Na jučerašnjoj telefonskoj sjednici hrvatske vlade odlučeno je
kako se paket dionica Plive a koji se nalazi u vlasništvu države prenese na mirovinski fond koji ih potom može prodati najpovoljnijem ponuđaču.
Obzirom da je u ovome času jedina otvorena ponuda ona od Barr-a, po automatizmu te dionice idu upravu njemu.
Obzirom da je zakon o preuzimanju, odnosno procedura relativno zanimljiva, te da se cjelokupni proces mora dovršiti do 11. listopada, danas je zadnji dan u kojem Actavis može istrčati i ponuditi makar jednu kunu više od Barrovih 820kn.
No, pitanje je da li će vrlo kompleksni manevar koji uključuje toliko novaca da se svima zavrti u glavi doista gotov? Računajući na činjenicu da je Actavis očigledno pripremao cijelu akciju dugo vremena te da je u procesu stekao kontrolu nad najmanje 20+ posto dionica, postavlja se pitanje da li je Actavis doista odustao od utrke ili ima još kojeg asa u rukavu.
No ja bih se vratio na domaće konotacije cijele priče o Plivi, naime Actavis se svojevremeno pojavio kao potencijalni preuzimatelj Plive, a taj pokušaj je uprava označila kao neprijateljski (gdje bi neprijateljski pokušaj bio svaki onaj s kojim se ne slaže uprava društva i/ili nadzorni odbor). U prekonoćnoj akciji, pronađen je novi strateški partner Barr te se krenulo u nesmiljeno i dosada nezapamćeno lobiranje kako bi dionice doista završile u Barrovim rukama/trezorima.
Nakon otkrića opernih sklonosti našeg nam premijera i cijele priče koja je ispala iz tog nesretno planiranog posjeta povijesnoj jezgri Verone došlo je do malenog rasula sustava čije krajnje konsekvence (kako neki kažu, ili damage control kako kažu neki drugi) možemo upravo čitati na šesterostranom intervjuu kojeg je skakač iz paštete Miomir Žužul dao jednom od naših istaknutih magazina.
Zanimljivim obratom priče, vladajuća struktura je cijelu aferu (koju je dočekala očigledno nespremno) zavrtila u stranu umirovljenika. Misleći valjda kako to možda i je afera, ali tko će se usuditi napadati rješenje za dug umirovljenicima? Vrijedi spomenuti kako se u času odluke o povratu duga umirovljenicima nije niti razmišljalo o Plivi kao spasonosnom rješenju niti je cijena Plive u tom času bila takva da bi se to moglo naslutiti, tako da je Pliva u stvari došla kao nenajavljeni izvor 2.5 milijarde teškog povrata.
No uzmimo u obzir slijedeći scenario; što će se desiti ako Barr tijekom svoje javne ponude ne uspije prikupiti 50% svih dionica? Naime, javna ponuda je opcionalna i funkcionira samo u slučaju da Barr prikupi traženi postotak dionica, ako taj postotak nije deponiran ponuda je nevažeća i Barr izlazi iz igre. Actavis je napravio časni uzmak (da li je to bio uzmak?) i može samo za tjedan dana objaviti kako je stekao xx postotaka Plive. Za pretpostaviti je kako bi ispadanjem Barr-a iz igre, samo Actavis ostao kao ozbiljni ponuđač i to bi sasvim sigurno srušilo cijenu Plivinih dionica – no ono što je zanimljivije u kontekstu cijelog spin-a s umirovljenicima je pitanje da li je moguće taj posao zgotoviti do kraja godine? Hm…..
Može biti da je priča s Plivom baš kao i opera. Ona naime počinje puno prije nego što se zastor digne i završava bitno nakon što zastor padne. Počinje u mašti, postaje sastavni dio naših života i ostaje u nama dugo nakon što je završila.
Misao dana:
Jake: You were outside, I was inside. You were supposed to keep in touch with the band. I kept asking you if we were gonna play again.
Elwood: What was I gonna do? Take away your only hope? Take away the very thing that kept you going in there? I took the liberty of bullshitting you.
Jake: You lied to me.
Elwood: Wasn’t lies, it was just… bullshit.
Share the post "Pliva, In memoriam"