Categories
Business

Blasfemični Vjesnik i Nenad Bakić

Nisam već dugo pisao na neke konkretne i dnevne teme ali eto u posljednjih nekoliko dana me baš ova tema zaintrigirala.

Naime, u božićnom trobroju Jutarnjeg lista s datumima izdavanja 24. 25. i 26. prosinca Nenad Bakić objavio je četiri pune stranice oglasa u kojima se zahvaljuje radnicima u upravama Petrokemije, AD plastika, Valamar adria holdinga i Đuro Đaković holdinga i povezanih mu tvrtki. U svakom od četiri oglasa, Nenad se zahvalio na učinjenoj tranziciji, restrukturiranju, rezultatima ili općenito odnosu prema dioničarima.

Tko je Nenad Bakić je pomalo suvišno objašnjavati osobito ako ovo čitate na internetu, a još manje ako ste ikada tražili posao, no recimo samo da je Nenad nakon što je uspješno prodao svoj projekt MojPosao.net privređeni novac krenuo ulagati u tržišta kapitala, a paralelno s time je krenuo pisati i iznimno popularni blog o tržištu kapitala, kojeg mnogi smatraju obaveznim štivom kada su vrijednosni papiri u pitanju.

Mogao bih vam ja sada pisati o tome kako je Nenad Bakić matematičar te kako očekuje racionalno ponašanje u mnogočemu, te kao osoba vjeruje u tržište i tržišne mehanizme (na kraju krajeva, tako je i zaradio svoj novac), pa je tako razumljivo njegovo povremeno čuđenje načinu na koja se naša tržišta kapitala ponašaju obzirom da i njima, kao i mnogim drugim segmentima društva upravlja relativno malena grupacija koja prvenstveno štiti svoje interese a ne interese većine (ili daj bože, javni interes).

Anyway, vjerujem u idealističkom pokušaju da skrene pozornost na tržište kapitala, Nenad je platio četiri pune strane oglasa. To je relativno čudnovati i u svakom slučaju dosada nezabilježeni način komuniciranja jednog dioničara sa kompanijom u kojoj je udjelničar. Odmah je izašlo i nekoliko tekstova koji se bave tom problematikom i to u Vjesniku i Business.hr-u. Ovaj Vjesnikov je osobito problematičan jer je netočan i tendeciozan tvrdeći kako je ovim oglasima Bakić odlučio napumpati vrijednost svojih dionica.

Primjerice, autor Daniel Patrik Brčić, u jednom pasusu hipotetski govori o tome što bi američki regulatori tržišta napravio kada bi primjerice neki američki ekvivalent Bakića, primjerice Warren Buffett napisao nešto o svojim ulaganjima. Ja se inače uopće ne bavim tržištima kapitala (iako mi je to na redosljedu za 2012 godinu :), no očito znam nešto više nego Patrik budući da je opće poznato kako Warren Buffett jednom godišnje šalje pismo svojim dioničarima koje se naveliko i naširoko citira u mnogobrojnim medijima. Pogledajte sadržaj bilo kojeg od tih pisama i usporedite ih sa sadržajem Nenadovih oglasa koji u usporedbi s Warrenovim pismom doista djeluju bezazleno.

Odmah potom, Patrik se referira na povučene oglase jednog osiguravatelja (Croatia osiguranja) zaboravljajući napisati zašto su doista ti oglasi povučeni, a razlog nema nikakve pa niti približne veze koja bi se mogla usporediti s oglasom Nenada Bakića u Jutarnjem, a da bi potom krenuo dovršiti članak referirajući se na upite HANFA-e novinarima o tome kako su došli do određenih podataka o kojima su pisali. Kruške i jabuke, oglasi Croatije su povučeni jer su se direktno referirali na druge osiguravatelje i to u negativnom kontekstu, a pisma koje je HANFA slala se odnose na potencijalno povjerljive podatke a ne javno objavljene financijske podatke koje su ponukale Nenada na objavu oglasa.

Članak u Business.hr-u govori pak o tome kako se Bakić “zaigrao” te kako je zakonom izrijekom zabranjeno nagovarati i davati preporuke na kupnju osobama (pravnim i fizičkim) a koje nisu ovlaštene za tu djelatnost, te kako istovremeno na blogu tog problema nema jer je Bakić tamo napisao “disclaimer”.

Zakon o tržištu kapitala na sreću ima poprilično opširno definirano što je to manipulacija tržištem pa tako kaže:

Članak 465.
Zabranjen je svaki oblik manipuliranja tržištem.
Članak 466.
(1) Manipulacija tržištem znači:
1. transakcije ili nalozi za trgovanje koji daju ili bi mogli dati neistinite ili obmanjujuće signale u pogledu
ponude, potražnje ili cijene financijskih instrumenata, ili koji djelovanjem jedne ili više osoba koje usklađeno
djeluju, drže cijenu jednog ili više financijskih instrumenata na umjetnoj razini, osim ako osoba koja je stupila
u transakcije ili dala naloge za trgovanje ne dokaže da su razlozi zbog kojih je to učinila opravdani i da su te
transakcije ili nalozi za trgovanje u skladu s prihvaćenim tržišnim praksama na dotičnom uređenom tržištu,
2. transakcije ili nalozi za trgovanje u kojima se upotrebljavaju fiktivni postupci ili svaki drugi oblik obmane ili
prijevare,
3. širenje informacija putem medija, uključujući i internet, ili bilo kojim drugim načinom koji daje ili bi mogao
davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu financijskih instrumenata, uključujući širenje glasina i lažnih ili
obmanjujućih vijesti, gdje je osoba koja je proširila informaciju znala ili trebala znati da je informacija lažna ili
obmanjujuća. U odnosu na novinare, kada obavljaju svoju profesiju, to širenje informacija treba se procijeniti
uzimajući u obzir pravila koja uređuju njihovu profesiju, osim ako ti novinari ne stječu, neposredno ili
posredno, prednost ili korist od širenja tih informacija.
(2) U radnje i postupke koji se smatraju manipuliranjem tržištem, a proizlaze iz definicije manipuliranja
tržištem iz prethodnog stavka ovog članka, ubrajaju se posebice sljedeće aktivnosti:
1. aktivnosti jedne ili više osoba koje surađuju kako bi osigurale dominantan položaj nad ponudom ili
potražnjom financijskog instrumenta koji ima učinak izravnog ili neizravnog namještanja kupovnih ili
prodajnih cijena ili stvaranja drugih nekorektnih uvjeta trgovanja,
2. kupnja ili prodaja financijskih instrumenata pred kraj trgovinskog dana s učinkom obmanjivanja ulagatelja
koji djeluju na temelju zadnje cijene trgovanja,
3. iskorištavanje povremenog ili redovitog pristupa tradicionalnim ili elektroničkim medijima iznošenjem
mišljenja o financijskom instrumentu ili posredno o izdavatelju, nakon što je ta osoba prethodno zauzela
poziciju u tom financijskom instrumentu i kao posljedica toga imala korist od utjecaja iznesenog mišljenja o
cijeni tog financijskog instrumenta, a da nije u isto vrijeme javnosti objavila taj sukob interesa na odgovarajući
i učinkovit način.

Očito je da se na oglase može odnositi samo članak 466. glava 1 stavak 3, no pretpostavka toga je da oglas uključuje neku lažnu informaciju ili da se tekstom oglasa pokušava obmanuti javnost. Kako se Bakić zahvaljuje na vrlo konkretnim rezultatima koji su očito lagano provjerljivi, malo je nejasno gdje bi tu bila manipulacija tržištem. Također, u istome članku glava 2 stavak 3 moglo bi se reći kako je Nenad Bakić dao mišljenje o financijskom instrumentu te je kao posljedicu toga imao korist (primjerice, rast cijene dionica što insinuiraju i Vjesnik i Business.hr), ALI, ono što su oba autora zaboravili je pročitati kraj rečenice koji kaže da je to manipulacija samo ako onaj koji objavljuje te podatke nije objavio svoj sukob interesa na odgovarajući način (a nekako mi se čini da je potpis oglasa i jasna naznaka “dioničar” više nego nedvosmislena objava na odgovarajući i učinkovit način.

Ima još, pa primjerice u daljnjim točkama imamo definirano i što je to “preporuka na kupnju”;

Članak 471.
U smislu ove Glave Zakona, pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje:
1. Preporuka znači istraživanje ili drugu informaciju kojom se izričito ili prešutno preporučuje ili predlaže
strategija ulaganja, u pogledu jednog ili više financijskih instrumenata ili izdavatelja financijskih instrumenata,
uključujući svako mišljenje o trenutačnoj ili budućoj vrijednosti ili cijeni tih instrumenata, namijenjenih
distribucijskim kanalima ili javnosti. Pod izričitim preporučivanjem ili predlaganjem strategije ulaganja,
smatrat će se preporuke kao što su: »kupiti«, »prodati« ili »držati«. Pod prešutnim preporučivanjem ili
predlaganjem strategije ulaganja, smatrat će upućivanje na ciljanu cijenu ili slično.
2. Istraživanje ili druga informacija kojom se preporučuje ili predlaže strategija ulaganja označava:
a) informaciju koju je izradio neovisni analitičar, investicijsko društvo, kreditna institucija, svaka druga osoba
čija se glavna poslovna djelatnost sastoji od izrade preporuka ili fizička osoba koja za njih radi na temelju
ugovora o radu ili na neki drugi način, koja izravno ili neizravno izražava određenu preporuku za ulaganje u
svezi financijskog instrumenta ili izdavatelja financijskih instrumenata;
b) informaciju koju je izradila osoba različita od one iz podtočke a. ove točke i koja izravno preporučuje
određenu investicijsku odluku o ulaganju u svezi financijskog instrumenta.
3. Davatelj preporuka je fizička ili pravna osoba koja izrađuje ili distribuira preporuke pri obavljanju svoje
profesije ili svoje poslovne djelatnosti.
4. Izdavatelj je izdavatelj financijskih instrumenata na koje se preporuka odnosi neposredno ili posredno.
5. Prikladni propisi označavaju one vrste propisa, uključujući i samoregulaciju, kojima se osigurava da
davatelj preporuke koji izrađuje ili distribuira preporuke, primjeni razumnu pažnju kako bi osigurao da su
takve preporuke prikazane na fer način i da otkrivaju njegove interese ili ukazuju na sukob interesa koji se
odnosi na financijske instrumente na koje se takve preporuke odnose.

Tu lijepo piše što je to preporuka i ako uspijete pronaći bilo što od toga u “spornim” oglasima slobodno dojavite.

I šlag na kraju, u pokušaju da reagira na ove članke Nenad Bakić je predložio da se Vjesnik ukine u cijelosti, budući da je riječ o režimskoj novini koja ionako ne stvara nikakvu dodanu vrijednost već godinama pa se odmah našao prozvanim i ogranak HNDa i doslovce napisao:

“Nenad Bakić, koji se javnosti predstavlja kao vodeći ulagač na hrvatskom financijskom tržištu, na svojem se blogu Eclectica – podnaslovljenom “O tržištima kapitala i ostalom”, u srijedu, u blasfemičnom ispadu obrušio na našega kolegu te, ni više ni manje, nego pokrenuo peticiju za prestanak subvencioniranja dnevnog lista Vjesnik.

HND-ov ogranak u Vjesniku ocjenjuje takav ispad pritiskom na našega kolumnista Daniela Patrika Brčića, kojem se kao krimen uzima činjenica da se u kolumni objavljenoj u Vjesniku 27. prosinca pod naslovom “Investicijski guru“ usudio upozoriti kako je Bakić- objavivši u jednom dnevnom listu oglase zahvale upravama tvrtki u kojima je i sam dioničar – izravno utjecao na tržište kapitala”, stoji u novinarskoj reakciji.

Bakiću je, otkrivaju, uredništvo Vjesnika ponudilo objavljivanje demantija, što je on odbio.

“Ma što Nenad Bakić mislio o sebi, nadamo se da on nije taj koji će presuditi Vjesniku, a kao ulagač na hrvatskom financijskom tržištu  morao bi znati  za novinarsko pravilo da su činjenice svete, a komentari slobodni”, zaključuju novinari u obrani svog kolege od Bakićevih nasrtaja.

Podebljao sam “blasfemični ispad” jer ako pogledate wikipediju onda će Vam biti jasno kako je blasfemično sve ono što napada Boga, svece ili svete predmete čime u biti dolazimo i do srži cijelog problema.

U više navrata imao sam prilike komentirati površnost hrvatskih novinara i opću degradaciju novinarskog zvanja. Ima za to puno razloga, od toga da su novinari loše plaćeni, preko toga da jednostavno moraju ispuniti “kvote” teksta kako bi popunili prostor u svojim novinama, preko loše medijske scene i fragmentiranog tržišta, odumiranja specijaliziranih novinara i nastanak novinara opće prakse pa sve do novinara s misijom i poslanjem koje god ono bilo. Tu su naravno i mediji koji su po definiciji nedodirljivi i dok oni sami mogu preispitivati sve i svašta s različitim razumijevanjem i upućenosti u detalje ili cijelu priču, vrlo često djeluju i u sinhroniziranom čoporu namečući pritom svoju verziju morala ili poretka kako bi on morao izgledati. Tipična reakcija je silna potreba da se u apsolutno svakom potezu pronađe dlaka u metaforičkom jajetu, te da se svaki akter priče neovisno o tome koliko se izdvojio mora ne samo spustiti na razinu nas ostalih koji smo ovdje zaglibili nego je potrebno preventivno i “iscipelariti” kako bi se valjda dotični, a u ovome slučaju Nenad Bakić, stavio na pravo mjesto. Mediji, pa tako i novinari, svoju nesigurnost i neznanje sakrivaju kroz bahatost.

U proteklom razdoblju bio sam s obje strane barikade i vrlo dobro znam kako je to biti na medijskoj vjetrometini bez obzira da li vas označavaju kao narodnog heroja ili nacionalnog neprijatelja.

Totalno je zato prihvatljivo novinarima Vjesnika napisati članak bez elementarne pripreme ili poznavanja teme o kojoj govore, apsolutno je razumljivo čitati nesuvislu reakciju sindikalaca Vjesnika koji su tu patetičnu novinu samoproglasili svetinjom, pa sve do novinara Business.hr-a, koji postojanje Vjesnika opravdava njegovom sedamdesetogodišnjim postojanjem ili, prevedeno, “položajnom rentom” bez prava nas ostalih da preispitujemo opravdanost njihovog postojanja pa čak i onda kada se financiraju iz našeg džepa.

Disclaimer: ovaj tekst nije nagovor na kupnju Jutarnjeg lista. Autor teksta je osobni poznanik Nenada Bakića i barem dvojce novinara koji su pisali o njemu (premda se jedan nije potpisao pravim imenom). Nadalje, autor ovog teksta je već više puta spominjao Vjesnik kao pravni subjekt za kojeg ne postoji niti ekonomski niti javni interes te ga stoga smatra parazitom ovog društva (a tu bi se doista dalo puno toga napisati i nadam se da će se netko pozabaviti tom problematikom, osobito tihom sanacijom Vjesnika i novine ali i tiskare koji sada krase portofolio Narodnih novina i koji izjedaju zdravu supstancu tvrtke koja živi na državnom monopolu).

Misao dana:
When I disagree with a rational man, I let reality be our final arbiter; if I am right, he will learn; if I am wrong, I will; one of us will win, but both will profit.

Share the post "Blasfemični Vjesnik i Nenad Bakić"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

Share the post "Potencijal eDržave i kako do njega?"

  • Facebook
  • X
Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Share the post "Mala inventura"

  • Facebook
  • X