Categories
eDržava Ekonomija

O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru

Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:

  • Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
  • Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
  • I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
  • I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.

U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.

Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.

Share the post "O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija

Stvar je jako jednostavna

Stvar je jako jednostavna.

Pročitao sam ovaj tekst i odlučio napisati ovaj tekst, nije za slabi želudac pa od ove rečenice na dalje čitate na vlastitu odgovornost.

Ljude možete dijeliti na puno različitih načina, no ova koja mene zanima za potrebe ovog teksta je ona koja dijeli na ljude koji su u stanju stvarati dodanu vrijednost iz ničega, i one koji to nisu. Nemojte odmah krivo shvatiti, nema ništa lošega u tome da spadate u ovu drugu grupu, različiti ljudi imaju različite talente i biti pripadnik jedne ili druge grupe ne znači da ste imalo bolji (ili lošiji) od nekog drugog.

Ova druga kategorija su svi oni ljudi koji marljivo rade, obavljaju svoj posao kako najbolje znaju, neki su zaposleni, neki nisu, neki rade za solidne plaće, neki baš i ne.

No mene zanimaju ovi prvi, ovi prvi su oni koje ostavite na pustome mjestu i za koji dan će već nešto stvarati i vrtiti neki business (ponekad uspješan, ponekad ne), no kako bi to domaći ljudi rekli, ne da im vrag mira i cijelo vrijeme nešto pokušavaju. Neki su možda i zaposleni, no vrte nešto sa strane, trude se. To su oni za koje kažemo da su poduzetni ili da su poduzetnici. Svima njima je zajedničko da nikada nisu gladni, možda imaju sjajne godine i odlične zarade, možda jedva krpaju kraj s krajem, no za sebe i svoje bližnje se uvijek nekako pobrinu.

Moja teza je vrlo jednostavna i glasi otprilike ovako:

Ako spadate u ovu prvu grupu ljudi, tada nikada nemate stvarnog problema, kakva god vremena bila uvijek ćete se snaći, nema iznimke. Nema posla koji je ispod ranga, svaki časno obavljeni posao donosi časno zarađenu kunu. To je ekipa koja riskira, stavlja ušteđevinu na stol, investira, zapošljava. Ukratko to je ekipa koja stvara, pa čak i kada su izgledi negativni i šanse malene.

No, moje pitanje je slijedeće, ako su okolnosti nepovoljne, ako je rizik ogroman, ako je klima neprijateljska – koji je onda smisao truditi se i investirati? Nije li onda bolje povući se na malo sigurniji položaj i pričekati da oluja prođe i dođu malo mirnija vremena? Objektivno, za vas ako ste u ovoj grupi i dalje nema rizika, posla uvijek ima, nitko neće ostati gladan.

Problem naše države (kao uostalom i svake druge) je da ovih drugih ima jako, jako puno, a broj poduzetnika je daleko manji i ograničen. U vremenima poput ovih, gdje se čini da je sve protiv vas, gdje vas iz dana u dan ili vrijeđaju ili omalovažavaju ili vam na razno razne administrativne načine ograničavaju kako ćete poslovati, što smijete a što ne smijete raditi – sve je teže i teže ulaziti u rizike, stvarati nove vrijednosti i posljedično kreirati nova radna mjesta.

Da budem još jasniji, neće nijedna velika investicija (bila ona greenfield ili ne) zaposliti 400.000 nezaposlenih, neće to napraviti niti HEP, niti bilo koja od velikih privatnih kompanija. Nema šanse da jedan Agrokor zaposli odjednom 10, 50 ili 100% više ljudi, neusporedivo je realnije da će postolar zaposliti još jednog pripravnika i u postupku postati duplo veći poslodavac, da će vodoinstalater zaposliti još jednu ekipu ili da će bilo koji drugi mali ili srednji poduzetnik zaposliti, 2, 3, 4 ili više novih ljudi koji predstavljaju 20, 50 ili 80% više zaposlenih.

Ili, da pojednostavim to do maksimuma; zašto bi onaj koji zna i može stvarati vrijednost riskirao svoje vrijeme, novac ili talent u krajnje neprijateljskoj okolini? Čemu? On ima desetke drugih načina da se održi na životu i živi ok, on može dozirati svoj poduzetnički talent.

S druge strane, svi ovi ostali, koji ovise o poduzetnicima da im kreiraju radna mjesta, da usmjere i organiziraju njihove talente prema nečemu većem; svi oni koji ovise o porezu koji se ubire temeljem poduzetničke aktivnosti – e svi oni doslovce ovise o tome da poduzetnici odluče iskoristiti svoj talent i napokon počnu stvarati.

Pravo je pitanje što smo učinili i kako smo pomogli u posljednjih godinu-dvije, šest ili šesnaest da ljudima koji jedini imaju potencijal spasiti stvar, to doista i naprave? Pitanje je retoričko, ne očekujem odgovor.

Misao dana:
The most important thing to do if you find yourself in a hole is to stop digging.

Share the post "Stvar je jako jednostavna"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Average is over

Dovršio sam prije nekoliko dana čitanje sjajne knjige Average is over koju je napisao poznati američki (liberalni) ekonomist Tyler Cowen. Pročitajte tko je on, ali recimo za potrebe rasprave da je on u ovome trenu jedan od najprogresivnijih ekonomista i mislim da njegovo mišljenje treba svakako uzeti u obzir. Evo i jedan TEDx talk:

Mimo toga što je Tyler sjajan profesor, koautor je i jedan od najpopularnijih ako ne i najpopularnijeg ekonomskog bloga Marginal revolution, a ako vam se dopada imate priliku proći i neke od njegovih tečajeva na Marginal revolution universityu. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko smatram da je bitno da bacite pogled i postanete redoviti čitatelji ovih sadržaja.

Knjiga “Average is over” se bavi tektonskim promjenama koje se događaju na tržištu rada i Cowen argumentira kako je vrijeme prosjeka, ili možda bolje rečeno ekonomskim riječnikom, doba “srednje klase” gotovo. Naime, tehnološka i informacijska revolucija u kojoj se nalazimo direktno pogoduje kreiranju nove hiper meritokratske klase onih koji su u stanju upravljati ili oplemenjivati rad inteligentnih strojeva. Pojednostavljeno, to bi značilo da će u vrlo bliskoj budućnosti oni koji su dosada spadali u neku srednju klasu biti na udaru da dobrim dijelom budu zamijenjeni strojevima. Liječnici će u vrlo kratkom roku biti zamijenjeni ekspertnim sustavima koji će temeljem dostupnih simptoma i mjerenja davati dijagnoze s daleko većom preciznošću nego što to mogu učiniti sami liječnici, i dok će dio liječnika koji neće biti u stanju “surađivati” sa strojevima pasti u hijerarhiji na niže platežne grane, dotle će oni koji uspješno djeluju u “duetima” sa strojevima i koji u toj simbiozi daju dodanu vrijednost značajno napredovati.

Investment in the internet correlates with wage and employment growth in American counties that represent about 42 percent of the American population.

Istovremeno, nakon što stvorimo klasu hiper uspješnih, po definiciji stvoriti ćemo i klasu niže plaćenih i mnogi od današnje srednje klase će se spustiti u tu kategoriju.

Rather than balancing our budget with higher taxes or lower benefits, we will allow the real wages of many workers to fall and thus we will allow the creation of a new underclass. We won’t really see how we could stop that. Yet it will be an oddly peaceful time, with the general aging of American society and the proliferation of many sources of cheap fun. We might even look ahead to a time when the cheap or free fun is so plentiful that it will feel a bit like Karl Marx’s communist utopia, albeit brought on by capitalism.

Cijela knjiga se u biti bavi procjenama i argumentacijom što će se desiti s pojedinim grupacijama ljudi, prvenstveno kako globalizacija društva utječe na ubrzanu identifikaciju hiper uspješnih ljudi, odnosno što će se događati s onima koji ispadnu iz te kategorije i pod pritiskom potrebe za preživljavanje moraju potražiti drugačija rješenja za svoju egzistenciju. Tako primjerice Tyler direktno identificira samohrane majke kao osobito osjetljivu populaciju.

Many of these women will also find it harder to move to cheaper areas with lower-quality infrastructure because they may still desire good schools for their children, especially if those kids are not self-starting learners from the internet.

Ako u tu cijelu argumentaciju ubacimo i probleme mobilnosti radne snage, odnosno probleme ali i prilike koji se pojavljuju s novim generacijama i tehnologijama koje stoje edukatorima na raspolaganju, tada u konačnici stižemo do iznimno velike promjene u tržištu rada ali i prilikama koje se pojavljuju za sve nas zajedno.

Mislim da morate odvojiti vrijeme i pročitati ovu knjigu. Ne morate se složiti s argumentima i možete nervozno odmahnuti rukom. Možete čak i argumentirati kako Cowen diskutira o americi i njihovim specifičnim okolnostima i možete čak misliti kako ste iz naše lokalne perspektive smješteni na sigurnoj udaljenosti, te da nijedna od navedenih promjena ako se i dogodi neće zadesiti upravo vas ili vas neće zadesiti u nekom skorijem roku – no mislim da se u tome jako varate. Svijet je postao globalno selo i iz dana u dan je sve važnije i važnije pronalaziti hiper uspješne.

Zuckerberg needed a good grasp of Myspace, but he didn’t have to master decades of previous efforts on online social networks. He was close to starting from scratch. In those cases, young people tend to dominate the sector, but of course that won’t cover the furniture manufacturing.

Za mnoge stvari koje će se događati ili se već događaju, gornji citat je iznimno bitan. Ono što se želi ilustrirati je da je iznimno teško biti konkurentan i napraviti veliki pomaka i sagraditi u kratkom roku veliku kompaniju koja se bavi proizvodnjom namještaja – dakle nije jednostavno niti vjerojatno da će netko u nekoliko godina sagraditi novu IKEAu. Ali istovremeno, iznimno je vjerojatno da će se u novom tehnološkom svjetskom poretku pojavljivati s vremena na vrijeme tržišne niše kojima je donekle jednostavno ovladati iz jednostavnog razloga što za ovladavanje njima nije potrebno poznavanje desetaka ili stotina godina prethodnih uspjeha ili tehnologija, nego sve što radite radite ab ovo.

Mislim da je kritično pročitati knjigu i razumjeti gdje je budućnost rada i da već danas krenete u smjeru koji će vas pozicionirati da se izvučete iz kategorije niže plaćenih poslova i ugurati u kategoriju super uspješnih. Vrijeme prosječnih je gotovo i ulazimo u doba kada se rađa nova meritokracija koja više nije bazirana na kapitalu već na znanju i kreativnosti.

Misao dana:
Social systems proceed by (usually) covering up the brutalities upon which they are based. The doctor doesn’t let you get to his door and then turn you away, rather his home address is hard to find. The government handcuffs you so they don’t have to shoot you trying to escape. And so on.

p.s. ne pišem na blogu, evo ovo je prvi imalo suvisli tekst nakon gotovo godinu dana; nemam namjeru pisati samo o ružnim stvarima koje se ponavljaju iz dana u dan i dok ne osmislim načina da počnem pisati o malo pozitivnijim temama dotle od bloga ništa, no daleko od toga da sam ga zaboravio ili od njega odustao

Share the post "Average is over"

  • Facebook
  • X