se kod nas morate zaustaviti da bi podigli rampu. O načinu na koji su ENC kućice označene uopće ne bih niti govorio jer je to totalna sramota da jedan sustav na kojem je toliko para oprano bude označen fotokopiranim listovima A4 papira dopisanih flomasterima (a sigurno se još koji milijunčić oprati kroz oznake i signalizaciju).

Zašto mi nismo u stanju ukrasti niti dobru ideju?

Misa dana:
I drive way too fast to worry about cholesterol.

Categories
Business Ekonomija Politika

DoingBusiness 2007

Svjetska banka je objavila preliminarni report DoingBusiness 2007 (pdf alert), o prethodnoj godini sam pisao nedavno. Puni report još nije dostupan, no ono što je očigledno je kako je Hrvatska s prošlogodišnjeg 118 mjesta pala na 124 mjesto (što je ipak minimalni pozitivni pomak budući da je u ovoj godini u izvještaj obuhvaćeno još država, pa bi po istoj metodologiji u prošloj godini bili 134ti; nije utješno ali barem nešto).

Pozitivne razlike koje su primjećene se odnose na registraciju nove tvrtke (hitro), zemljišne knjige (digitalizacija zemljišnih knjiga) i regulativa oko provedbe ugovora (zakon o obveznim odnosima). I to bi bilo to!

Izvještaj svjetske banke potvrđuje ono o čemu sam puno pisao, a to je da postojeća vlada u svoje tri godine mandata nije načela niti jedno jedino područje koje ima direktni utjecaj na olakšano poslovanje gospodarstva. Iako je hitra registracije tvrtke pohvalna, iako je čišćenje zemljišnih knjiga sjajno, tisuće nepotrebnih propisa, besmislenih pravila kreiraju nepotrebne radne sate i poskupljuju ionako deficitarnu proizvodnju.

Podsjetio bih i na komentar kojeg je ostavio mr.Wolf a koji kaže: “Ako bude lose, reci ce da je to sve bezveze i podsjetiti kako su se i prosle godine bunili i ukazivali na nekvalitetu podataka.” 

Misao dana:
The vision must be followed by the venture. It is not enough to stare up the steps – we must step up the stairs.

Categories
Politika

Financiranje političkih stranaka

Proučavam zadnjih nekoliko dana američku kampanju za kongres i senat (iz razloga koji će vrlo uskoro postati očigledni), i puno toga se tamo vrti oko financiranja političkih stranaka i apsolutno svatko vas ganja ne bi li uplatili koji dolar u kampanju svog kongresmena.

Watergate hotel; Tko je platio put u Veronu?Bacio sam tako jučer pogled i na domaću političku scenu tek toliko da vidim koja je razlika, a razlika je drastična. Ono što je prvo zanimljivo je činjenica kako financiranje političkih stranak uopće nije regulirano, kada napišem uopće, to znači da apsolutno to nije riješeno i jedva da je spomenuto i po svim kriterijima to se događa kroz božju providnost (pa čak i za lijevo orijentirane stranke).

Objektivno, novac za političke stranke može doći iz tri izvora; državnog proračuna, tvrtki i pojedinaca donatora.

Državni proračun plaća svakoj parlamentarnoj stranci određeni iznos (0,056% iznosa državnog proračuna se koristi kao osnovica za podjelu) ovisno o broju zastupnika, plus neki dodatak na nezastupljeni spol (dakle, što više žena imate u saboru to više para imate). Također i na lokalnoj razini postoje mehanizmi za financiranje stranaka.
Zakon o porezu na dobit i pripadajući pravilnici jasno kažu kako donacija političkim strankama nije porezno priznati rashod (za razliku donacije sportskim klubovima, kulturnim organizacijama i slično, za koje je porezno priznato do max. 2% iznosa prihoda iz prethodne poslovne godine). A pojedincima političke stranke također nisu priznate kao rashod.

Iz gornjega slijedi kako je nekoj zainteresiranoj tvrtci bolje malo uletiti u sivu ekonomiju i recimo kupiti ili platiti neku uslugu čiji je stvarni korisnik politička stranka, nego uplatiti taj novac direktno na račun stranke (jer na taj novac moraju platiti porez na dobit, dok ovako barem dobiju PDV nazad).

Političke stranke posluju pod odredbama zakona o neprofitnim udrugama, što znači da su dužne predavati svoje financijske izvještaje. U slučaju političkih stranaka, taj izvještaj su između ostaloga dužne predati Saboru. Osim redovnog godišnjeg izvješća, dužne su predati i popis donatora tj. izvora sredstava za svoje djelovanje. Oba ova dokumenta su javni dokumenti i na zahtjev bi ih tijelo državne uprave moralo dati na uvid javnosti. Zanima me dali je koji novinar ikada zatražio vidjeti taj godišnji izvještaj ili popis donatora (da li je ikada takav izvještaj negdje javno objavljen)?

Demokratski Centar svojevremeno je predlagao zakon o financiranju političkih stranaka čiji prijedlog možete vidjeti ovdje (PDF alert), a kao kroz maglu se sjećam i nekog HSPovog prijedloga. Ovim zakonom predviđena je maksimalna donacija od 100.000kn godišnje po fizičkoj osobi odnosno 500.000kn po pravnoj osobi – zanimljivo je da recimo američki propisi maksimalno dozvoljavaju 5.000USD po fizičkoj osobi što je nekoliko puta manje od predloženog hrvatskog cenzusa.

Misao dana:
Bob Woodward: The story is dry. All we’ve got are pieces. We can’t seem to figure out what the puzzle is supposed to look like. John Mitchell resigns as the head of CREEP, and says that he wants to spend more time with his family. I mean, it sounds like bullshit, we don’t exactly believe that…
Deep Throat: No, heh, but it’s touching. Forget the myths the media’s created about the White House. The truth is, these are not very bright guys, and things got out of hand.
Bob Woodward: Hunt’s come in from the cold. Supposedly he’s got a lawyer with $25,000 in a brown paper bag.
Deep Throat: Follow the money.
Bob Woodward: What do you mean? Where?
Deep Throat: Oh, I can’t tell you that.
Bob Woodward: But you could tell me that.
Deep Throat: No, I have to do this my way. You tell me what you know, and I’ll confirm. I’ll keep you in the right direction if I can, but that’s all. Just… follow the money.