Prije dvije godine osnovao sam Drugu fundaciju čiji je jedini posao osigurati obeštećenje potrošačima koje su banke oštetile temeljem nepoštenih ugovora o kreditu. Neposredni povod je tada bila nadolazeća zastara za tužbene zahtjeve za kredite koji su bili vezani valutnom klauzulom na švicarske franke (tzv. slučaj Franak). O cijelom poduhvatu sam tada pisao kroz tekstove O legitimnom interesu i najvećoj bankarskoj tajni, te u tekstu O još jednoj bankarskoj tajni (i regulatornoj snošljivosti). Danas, dvije godine kasnije, pišem cijelu seriju tekstova kako bi nakon nekoliko stotina presuda ilustrirao gdje se nalazimo, osobito s konvertiranim kreditima i što je još sve pred nama.
Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu o postupku sve do naplate od banke.
Ovo je prva serija tekstova o konverziji kredita u CHF. U ovom, prvom dijelu ukupne serije, navodim i sistematiziram uglavnom poznate podatke (i neke do sada nepoznate) o kreditnim plasmanima u švicarskim francima, o tome kako je došlo do konverzije, anomalijama koje su uočene tijekom konverzije i što se događalo u pozadini tog procesa.
Tekstovi su podijeljeni po poglavljima i ovdje se nalaze linkovi na sve tekstove po njihovom redoslijedu:
Ovo je prvi u seriji tekstova o konverziji kredita u CHF. U ovome, prvome dijelu, navodim i sistematiziram uglavnom poznate podatke (i neke do sada nepoznate) o kreditnim plasmanima u švicarskim francima, o tome kako je došlo do konverzije i što se događalo u pozadini tog procesa.
Ako imate ili ste imali kredit(e) u švicarskim francima (ili drugim valutama), Druga fundacija je i dalje zainteresirana za komisijski prijenos tražbine. Voljni smo raditi na tome da osiguramo vaše pravo na obeštećenje, neovisno o tome što je u međuvremenu nastupila zastara, a uključujući i pravo na utvrđenje potpune ništetnosti ugovora. Sve što treba napraviti je javiti nam se. Postupak ugovaranja je jednostavan i nakon toga Druga fundacija preuzima brigu (i troškove) sve do naplate od banke.
Misao dana: I sincerely believe that banking establishments are more dangerous than standing armies, and that the principle of spending money to be paid by posterity, under the name of funding, is but swindling futurity on a large scale.
Share the post "Konverzija nije obeštećenje! – I dio"
Krenuo sam baciti pogled na diskusiju o “novoj legalizaciji” (inače jednog od najsramotnijih zakona koji su ikada izglasani u ovoj državi) pa sam na web stranici eSavjetovanja naletio na pravi mali ljetni biser sakriven među kiselim krastavcima.
Naime u ovoj ljetnoj rupi, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture je u eSavjetovanje pustilo nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o elektroničkim komunikacijama. Unutra ima nekoliko zanimljivih dijelova koji malo vrijeđaju moj afinitet za tržišnim natjecanjem i kibernetičkoj sigurnosti. Formalni razlog koji je naveden za promjene je usklađivanje zakonskog teksta s EU direktivom 2014/61/EU, a što je direktiva koja se odnosi na različite mjere čiji je cilj smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina (tzv. širokopojasni internet). Otprilike ovo što smo prije nekoliko dana čitali da je propalo (kod nas). Sama direktiva je iz 2014. godine, a zaključci o oblikovanju digitalne budućnosti Europe na koje se zakonodavac poziva su još iz 2020. godine, dvije godine prije nego što su nastale posljednje značajnije izmjene Zakona o elektroničkim komunikacijama. Dakle, samo ako promatramo slijed i starost odluka na koje se ministarstvo poziva, nešto baš ne štima (no eto, svi smo na GO pa nema tko preispitati o čemu se točno radi). Probajte prebrojati koliko se promjena odnosi na tzv. gigabit act, a koliko na sve ostalo? Čudnovati omjer.
Prva bitna točka na koju bih skrenuo pozornost je problematika uvođenja sasvim nove fraze “kritične komunikacije” koja do sada nije postojala niti u javnom diskursu niti u postojećim zakonskim tekstovima. Ako krenete čitati tekst promjena, biti će jasno da se želi koncentrirati kritična komunikacija u jednome pojmu, a zakonodavac želi svu kritičnu komunikaciju ubaciti u jedan (novi) pravni subjekt koji se naziva “jedinstveni pružatelja kritičnih komunikacija“. Zakon eksplicitno kaže da će Vlada RH donijeti o odluku tko bi to bio (a ako malo bolje čitate opise, vjerojatni kandidat za to je državna firma Odašiljači i veze d.o.o.). Obzirom da su OiV već ionako u posjedu ili kontroli većine odašiljača i veza, jedini značajni segment kojeg oni nemaju pokriven, nemaju direktni utjecaj ili posjeduju su mobilne javne telefonske mreže. Moja interpretacija teksta promjene zakona jest da će Vlada kreirati paradržavni telekom (iako ih imamo već nekoliko; FINA i Carnet u nekim segmentima svojeg djelovanja već djeluju kao telco operateri). Nejasno je kako će taj telekom funkcionirati, hoće li biti pravi zakonom definirani telekom bez koncesije ili virtualni telekom ali nešto od toga će biti.
Problematika tržišne ekonomije se sastoji u detalju koji je propisan prijedlogom, a koji kaže da postojeći operateri moraju osigurati pristup svojim mrežama ovom novome jedinstvenom pružatelju kritičnih komunikacija. To otprilike znači da postojeći telekomi o svojem trošku (a svi znamo da je njihov trošak preliven u cijenu naše usluge) moraju osigurati pristup njihovim mrežama a što će sasvim sigurno generirati neki trošak (investicija, održavanja i slično). Taj trošak operateri ne smiju prenositi na novi paradržavni telekom i doslovno je napisano kako je dio tih usluga koje komercijalni operateri moraju pružati besplatan, dio smiju naplatiti po stvarnom trošku održavanja, a dio po “razumnom” trošku povrata investicije (čim vidite u zakonskom tekstu fraze koje ne možete pretvoriti u jasnu matematičku formulu morate se podsjetiti da je perspektiva u oku promatrača, pa je “razumni trošak” subjektivna ocjena državnog činovnika kako bi se izbjegla tržišna utakmica i “ekstraprofit”). Kako je novi državni telekom državni onda je po definiciji izuzet iz javnih nabava i njihove cijene koje će naplaćivati državi nisu predmetom tržišne utakmice te ih stoga nećemo (osim deklarativno) tražiti da budu troškovno efikasni. Taj fenomen često vidimo u različitim državno/administrativnim monopolima poput FINA, APIS, Carnet i sličnima gdje plaćanja države prema tim subjektima u svojoj osnovi čine zakonom i EU pravilima zabranjenu subvenciju (a što će prije ili kasnije doći na naplatu). Naravno tu je i činjenica da će nepoznati broj (vjerojatno nekoliko desetaka tisuća državnih službenika; računajte samo da policija ima preko 30k zaposlenih, vojska dodatnih 15-20k, potom malo civilne zaštite, vatrogasaca, medicinskog osoblja + naši elitni političari) svoje mobilne telefone prebaciti tim dekretom određenom pružatelju kritičnih usluga.
Mimo gornjega, za primjetiti je i opći trend i inflaciju proglašavanja svega i svačega kritičnim, pa smo eto sada dobili i kritične komunikacije koji rade na kritičnoj infrastrukturi (ne kažem da to nije potrebno ili da ne postoji potreba, ali posezanje za ovom klasifikacijom je uglavnom samo izgovor za centralizaciju i zatvaranje tržištu uz inferiornu a istovremeno beskrajno skupu uslugu).
Zanimljivi je i detalj promjene članka 141 Zakona o elektroničkim komunikacijama, odnosno članak 24 nacrta promjena. Do sada je zakonom bila propisana mogućnost razmjene podataka o korisnicima neplatišama između operatera, dok je ovom promjenom ona propisana kao obvezna – ako vam moja interpretacija te semantičke promjene ne izgleda ozbiljnom, onda pročitajte tekst obrazloženja koje doslovno kaže “utvrđivanje obveze operatora javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga za prikupljanje i elektroničku razmjenu podataka o korisnicima, u svrhu procjene platežne sposobnosti podnositelja zahtjeva za sklapanje ugovora kojim se uređuju prava i obveze između operatora i krajnjih korisnika”. Ponavljam, iako je totalno jasan cilj zašto želimo razmjenjivati takve podatke, strašno me zanima koji slijed događaja je doveo do toga da se zakonom propisana mogućnost pretvara u obvezu.
I u konačnici, ima nekoliko suptilnih promjena u tekstu Zakona a koje se odnose na kibernetički sigurnost. U proteklih nekoliko godina smo donijeli Zakon o kibernetičkoj sigurnosti (koji je, koincidencije radi, također prolazio savjetovanje u ovo doba godine, a predlagač je bilo Ministarstvo branitelja!?) a na kojeg sam imao niz primjedbi. Moja temeljna zamjerka tada (a i danas) je u tome što je Vlada RH kao tijelo zaduženo za provedbu i praćenje kibernetičke sigurnosti odredilo SOA-u što je, da to vrlo pristojno napišem, vrlo inovativno rješenje na razini EU čija genijalnost do današnjeg dana nije prepoznata. Kibernetička sigurnost u svojoj srži je sličnija preventivnoj zdravstvenoj zaštiti ili sigurnosti prometa na cestama, što znači da većina kibernetičke sigurnosti masovni napor edukacije građana i pravnih osoba o sigurnosti na računalnim mrežama i sustavima, a u daleko manjoj mjeri posao obavještajnih agencija koje nikome ne obrazlažu što i kako rade. Komentirao sam ozbiljnost njihovih aktivnosti i ranije, no vidim da i u novom izvješću SOAe za 2025 kibernetička sigurnost zauzima skromne tri stranice obogaćene velikim slikama i skromnim rezultatima. Pretpostavljam (i iskreno se nadam) da tamo ima profesionalaca koji znaju što rade, ali osim povremenih naznaka sustavnog pristupa kroz pojedine dokumente, nije da se vidi neki efekt.
Zakon o kibernetičkoj sigurnosti kao i promjene koje je ZEK imao utvrđuju poziciju nacionalnog tijela da utvrđuje sigurnosne rizike lanaca dobave operatera javnih usluga. Specifičnost našeg konkretnog rješenja u odnosu na ostatak EU prakse jest u tome što samo mi imamo obavještajnu agenciju koja daje finalni pravorijek o tome što jest a što nije sigurno, dok sve druge EU ili EEA zemlje uopće nemaju takva ograničenja, ili postoje odobrenja koja izdaju specijalne komisije, Vlada, premijer ili resorni ministar (samo u tri zemlje se traži odobrenje sigurnosne agencije i to Njemačka, Latvija i Cipar) – no zajedničko svima je da funkcioniraju po preporukama koje proizlaze iz 5G toolboxa odnosno preporuka ENISA-e. Kriteriji koje SOA može koristiti (i pritom uopće ne obrazložiti) su i oni političke prirode i ne moraju biti utemeljene na stvarnim tehničkim ugrozama. Tu je i srž problema, problematiziranje dobavljača iz potencijalno neprijateljskih zemalja (Kine) proizlazi još od početaka prvog mandata Donalda Trumpa (tzv. Chip war, napisao sam i nastavak). Temeljna teza je da dobavljači iz non-allied zemalja mogu koristiti isporučenu opremu za nadzor naših građana i ustanova, te tu istu opremu na različite načine mogu pretvoriti u oružje kroz mis-konfiguraciju opreme ili korištenjem različitih tipova kill-switcheva (ili na tko zna koji drugi način kojeg još nismo imali prilike vidjeti). U stvarnosti, ograničavanje kineskih dobavljača se svodi na pokušaj stvaranja time-outa za europske i američke dobavljače da sustignu astronomsku prednost koje je Kina ostvarila u odnosu na sve druge, osobito u 5G mrežama (sedam-osam godina kasnije sasvim je jasno da ova taktika nije riješila a čak niti ublažila tehnološki raskorak).
Naravno da je svaki rizik potrebno dobro odvagnuti, temeljito i iznimno kritično provjeriti, no do današnjeg dana nije dokazano da se oprema kineskih dobavljača koristila ili uopće može koristiti za nadzor ili da postoje kill-switchevi. Postoji naravno cijeli niz sigurnosnih propusta koji su otkriveni, no oni svojom prirodom ili namjerom ne odudaraju od sličnih sigurnosnih propusta na europskim ili američkim proizvodima
U kontekstu telekom operatera, rizici korištenja opreme non-allied zemalja se dijele na tzv. jezgrene sustave i sustave koji se koriste u radio mreži. Kako bi se adresirali rizici koji proizlaze iz masovnog korištenja mobilne tehnologije, Europska unija kroz svoje institucije i alate daje konkretne sigurnosne preporuke, dva za telekome najzanimljivija su 5G toolbox i ENISA (europska cyber security agencija). Po svim trenutno dostupnim preporukama i praksama, sve EU zemlje razlikuju rizike između jezgrenih – core sustava koji su identificirani kao kritični sustavi i radio mreže (RAN) koje su označene kao rizičnom komponentom.
Prijedlozi nadopuna zakona idu u smjeru koji će zacementirati ulogu nadležnog tijela za kibernetičku sigurnost u odnosu na odlučivanje koji su to sigurni lanci nabave i koji se dobavljači smatraju sigurnima. Pitanje tehnološke argumentacije su u cijelosti sekundarna i dodatkom u zakon se odluka u cijelosti prepušta nadležnom tijelu a koje po svojoj prirodi ne funkcionira transparentno a i izrijekom zakona ne mora obrazložiti svoje odluke. Sve skupa je dodatno zanimljivo ako znamo da smo istim ovim promjenama izdvojili “kritičnu komunikaciju” u zasebni entitet i izdvojili iz sustava ostalih operatera, dakle koji je smisao regulirati ako smo kritične komponente iz razloga sigurnosti već izdvojili? Osim naravno ako nemamo namjeru intervenirati u tržišne odnose?
Promjena zakona nadležnoj agenciji za elektroničke komunikacije (HAKOM-u) ostavlja samo specifičnosti koje su vezane za telekom operatere kroz mehanizam pravilnika koji je postojao i u prethodnom zakonskom tekstu ali je (defacto) ukinut donošenjem uredbe o kibernetičkoj sigurnosti da bi sada bio ponovno uveden ali u okljaštrenom opsegu (što samo govori o tome kako lijeva ruka ne zna što radi desna, ili pak da postoje “unutarnje borbe” oko regulatornog teritorija između agencija).
Proces eSavjetovanja traje još svega dva dana, pa ako imate nešto za reći sada je prilika.
Misao dana: Regulation has nothing to do with setting standards; it meant putting rules in place that worked in favor of a few.
Share the post "Promjene Zakona o elektroničkim komunikacijama"
Za početak treba konstatirati kako smo jučer dovršili superizbornu 2024. godinu i ako ne bude nekih osobitih političkih potresa (a zasada ne vidim da će ih biti), sljedeće tri godine smo mirni od izbora i napokon smo u političkom prostoru u kojem je moguće napraviti nekolicinu doista bitnih strukturnih promjena koje su ovome društvu potrebne. Nažalost, kako smo sada na vrhuncu neke (imaginarne) konjukture, nije previše realno za očekivati da će do tih nasušnih promjena i doći.
Pod strukturnim promjenama svakako mislim na jedinice lokalne samouprave, koja je kod nas atomizirana do karikature i jednostavno nije normalno da s tisuću glasova netko postane gradonačelnik (kompliciranije je postati predstavnik stanara u zagrebačkoj mamutici nego gradonačelnik u 93% JLSova u državi). Minijaturni JLSovi nas koštaju ogromnu količinu novaca, ne stvaraju nikakvu vrijednost i jednostavno nemaju kapaciteta da rade na dobrobit svih svojih građana (naglasak na svih svojih građana).
Kada analizirate rezultate, imajte na umu tri temeljne teze:
birači biraju sukladno svojim (percipiranim) vrijednostima a suprotno svojem interesu
u izborima u pravilu ima malo iznenađenja ali neobično puno iznenađenih
posao pozicije (vlasti) jest da osigurava kvorum, posao opozicije jest da osigurava kvalitetu diskusije
Što se tiče ovih lokalnih izbora, ako se malo vratite u prošlost, ne predaleko, svega devedesetak dana unatrag – sasvim je jasno kako je HDZ u lokalne izbore ušao kao ranjena gazela na Serengetiju. Čak i ako ste promatrali pojedine odluke vrha HDZ-a bilo je jasno kako se pokušava “delegirati” očekivani neuspjeh na niže razine kako bi se vrh stranke izolirao od u tome trenutku očekivanog rezultata. U konačnici se apsolutno ništa od toga nije dogodilo i HDZ je ostvario među najboljim ako ne i najbolji rezultat ikada (na lokalnim izborima). Od svega su najbolje izjave kako HDZ “uvijek ima 30%” pa tkogod da je kandidat. Povijesno gledano to na prvome mjestu nije točno (pogledajte arhivu rezultata na izbori.hr), a riječ je ionako o generalizaciji jer i druge stranke imaju xy% birača koji će nekritički izabrati “svoje”, razlika je samo u tome što je jedna stranka veća i/ili organiziranija od ostalih.
Jedan od razloga uspjeha HDZ-a je između ostalog u tome što se u mnogim općinama i gradovima ostale stranke ili liste uopće nisu uspjele organizirati da bi napravile bilo kakav otpor ili ponudile nešto što je drugačije od HDZ-a (ili koje god druge političke opcije obitavaju na tom prostoru). Dakle, ako ste stranački strateg koji ima zadatak razviti teren za sljedeći period (a ne zaboravimo, cvijet nacionalne demokracije raste s komposta lokale samouprave), onda za početak krenite formirati i tražiti saveznike u ovim jedinicama u kojima nije bilo protukandidata. Isto možete raditi i u onim jls-ovima u kojima je bitka bila na rubu.
Osobito je bilo zanimljivo pratiti razvoj događaja u većim gradovima. Ako postoji zajednička nit koja povezuje promjene u svim tim lokacijama je ili pretjerana uljuljanost u vlastiti rezultat ili je to koncentracija na percipirane “slabije” suparnike i ignoriranje gore navedenog HDZ-a. Mislim da se to nije nigdje toliko dobro osjetilo kao u Splitu gdje je izborna bitka bila i suviše personalizirana do razine da su kandidati bili spremni i aktivno su radili na vlastitu štetu a samo kako bi spriječili pobjedu favorita (što se u konačnici i dogodilo). Ne ulazim u diskusije niti mislim da osobito razumijem kako i zašto u Splitu nije bilo gradonačelnika u dva uzastopna mandata (iako Puljak jest pobjedio na dva uzastopna izbora ali nije imao dva puna mandata) ili o toj navodnoj prevrtljivosti Splićana koji su (između ostalog) iznjedrili i Keruma kao gradonačelnika. Teško mi je povjerovati da Split nije bio u stanju iznjedriti kvalitetnije a sasvim sigurno konstruktivnije političare, no to se dogodilo pa je Split ponovno u rukama HDZ-a. Ovo je “teachable moment” za sve u Splitskoj politici, a i za one na nacionalnoj razini koji imaju utjecaja oko toga što se događa u Splitu.
Donekle slična situacija se dogodila i u Rijeci, gdje je SDP suvereno upravljao praktički oduvijek. Za očekivati je bilo da će prije ili kasnije doći do zamora materijala. Prije gotovo 15 godina sam bio radio fokus grupe po Rijeci i još tada je vrilo ispod površine i sve što je trebalo je usmjeriti tu frustraciju. Slično ali ne i identično kao i u Splitu, ako imate problem na stranačkoj razini onda je njega trebalo riješiti dovoljno ranije a ne u tjednima prije isticanja kandidature.
Većina “neuspjeha” na lokalnim razinama proizlazi u biti iz toga što se mnogobrojne grupacije koje su zainteresirane za promjene nisu u stanju dogovoriti i kreirati zajedničku frontu (pa zvali to interesnom koalicijom ili nekako drugačije), no u sjeni većine tih neuspjelih dogovora u biti stoje pojedinačne ljudske taštine koje nisu spremne “žrtvovati” svoju “vodeću ulogu” za opće dobro – pa se onda u konačnici niti ne uspiju približiti rezultatu kojeg su priželjkivali. Opet, mogu iz prve ruke reći da u vremenu kada sam vodio kampanju Josipa Kregara 2009. godine (a što je defacto bila prva točka političkog djelovanja iz koje je nastao današnji Možemo) da je bio ogromni problem prikupiti percipirane protukandidate u zajedničku listu, a kada smo i u tome uspjeli, ti isti protukandidati su više vremena provodili birajući svoje fotografije na plakatima ili pazeći koliko će koji profil biti veliki, nego što se pazilo na opće dobro, birače i udovoljavanju njihovih interesa.
I to je sublimacija onoga što se dogodilo u Zagrebu, puno malih taština se nije uspjelo dogovoriti, a ovi koji se i jesu uspjeli dogovoriti su uglavnom neka dobro poznata imena zagrebačke političke povijesti pa nisu ni imali neke velike šanse, tj. dovoljno velike da budu prepoznatljivi ali i dovoljno kompromitirani prošlošću da nemaju ni potencijal ostvariti rezultat. U takvim okolnostima izronila je protukandidatkinja koja je objektivno izgubila izbore još u prvom krugu, što je bilo sasvim i svimajasno, ali koja je u izbore ušla površno i nepripremljeno, a s vremenom će biti totalno jasno da su njezini motivi bili totalno drugačiji od deklariranih. Da vas ne držim u nekoj velikoj neizvjesnosti očiglednoga, njezini motivi su isključivo vlastito samoodržavanje i nemaju nikakve pa niti najmanje veze s dobrobiti grada ili njezinih građana, no u tom procesu je nepovratno uništila vlastitu reputaciju i dugoročno si naštetila. Niti je ona ostvarila nekakav rezultat niti taj rezultat “obvezuje” niti će se to dogoditi, sasvim je normalno da većina građana naginje na jednu stranu (a Zagreb kao urbana i prosječno obrazovanija sredina naginje na lijevo) baš kao što je normalno i da postoji dio populacije koji je protiv (ne nužno zato što postojeća vlast svoj posao radi loše, nego zato što nisu “njihovi” na vlasti – vidi gore pod temeljne teze).
Spomenuo bih da je u ovoj kampanji uvjerljiva većina vremena bila utrošena na personalizaciju izbora i na pojedinačne aktere na vodećim pozicijama župana, gradonačelnika ili načelnika – no vrlo malo vremena i energije, a osobito medijske pozornosti je posvećeno županijskim, gradskim ili općinskim skupštinama i vijećima a koje imaju značajnu moć koja se razlikuje od zakonodavne uloge npr. sabora kojeg cijelo vrijeme imamo u vidokrugu. Tako da dok smo se mi svađali oko Tomislava ili Marije, Ivice ili Tomislava, Ive ili Marka – pravi znalci su se bavili skupštinama.
U odnosu na programe, fasciniran sam količinom vremena koje je provedeno na diskusije o rješavanju problema koji su većinom ili u cijelosti izvan kompetencija lokalne uprave/samouprave. Samo na tome se vidjelo koliko kandidati uopće ne razumiju niti poznaju stvarne ovlasti i mogućnosti koje stoje gradonačelnicima na raspolaganju, ili su pak možda mislili da je to prihvatljivo budući da birači pojma nemaju što jedan gradonačelnik može ili ne može napraviti? Teško je procijeniti, a bilo bi dobro poskidati te programe i pogledati koliko je njih napisao ChatGPT a koliko su pisali stvarni ljudi.
I posljednje, funkcija župana/gradonačelnika ili načelnika je prvenstveno managerska funkcija a sekundarno političarska. Ne postoji HDZ-ov ili Možemo! način odvoza smeća ili isporuke pitke vode, ti sustavi ili funkcioniraju ili ne. U upravljanju gradom ili općinom nema previše mjesta niti prostora za ideologiju i ona ako i postoji može se dijelom reflektirati kroz kulturne ili socijalne programe, dok je sve ostalo totalno imuno na ideologiju.
p.s. in other news, drago mi je da je Zagrebačka vlast ostala netaknuta i da su odnosi u skupštini jasni, odavno smatram da ćemo desetljeća nereda koje je Bandić ostavio ispravljati stotinu godina i tu nema prečica niti brzih rješenja, zatečeno stanje je bilo strašno i puno toga neispunjenog se može oprostiti ali u drugome mandatu to više nije niti može biti isprika
Misao dana: The bad end unhappily, the good unluckily. That is what tragedy means.
Share the post "Izborni post-mortem, sezona 2025."
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.
