Mračni blog

Ovo je jedanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Ako detaljno prođete arhive Hrvatskog Sabora i pronađete prijedlog zakona kao i priložena im obrazloženja, video snimke i zapisnike rasprava na odborima ili raspravu u samom saboru (ja jesam, više od jednom), nije teško utvrditi kako se u prijedlogu zakona i svim popratnim materijalima nigdje niti jednom jedinom riječju ne spominje restitucija ili obeštećenje (ili bilo koji drugi sinonim ili jezična fraza koja bi naznačila bilo kakvu odštetu). Zakonom se ne intervenira i ne ograničava pravo potrošača na naknadu štete koju je pretrpio, niti se u tekstu ili obrazloženju zakona bilo gdje spominje odricanje i/ili ograničenje potrošača od bilo kakvog prava, niti se govori o tome da se konverzijom postiže bilo kakva nagodba ili sporazum osim usko propisane odredbe o zamjeni otplatnog plana.

Temeljna nakana zakona je zamjena otplatnih planova na način da se zamijeni obveza iskazana u CHF s onom iskazanom u EUR, zakon sam po sebi se uopće ne dotiče i ne uređuje prava potrošača ili uređenja bilo kojeg drugog dijela originalnog ugovora o kreditu nego matematički normira kako i pod kojim uvjetima banka mora prevesti/konvertirati kreditni odnos iz jedne u drugu valutu. Ukupni opseg i obuhvat zakonskih promjena precizno je i usko naveden u članku 19.b kroz definiciju načela konverzije, dok je sam mehanizam konverzije opisan u članku 19.c.

Dapače, ako govorimo o pravima potrošača, jedino mjesto na kojem se ona spominju je članak 19e, točka 9 u kojem se jasno definira kako je banci zabranjeno „postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava“. Druga prava uključuju i pravo na restituciju.

Ako pažljivo pročitate tekst zakona kojim je definirana konverzija, a bitno je radi konteksta, biti će vam jasno i da je pristanak potrošača samo nominalno bio dobrovoljan, te da su korisnici CHF kredita u stvarnosti bili izloženi Sofijinom izboru. Naime, ako bi potrošač odbio konverziju, tečaj koji se primjenjivao na njegov kredit bio je u tom trenutku (zakonom) fiksiran na 6,39Kn za 1 CHF do isteka jednogodišnje vatrogasne mjere koja je istjecala uskoro, da bi potom bio prepušten tržišnom tečaju (tečaj je u siječnju 2016. bio oko 6,9kn za 1 CHF i gotovo neprekidno raste od tada do danas kada bi bio otprilike 8,06Kn za 1 CHF). Usporedbe radi, potrošači su kredite dizali u trenutku dok je tečaj CHF-a bio oko 4,5 Kn. Sjetite se i da je u tom trenutku (po podacima HNB-a), uslijed nagle i ogromne promjene tečaja, čak 63% svih CHF kredita bilo u nekom obliku neuredne otplate (doslovno 10x više nego kod kredita u drugim valutama). Ovo je još jedan u nizu argumenata kako su potrošači bili prisiljeni prihvatiti konverziju jer je u tom trenutku to bio jedini odabir koji bi im umanjio mjesečne rate ili anuitete, tj. jamčio da će mjesečne rate biti predvidive i neće dalje nekontrolirano rasti.

Puno važnije je da su odluke o ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koje su banke sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora donesena tek 2017. i 2018. godine (radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te odluka Vrhovnog suda broj Rev-t 249/2014 i Rev-2221/2018.).

Da bude totalno precizno – potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno ZID ZPK krajem 2015. godine i početkom 2016. godine imali su mogućnost utuživati promjenjivu kamatnu stopu (budući da je ništetnost promjenjive kamatne stope odlučena presudom Visokog trgovačkog suda 13. lipnja 2014.), no o ništetnosti valutne klauzule je odlučeno tek 2 godine kasnije. Banke pokušavaju argumentirati kako su postupkom konverzije potrošači dobili obeštećenje koje nigdje nije deklarirano, za štetu koja nigdje nije izračunata, za prava za koja uopće nisu znali da ih posjeduju, te koja su velikim dijelom stekli tek dvije godine nakon što su potpisali dodatak ugovoru o konverziji.

U dopisima koje su banke slale korisnicima u vrijeme konverzije sasvim je jasno kako su banke pozivale i nudile korisniku „mogućnost zamjene valutne klauzule, odnosno zamjene valute u kojoj se kredit obračunava“ – niti u jednom od nekoliko tisuća dopisa koje smo pregledali ne spominje se bilo kakva restitucija, obeštećenje nego samo i isključivo konverzija „slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju“.

Ako krenete čitati dodatke osnovnom ugovoru tj. anekse koje su banke sklapale sa svojim korisnicima, biti će vam također sasvim jasno kako se u tekstu sporazuma nigdje ne spominje obeštećenje, restitucija, naknada štete, nagodba, kompromis ili bilo kakva druga slična fraza te da je namjena dodatka ugovoru „promjena načina otplate preostalog neotplaćenog nedospjelog iznosa kredita“. Dapače, aneksi naglašavaju kako „sve ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane uz konverziju kredita“ ostaju u cijelosti na snazi i nepromijenjene. Sve promjene koje jesu nastale isključivo su u funkciji usklađenja sa zakonom. Korisnici se ničega nisu odrekli, nisu se ni oko čega nagodili niti im je bio ponuđen bilo kakav izbor ili alternativa, a jedini „sporazum“ na koji su pristali je konverzija ugovorene valute i kamatne stope koju je banka mimo svoje volje morala ponuditi silom zakona i to na temelju izračune kojeg je izradila dominantna strana u ugovornom odnosu, temeljem podataka koje potrošač nije mogao u zadanom mu roku provjeriti ili testirati njegovu ispravnost. A i riječ „sporazum“ je u nategnuta, u svojoj biti uvjetna i izvan konteksta budući da se banka i potrošač oko ničega nisu sporazumjeli niti su oko nečega mogli pregovarati. Svojim potpisom su obje strane pristale na proces konverzije koji je u cijelosti normiran od zakonodavca (ok, banke su to radile s figom u džepu). Slično kao kada vam poštar isporuči pošiljku s povratnicom, vaš potpis ne znači da ste se bilo što sporazumjeli nego da vam je predao pošiljku u ruke, a sa sadržajem pošiljke se uopće ne morate slagati, odbijanje potpisa vas samo stavlja u još lošiju poziciju.

Što se samog zakona o konverziji tiče, činjenica je da je u trenutku donošenja zakonodavcu već bila poznata odluka Visokog trgovačkog suda o ništetnosti promjenjivih kamata. Uočite i kako su kamatne stope koje su se koristile za izračun „usporedivog“ eurskog kredita također promjenjive, dakle ništetne. Članak 19.c. Zakona o konverziji, propisuje simulaciju euro kredita prilikom kreiranja novog otplatnog plana, s primjenom kamatne stope (po svojem iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Euru. Unatoč svemu tome pitanje ništetnosti kamatnih stopa uopće nije spomenuto u obrazloženju ili prijedlogu promjena i nadopuna zakona što je još jedan u nizu argumenata kako je jedina funkcija zakona zamjena otplatnih planova iz jedne u drugu valutu, tj. da budemo vrlo precizni, izjednačavanje pozicije nositelja CHF kredita s onima koji su imali EUR kredite.

Jedan od temeljnih pravnih koncepata jest da se ne možete unaprijed odreći prava za kojeg ne znate da postoji. Obveza restitucije proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima kao posljedica nevaljanosti ugovora ili ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne kao posljedica ugovora, dakle iz izvanugovornog odnosa kojeg zakon o konverziji uopće ne dotiče niti regulira. Ništetni ugovor ne može postati valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, a dodatak osnovnom ugovoru u kojem je regulirana konverzija otplatnog plana ni na koji način ne uklanja te uzroke.

Sklapanjem dodatka o konverziji, potrošači nisu izgubili niti im je na bilo koji način umanjeno pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti su sklapanjem aneksa o konverziji izgubili ili uopće bili u poziciji izgubiti pravo na potpunu restituciju na jednaki način kako to pravo ostvaruju korisnici koji nikada nisu konvertirali svoje kredite. Sve ovo je sasvim jasno i bez bilo kakve dvojbe proizlazi iz hrvatskih zakona, bogate sudske prakse ali i pravne stečevine i relevantne sudske prakse Europske.

I na samome kraju, unatoč tome što banke uporno ponavljaju da konverzija predstavlja obeštećenje potrošača, ako pažljivo čitate financijske izvještaje banaka onda ćete naići i dijelove teksta koji govore o konvertiranim kreditima (isječak iz godišnjeg izvješća jedne od najvećih banaka u RH, slične formulacije možete pronaći i kod drugih banaka):

VSRH je u listopadu 2024. godine otpremio tri odluke s dva različita stajališta o pravu tužitelja. U odlukama Rev-1359/2019 i Rev-586/2019 VSRH je zauzeo stajalište prema kojem tužitelji imaju pravo potraživati samo zatezne kamate na iznose koji su im vraćeni konverzijom. Suprotno tome, odlukom Rev-1096/2022 VSRH je zaključio da tužitelji imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako ta razlika postoji s obzirom na provedenu konverziju.

Zbog suprotnih stavova VSRH, nejasno je kakve će odluke zauzeti nižestupanjski sudovi, kao i hoće li VSRH na kraju zauzeti unificirano stajalište ili će pojedina vijeća VSRH odlučivati samostalno. Čak i ako VSRH zauzme jedinstveno stajalište, ostaje pitanje stava Ustavnog suda Republike Hrvatske i potencijalnog stava Suda Europske unije, ako neki od sudova zatraži tumačenje prava Europske unije, unatoč već postojećim odlukama. S obzirom na naveden sudsku praksu, banka je formirala rezervacije i za konvertirane CHF kredite.

Ako imate iskustva u čitanju financijskih izvješća, gornji paragraf uz sve moguće zamagljivanje i ublažavanje koje su autori mogli izvesti, između redova kaže da banke računaju da će ove sporove izgubiti. Ako utrošite vremena i proučite primjenjivo pravo Europske unije ali i već prethodno donesene odluke Europskog suda (od kojih se neke direktno dotiču predmeta koji su uključivali konverziju) biti će vam jasno zašto su banke skeptične unatoč tri revizije koje im naizgled idu u korist. Primjerice, Addiko banka je u svojem (revidiranom) godišnjem izvješću, to izrijekom i napisala:

Slika 4 Izvadak iz godišnjeg izvješća Addiko banke

Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.

Ovo je deseti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Prijepor koji je nastao nakon provedene konverzije, pokušaj je banaka koje su se upustile u sada već desetogodišnju PR kampanju kojom nas (a osobito sudove) uvjeravaju kako je postupak konverzije ujedno bio i obeštećenje/naknada štete koja je nastala potrošačima kroz ugovore o kreditu u švicarskim francima – što je naravno netočno u cijelosti.

Za početak, vrijedi istaknuti kako su se banke tijekom cijelog procesa donošenja zakona vrlo aktivno protivile konverziji, dio argumenata koje su koristili navedeni su u pismima koje su slali Vladi Republike Hrvatske, a moguće ih je pronaći i u mnogobrojnim medijskim napisima i istupima bankara iz tog vremena.

Primjerice, mnogi su zaboravili, ali u postupku pregovora s Ministarstvom financija i udrugama potrošača banke su predlagale „prodaju potraživanja i založene imovine specijaliziranoj državnoj agenciji uz naknadu na temelju tržišne vrijednosti nekretnine te zaštićeni najam s pravom prvokupa za dužnika te otpust duga preko visine vrijednosti kupljenog stana uz podmirenja duga prijenosom stana u vlasništvo banci, slobodnog od osoba i stvari i bez poreznog opterećenja kupoprodaje (walk away opcija), a prema socijalnim kriterijima“ – dakle prodaju dugovanja državnoj agenciji (kako bi trošak pao na porezne obveznike), nadoknađivanje „izgubljene“ vrijednosti banci i masovno iseljavanje vlasnika stanova „bez poreznog opterećenja“ ako se odluče sami iseliti. Ovaj predatorski i krajnje destruktivni prijedlog banaka je službeno i za povijest zabilježen u obrazloženju prijedloga zakona o konverziji.

Neprihvaćanje zakona o konverziji u pojedinim je bankama išao toliko daleko da njihovi aneksi ugovora (vjerovali vi to ili ne) sadrže članke u kojima otvoreno pišu kako osporavaju predmetni zakon i postupak konverzije.

Slika 1 Dio ugovora o konverziji domaće banke u austrijskom vlasništvu s potrošačem

Slika 2 Dio ugovora o konverziji domaće banke u talijanskom vlasništvu s potrošačem

Matematički je dokazivo i precizno jasno kako se konverzijom kredita iz CHF u EUR adresirao samo dio štete koja je neosporno nastala potrošaču. Jasno je i da „one size fits all“ metodologija konverzije ne uzima u obzir mnogobrojne ugovorne situacije, pa potrošače nakon provedene konverzije stavlja u nejednake pozicije, poput recimo izostavljanje zateznih kamata na preplaćene iznose ili beskamatno kreditiranje banaka koje je proizašlo iz preplate. No intencija zakonodavca nikada nije niti bila osigurati restituciju ili nadoknaditi štetu, nego osigurati uređeni sustav zamjene valute u kojoj je ugovor sklopljen kako bi se izbjeglo veće zlo, zato se i zove zakon o konverziji a ne zakon o restituciji ili obeštećenju.

U obrazloženju Zakona o konverziji, Ministarstvo financija je između ostalog utvrdilo i  da „među najvažnijim činjenicama je i činjenica da efekti porasta vrijednosti zaštitnog mehanizma u CHF za vjerovnike u najvećem broju slučajeva i u najvećem opsegu predstavljaju nerealizirane dobitke i nisu posljedica stvarnih priljeva novca u navedenoj valuti, niti je početni odljev novca vjerovnika nastao u navedenoj valuti tj. u CHF, već u kunama“. Prevedeno i nikada dovoljno naglašeno – banke nikada nisu ni imale švicarske franke, a na račune svojih korisnika su isplaćivale kune.

Da su banke cijelom procesu konverzije pristupale s figom u džepu govori i to da su naglašavale i pazile da dodatak ugovora bude nastavak istog pravnog posla (kontinuitet početnog ugovora o kreditu). Naime, nadale su se da će uspjeti „srušiti“ zakon o konverziji na Ustavnom sudu – što se u konačnici nije dogodilo, ali da jesu, posljedica toga bi bila povratak ugovora o kreditu na početno stanje, što znači originalni otplatni plan, tržišni tečaj CHF-a i naplata nenaplaćenih razlika mjesečnih anuiteta sa svim zateznim kamatama koje uz to slijede. Banke ukratko očekuju da se potrošači odreknu prava na restituciju (obveze koja je banci nastala iz izvanugovornog odnosa, dakle povredom prava svojih klijenata tj. stjecanjem bez osnove) kojeg se one same nikada nisu odrekle (i koji je u detalje utvrđen ugovornim odnosom).

Slika 3 Banke su pazile da dodatak ugovora ostane isti pravni posao

Bankama je vrlo brzo postalo kristalno jasno da postupkom konverzije nisu isplatile svu štetu koju su prouzročili svojim korisnicima (bankari ipak puno brže i bolje računaju od mnogih), te su shvatili kako im se otvorila prilika obeshrabriti potrošače (a posljedično i sudove) u podizanju novih sudskih tužbi, a sve kako bi zaštitile svoje profite. Banke su stoga krenule u arbitražni proces u kojem su od države naplatile trošak konverzije (pa su se putem nagodile i očigledno dobile neku protučinidbu, dobile arbitražu ili taj pravorijek tek očekuju), a istovremeno su prigrlile zakon o konverziji kao svoj, okrenule pilu naopako i poput papiga ponavljaju kako je zakon o konverziji osigurao obeštećenje potrošačima.

Misao dana:
I am afraid the ordinary citizen will not like to be told that the banks can, and do, create money…And they who control the credit of the nation direct the policy of Governments and hold in the hollow of their hands the destiny of the people.

Ovo je deveti tekst i serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Sudska praksa koja se tijekom godina kristalizirala, donesena je kroz mehanizam kolektivne presude, a potom prošla i sve moguće izazove i instance provjere (Vrhovni Sud Republike Hrvatske, Ustavni Sud Republike Hrvatske) nedvojbeno je i konačno utvrdila kako su krediti u švicarskim francima nepošteni i nezakoniti. U predmetima u kojima se radi o nekonvertiranim kreditima presuđuje se u korist potrošača, te se banke obvezuju isplatiti restituciju koja se izračunava na svakom individualnom slučaju zasebno uz financijsko vještačenje. Ovo nije samo situacija u Hrvatskoj, nego se o istoj stvari na vrlo slične načine i s istovjetnim ishodom odlučuje i u drugim zemljama Europske Unije. Druga fundacija u direktnom je kontaktu i aktivno razmjenjuje operativna i pravna iskustva s nekoliko odvjetničkih ureda koji se bave ovom tematikom u drugim zemljama, posebice Poljskom i Španjolskom koje su kroz mnogobrojne sudske postupke do sada najdalje otišle u zaštitu svojih potrošača.

Kako se izračunava restitucija?

Ovisno o tome kada je korisnik pokrenuo sudski postupak, vještačenje će prilikom izračuna iznosa restitucije uzeti u obzir odredbe ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ništetnost valutne klauzule ukratko znači da se iznos mjesečne rate ili anuiteta ne mijenja u odnosu na  promjenu tečaja ugovorene valute (obzirom na utvrđenu ništetnost, smatra se da je kredit dignut u kunama, tj. primjenjuje tečaj na dan isplate kredita), dok ništetnost promjenjive kamatne stope znači da banka nije smjela jednostrano mijenjati kamatnu stopu na plasirani kredit tijekom otplate, pa se na ukupni period primjenjuje samo prvo-ugovorena tj. početna kamatna stopa.

Naglašavam kako cijelo vrijeme govorimo o restituciji, dok se u praksi često ovaj termin izmjenjuje s pojmom obeštećenje kao sinonimom (pa i u mojim tekstovima). Strogo i pravnički gledano, restitucija se definira kao čin vraćanja nečega što je bilo izgubljeno ili uzeto na nepravedan ili nepošten način. Obeštećenje je ipak nešto širi pojam koji uključuje restituciju, ali se ono može proširiti i na naknadu štete koju je netko pretrpio (izgubljenu dobit ili prihod, te druge nematerijalne štete poput gubitka ugleda, zdravlja i slično), a oštećena strana ima pravo tražiti i sve plodove koje je nepravedni stjecatelj ostvario dok je raspolagao nepošteno stečenim. Postupci koji se vode kod domaćih sudova bave  se isključivo restitucijom (vraćanjem nepošteno stečenog) i ne uzimaju u obzir naknadu štete koju je netko trpio (neugodnosti ili gubitci koji su proizašli iz takvog nepravednog odnosa). Druga fundacija u svojim predmetima zasada nije zatražila da banke plate štetu i vrate plodove koji su nastali iz nepoštenog stjecanja.

Krajnje pojednostavljeno – ako vam je netko uzeo bicikl, restitucija predstavlja povrat tog bicikla (onoga što je uzeto) i naplatu zateznih kamata, dok obeštećenje uključuje i kažnjavanje osobe koja vam je isto napravila  (zatvorskom ili financijskom kaznom), kao i oduzimanje toj osobi svega što je stekao dok se vozio na vašem biciklu uvećano za zatezne kamate. Banke koje su izdavale kredite u švicarskim francima (zasada) ni na koji način nisu kažnjene. U nekim drugim zemljama, primjerice Francuskoj, BNP Paribas banka je u okviru nagodbe svojim korisnicima isplatila 600 milijuna eura, a što je uključivalo ne samo povrat nepošteno stečenog, nego i naknadu štete kao i premiju na ime kaznenih odredbi i povrede prava potrošača. U Hrvatskoj od kaznenih postupaka protiv financijskih ustanova imamo samo kaznenu prijavu protiv RBA leasinga, zasada taj postupak nije rezultirao optužnicom.

Financijsko vještačenje koje se provodi kod utvrđivanja visine restitucije na primjeru nekonvertiranih kredita sučeljuje i računa razliku između stvarnih uplata korisnika kredita u odnosu na otplatni plan koji pretpostavlja početni tečaj švicarskog franka (i to po srednjem tečaju HNB na dan kada je kredit isplaćen korisniku – a nekad i po prodajnom tečaju banke koja je plasirala kredit, ako je to bio početno ugovoreni tečaj), a ako je korisnik pokrenuo postupak i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope tada se otplatni plan korigira na način da se na cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjuje i početna ugovorena kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku potpisivanja ugovora. Od zbroja svih uplata korisnika se potom oduzme ukupni iznos koji je predviđen korigiranim otplatnim planom (dakle planom koji uključuje početnu kamatu i početni iznos CHF-a), te dobivena razlika čini ukupni iznos koju je korisnik kredita preplatio tj. taj iznos predstavlja restituciju. Nadalje, na svaku se takvu pojedinačnu uplatu/preplatu (uobičajeno se krediti plaćaju u mjesečnim ratama ili anuitetima) potom obračunavaju zatezne kamate do trenutka isplate, pa se konačni iznos restitucije sastoji od zbroja ukupnog iznosa preplata i pripadajućih zateznih kamata do dana isplate restitucije.

Ništetnost valutne klauzule ukratko znači da smatramo da je kredit izdan u valuti u kojoj je isplaćen – dakle kunama, a ništetnost kamatne stope (po shvaćanju Vrhovnog suda RH) podrazumijeva da se smatra da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo trajanje kredita, a kamatna stopa koja se primjenjuje je početna kamatna stopa (dakle ona koja je navedena u ugovoru o kreditu).

Objašnjenje izračuna restitucije je pojednostavljeno i izvedeno na primjeru kredita koji nije prošao zakonom propisani postupak konverzije (tzv. nekonvertirani kredit), a kako bi postupak bilo lakše razumjeti i usporediti s problematikom konvertiranih kredita.

Misao dana:
Banks have done more injury to the religion, morality, tranquility, prosperity, and even wealth of the nation than they can have done or ever will do good.