Categories
Business

Guy Kawasaki; Don’t let the bozos grind you down

Guy Kawasaki je jedan od najpoznatijih business blogera. Jedan je prvih zaposlenika Applea, a danas je jedan od najpoznatijih venture kapitalista i autor cijelog niza knjiga. Kawasakijev blog je zanimljiv jer govori o cijelom nizu tipičnih poslovnih tema koje mogu biti primjenjive svima, puno tekstova se odnose na funkcioniranje tvrtki, međusobne odnose, prezentaciju i prodaju.

Guy KawasakiHow does typical life of American entrepreneur look like? Do you start your company, develop it, sell to the VC and move to another project, or do you stick with your original idea (in the case it worked)?

Mathematically, most entrepreneurs start a company and then stick with it for years. They never sell the entire company to venture capitalists because venture capitalists are in the business of investing, not managing, companies. A very small percentage of entrepreneurs are fortunate enough to sell their companies to another company. An even smaller percentage takes their companies public on a stock exchange. An even smaller percentage of that achieves Google-like success.

Sometimes you fail, idea might not work, powers_that_be were against you or maybe unique blend of circumstances lead to your ultimate failure. You regroup and start again. How does a history of failure(s) influence your decision as a VC to fund the project or not?

I cannot make the case that failure is a good thing when we look at entrepreneurs, but it isn’t necessarily a deal killer. Failure in Silicon Valley is common and creating a successful company after failing also happens. Hope springs eternal here!

Few months back you have mentioned tipping point and long tail; what if our country due to its small size and poor economic power of our citizens is basically one very long tail. What are your thoughts on playing/working on really small market?

Israel is an example of this. There are only 5-6 million people there, and yet it has had huge success with technology startups by selling products outside its countries. Clearly, it can be done. I’ve given a lot of thought to the economic power of regions. Your readers should check out this blog entry: How to Kick Silicon Valley’s butt

I guess that VCs hang out together from time to time. Which industry is currently fashionable? Can you name few of your current investments, particular fields in which they operate and at which point (size of the company, revenue) you jumped in and when do you expect to get out?

Social networking is hot here. However, by the time venture capitalists believe something is hot; it’s probably too late to jump into that sector. Despite the myth, venture capitalists don’t predict the future. Most are fast followers.

Two of our more recent investments are FilmLoop and Cfares. We invested in them when they were prototypes with no revenue. Generally, a venture capitalist would like to achieve at least a ten times return on investment – if not more.

Art of presentation; while reading your blog I have decided that I need to focus on just two basic items needed to promote my business; first is my company web site which have to generate interest (and stay in the memory) of my visitor – and that I have to develop killer presentation and sales pitch for the moment when I receive opportunity to present my self to the potential customer. How much attention should entrepreneur give to the web site and his sales pitch opportunities?

This is a difficult question to answer because it depends on the business you’re in. Clearly, both are very important, but they are not as important as the actual product or service that you’re offering. It’s easy to fix a web site or pitch; it’s much harder to create a great product or service.

And last; do you have any particular message you wish to share with Croatian readers of your blog and books?

Don’t let the bozos grind you down. Entrepreneurship requires ignoring the naysayers who tell you what you’re trying to do can’t be done, shouldn’t be done, or isn’t necessary.

Categories
Priroda i društvo

Odumiranje kravate

Britanski Guardian prije nekoliko dana objavio je članak Uncool under the collar, koji govori o tome kako se kravate sve manje i manje prodaju i polagano ali sigurno izlaze iz upotrebe. Nije da sam neki stručnjak za kravate, no čini mi se da se u članku nudi alternativna povijest kravate koja je bitno drugačija od povijesti koju nam nude hrvatski zaljubljenici u taj odjevni predmet.

Categories
Politika

Koliko (hrvatskog poreznog obveznika) košta noćenje u Veroni?

Pliva puzzle - kako ironičnoKako je moguće da imamo premijera države koji zagubi hotelski račun? Kako možemo saznati da je on zagubio samo to?

Jedan od najvećih političkih alata kojeg svaki političar ima na raspolaganju je nijekanje, i što je najbolje ta metoda prečesto vrlo dobro funkcionira. Evo primjerice polu-tajnoviti put našeg premijera u Veronu pretvorio se u prvorazredni skandal iz puno razloga. Najočiglednije (i donekle najbolnije) saznanje je kako je premijer Sanader (dakle isti onaj koji se zalagao za prava branitelja, optužene generale i koji je štošta vikao po Splitskoj rivi) na dan državnosti umjesto da polaže vijence širom domovine i zahvaljuje braniteljskoj populaciji koja ga je dobrim dijelom izabrala na vlast, on sluša opere po Veroni. bilo bi zanimljivo saznati koja je opera bila na repertoaru?

Druga čudnovatost njegovog putovanja je ta cijela konfuzija oko toga da li je put bio dio službenog državnog protokola ili njegov privatni posjet? Ako je bio ovo prvo, zašto je premijer platio hotelski račun sam, a ako nije kako je moguće da ga je zagubio, odnosno nije valjda da nam premijer države sam plaća državne račune? Ako je posjet bio privatan, tko je platio trošak protokola i državnog zrakoplova (čiji sat rada košta vjerojatno kao Sanaderova mjesečna plaća).

Trećom čudnovatošću posjeta u Veroni bilježimo koincidenciju da je istovremeno i Miomir Žužul (dragi prijatelj vlasti i nositelj cijelog niza čudnovatih i nikada dokazanih afera) odlučio boraviti u Veroni, i što je zanimljivo odlučio je pogledati istu operu i odsjesti u istom hotelu; a da se u istome hotelu slučajno nije pojavio i Željko Čović nitko ništa ne bi rekao.

Željko Čović je čovjek za sve režime, preživio je puno toga i u njegova karijera obilježena je stotinama uspjeha, a posljednji tek slijedi. Naime naš je Željko uspio Plivu pretvoriti u regionalnog igrača, potom je vodio cijeli niz akvizicija na inozemnim tržištima (osobito zapadnoeuropskom i američkom), gdje je uspješno napravio downsizing, a jedan od bisera njegove managerske krune je zasigurno i transformacija Plive iz proizvođača originalnih lijekova u jednog od najvećih proizvođača generika na svijetu, gdje je Pliva postala toliko poželjan partner da bi danas dva wannabe farmaceutska diva htjela pošto/poto uključiti Plivu u svoj vlasnički portfelj – što će ujedno biti i posljednji veliki potez Željka Čovića koji je doslovce uspio zadužiti hrvatsku svojim djelovanjem (ako ne baš hrvatsku, onda Plivinog dioničara definitivno).
Pitanje od milijun dolara (a opako sumnjičim i daleko više) je o čemu su u stvari Ivo, Miomir i Željko razgovarali? S današnje perspektive gotovo je sigurno da nisu razgovarali uopće, ili još bolje, koji god da su dogovor postigli on se iz cijelog niza razloga raspao. Ono o čemu su možda mogli razgovarati je slijedeće;

Hrvatska vlada posjeduje nekih 18% dionica Plive i taj komad dionica se može koristiti kao jezičac na vagi kome će Pliva na kraju i pripasti. Barr (iako mi je totalno neuvjerljiv, ali eto im), tvrdi kako ne posjeduje niti jedne dionice Plive (za razliku od Actavisa koji otvoreno priznaje da posjeduje ili kontrolira nekih 20%). Nekim neformalnim dogovorom, moglo se reći kako će te dionice pripasti onome koji vodi najviše interesa o Plivi (a taj igrač bi u ovome trenutku morao biti Barr) i čija će se akvizicija u najvećoj mjeri poklopiti s državnim interesima (primjerice očuvanjem radnih mjesta). Otkrićem putovanja, dogovora i razgovora koji su se mogli dogoditi u Veroni (a koje svi akteri donekle neuvjerljivo niječu) iskristalizirao se sasvim novi stav hrvatske vlade, a taj je da će Plivu dobiti najpovoljniji ponuđač (dakle onaj koji na stol istovari najviše novaca).

Koji bi interes hrvatske vlade mogao biti u cijeloj priči malo je nejasno, no vjerojatno ako imate 2.7 milijardi kuna dionica a koje prodate za recimo 10% manje od cijene koju objektivno možete postići, dio te razlike bi mogao završiti primjerice na nekom šifrom zaštićenom off-shore računu, a čiji bi vlasnik mogao taj novac iskoristiti za osiguranje budućnosti svoje obitelji, ili pak preusmjeriti sve ili dio toga u neke perspektivne stranačke aktivnosti. Ne mora biti da bi se tako dogodilo, ali recimo da sam malo paranoičan oko toga.

Javnim pritiskom, a nemojmo zaboraviti kako je dr. Ivo prije svega pragmatičar, sve pada u vodu. Vlada dobija maksimum novaca, koji eto ide umirovljenicima (a svaki napad na umirovljenike je po definiciji protudržavna aktivnost), Miomirovog honorara se odreknuo ne samo Miomir nego i Barr, a Željko će možda doista ostati bez posla, no barem će za svoje dionice dobiti više nego što je Barr nudio pa će barem dio duševnih boli utopiti u tom malom znaku Actavisove dobre volje.

Ako se mene pita, pitanje za milijun dolara (a kao što sam spomenuo, duboko sumnjičim da je riječ o daleko većoj svoti), je koliko u stvari Željko Čović posjeduje (ili kontrolira) Plivinih dionica. Nekako sam siguran da je ta brojka neusporedivo veća od brojke koju je on svojom regularnom poslovnom aktivnošću mogao steći.

Misao dana:
Power does not corrupt men. Fools, however, if they get into a position of power, corrupt power.