Categories
eDržava Politika Priroda i društvo

Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”™.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.

Share the post "Ne volem"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

VAŽNO: Objava podrške Ivi Josipoviću

Imao sam jučer najbolju namjeru napisati tekst podrške predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću, te kako sam to i dosada redovito činio javno objaviti da sudjelujem u njegovoj kampanji. Smatram da je to dobra praksa jer htio ja to ili ne, kroz svoje objave na blogu (kojeg rijetko pišem), facebooku ili twitteru te povremenim javnim nastupima zastupam razne stavove koji vam se mogu i ne moraju svidjeti. Mnogi misle kako pritom zastupam i stavove svojeg kandidata ili kako mu ulazim u zaštitu tamo gdje ne bih trebao, ili pak da “spinam” u pozadini.

Iz puno razloga odlučio sam prije skoro već desetak godina aktivno se baviti politikom, to ne radim kao kandidat jer me to ne zanima nego pokušavam biti podrška onima čije stavove dijelim. Vrlo jednostavno i sažeto, radim samo za one za koje mogu glasati. Dakle, moje opredjeljenje za kandidata nije čisto profesionalno (kada radim u svojoj domovini), u igri su i neki dodatni kriteriji – s kojima se opet, možete ili ne morate složiti.

Dakle, od sada pa do dana izbora, lijepo molim da prilikom čitanja svega onoga što napišem ili kažem uzmete u obzir da radim u kampanji Ive Josipovića. Nije neka osobita tajna da se moji zadaci u kampanji odnose uglavnom na sve ono što na sebi ima nekakav prekidač, a za točne iznose honorara morati ćete ipak pričekati zakonom propisana izvješća.

No, jučer nisam napisao ovaj gornji tekst zato jer sam dobio novinarski upit iz Novosti (to su novine koje izdaje i financira Srpsko narodno vijeće) u kojem se oni zanimaju za moje aktivnosti proteklih godina a osobito za sve poslove koje sam obavljao za razna ministarstva.

To da sam radio za ministarstva nije nikakva osobita tajna iz više razloga, o mom angažmanu se već pisalo ranije, dijelom sam o nekim rezultatima mojih aktivnosti i javno istupao na raznim (stručnim) konferencijama, a posljednji puta je to bilo prije nekoliko tjedana na tportalu. Naime, prije nekoliko tjedana Ministarstvo financija je pokrenulo web stranicu na kojoj možete utipkati oib bilo kojeg dobavljača i onda ćete dobiti sve uplate koje je taj dobavljač dobio od državnog proračuna. Primjerice, ako upišete OIB izdavača novosti (29873902790) onda lagano saznate da su samo tijekom 2014. godine od Vlade dobili 9.067.000 kuna ili pak u 2013. primili su 11.625.520 kuna. Taj web site je po meni veliki iskorak u transparentnosti države i (malo poznata činjenica) nastao je temeljem mojeg prijedloga i višegodišnjeg lobiranja. Mislim da je bedasto pretpostaviti da sam se borio za tako nešto a da nisam znao ili mislio da i podaci o mojoj suradnji s ministarstvima neće biti vidljiva. Dapače, sasvim je jasno da kada se krene govoriti o izborima, osobito ovim predsjedničkima onda se izvlače zahvalne teme a ja sam oduvijek bio zahvalna tema (što ću, takav sam, ne ostavljam mjesta kompromisima i teško se uklapam u gomilu) i uvijek je korisno izvući pitanje mog poreznog duga, registra branitelja, moje povezanosti s predsjednikom (ili kombinacija tih tema) ili kao što sada vidimo posla kojeg sam obavljao za više državnih tijela (popis je potpun koliko ja vidim).

U svakom slučaju, novinar u svojim pitanjima postavlja pitanje kako to da više od polovice prihoda ostvarujem s državom. Na žalost njegove teze, to nije točno, u 2012 godini moj prihod od države je bio manji od četvrtine ukupnih prihoda, a u 2013 ispod polovice dok će u ovoj godini biti vjerojatno na razini od nekih 5-10%. Razlog zašto njegova matematika ne štima je to što državna riznica priokazuje bruto iznose uplata dok se u poslovnim knjigama knjiže neto iznosi (PDV u RH je 25% pa je potrebno umanjiti PDV iz svih uplata). Nadalje, čini se da novinar (slučajno ili namjerno, teško je reći) zbraja podatke koje je pronašao u planovima javnih nabava ministarstava s podacima o plaćanjima iako se radi o jednim te istim podacima. I posljednje, ako je posao ugovoren i fakturiran u npr. 2013. godini a naplaćen u 2014. to nisu dva posla nego je i dalje riječ o jednoj transakciji. Kruške i jabuke. Ukratko, u 2014. godini više ne radim za državu (uz mali izuzetak Ureda predsjednika gdje radim na ažuriranju i održavanju njihove web stranice i multimedijalnih sadržaja).

Osim ovih financijskih pitanja, postavlja se pitanje što sam ja to točno radio za državu. Moje kompetencije su (barem sam mislio) javno poznate i uključuju sve što se tiče informatike (evo, prošle godine sam dobio i nagradu Hrvatskog informatičkog zbora za promociju i doprinos ITu), a tu su osobito teme poput informacijske sigurnosti, interneta (aka. izrada web stranica) i poslovna analitika. Kako god okrenuli, moje je mišljenje da sam sudjelovao i bio instrumental u mnogim projektima koji su ili razotkrili niz nepravilnosti i zloupotreba javnog novca (o tome ste puno čitali, a o nekim stvarima ćete tek čitati, jedino niste znali odakle je krenulo jer je to u stvari nebitno), ili su doveli do ušteda u državnom proračunu. Uštede za koje smatram da su napravljene su nekoliko redova veličina veće od svih honorara koje sam primio zajedno. Iznimno sam ponosan na sve što sam postigao i ako imam bilo kakvih žaljenja onda je to zato što nismo napravili više a smatram da smo mogli i trebali.

Novinar dalje preispituje vrstu mojih odnosa s cijelim nizom ljudi, raspitujući se jesmo li poznanici, suradnici, prijatelji i gdje smo sve radili skupa i što. Mislim da je naivno vjerovati da kroz dugogodišnje poslovne odnose povremeno ne razvijete i prijateljstva, ja to radim rjeđe i teže nego drugi no činjenica je da su neki od imenovanih ljudi u novinarskom pitanju bili ili tokom vremena postali moji dragi prijatelji. Od malena su me učili da ljudima treba pomagati i ništa ne tražiti zauzvrat, pomažem svakome za koga procijenim da je iskren i da mu mogu pomoći, od političara do novinara, bez iznimki uključivo i onima koji su me već ranije ili one koji će me tek u budućnosti iskoristiti za svoju malu ili veliku agendu. Ponekad se dobrota vrati, ponekad ne.

I zadnje, novinar se raspituje zašto je Vjetrenjača svoju objavu o javnoj nabavi posljednji puta objavila 2011. godine prije nego što je došlo do smjene vlasti. Ovo je zanimljivo i odlično pitanje, naime Vjetrenjača je neprofitna udruga (poput SNVa) koja funkcionira po budžetskom principu što znači da za svaku aktivnost koju radimo moramo imati osigurane novce. Tijekom 2010 i 2011 godine imali smo osigurana sredstva i kreirali smo nekoliko projekata uključivo i ovaj s objavom javne nabave. Svi naši projekti (ponavljam: SVI) su jednokratne prirode i njihov je smisao da ukažu na neki problem i demonstriraju kako ga je moguće riješiti, za razliku od drugih organizacija koji će godine i godine potrošiti na marljivo lobiranje i zagovaranje, mi smo se više specijalizirali za “hit and run” princip i nakon što ukažemo na problem onda odemo dalje i pustimo drugima s više strpljenja i više novaca da se njime bave. Insinuacija ovog pitanja je da je Vjetrenjača na neki način povezana ili financirana od ove vlade ili ove političke elite što je totalna i apsolutna glupost, no moram priznati da bi to bio mogući zaključak kada ne bi postojali ovakvi projekti poput gore navedenog od državne riznice ili kada ne bi postojale sve druge aktivnosti koje radimo. Financijska izvješća Vjetrenjače kao i popis donatora je javno dostupan i redovito osvježavan. Evo, kao malu ekskluzivu mogu najaviti da ćemo uskoro objaviti ponovno jednu zanimljivu bazu podataka, fali nam još nekih dvadesetak tisuća kuna da bi mogli platiti programere no podaci su tu i spremni za objavu (evo, ako se pojavi neki sponzor, podaci o tome kako donirati nalaze se na stranici http://vjetrenjaca.org/donacije/, nemojte zaboraviti ostaviti OIB jer moramo evidentirati svaku uplatu). Nadajmo se da će i Novosti pisati o tome kada dođe trenutak, a mogu i ponuditi kakvu donaciju – nije da nemaju novaca.

I da sažmemo; ne vjerujem da sam predmet interesa novinara u Novostima, ideja je napasti mene kao percipirano slabu kariku u cilju kompromitiranja kampanje i kandidata. To se pokušalo 2010. nekoliko puta, svake godine završim u novinama kao loš primjer i sasvim je bilo jasno da će se to događati i ove godine (čak Novosti nisu niti osobito originalne u tom naumu) i vjerojatno će toga biti još. Novosti i SNV ionako imaju dugotrajni sukob s predsjednikom Josipovićem i nije osobita tajna da su neki od njegovih prijedloga, poput primjerice preferencijalnog glasanja, direktno u suprotnosti s interesima vodstva SNVa, pa stoga ni ovaj upit nije osobito iznenađenje.

Navikao sam, to je trošak i teret javnog angažmana. Sve aktivnosti koje radim su pod povećalom zainteresirane javnosti i redovito sam predmet raznih anonimnih i manje anonimnih prijava, kontrola i novinarskih tekstova.

Misao dana:
Counterpoint is the key.

Putting two disparate images beside each other and seeing which way the sparks fly. Like letting a small child in the same room as, I don’t know, a Mongolian psychopath or something and just sitting back and seeing what happens. Then you send in a clown, say on a tricycle, and again you wait and you watch.

And if that doesn’t do it, you shoot the clown.

Share the post "VAŽNO: Objava podrške Ivi Josipoviću"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Dvanaest godina Hrvatske privrede u jednom excelu

Ovo je strašno zabavno ali kao prvo; jedan veliki disclaimer kao upozorenje kako bi razumjeli kako je do ovog excela došlo i koja su ograničenja:

Analizirana je vremenska serija duljine 12 (dvanaest) kalendarskih godina, prva godina s kojom analiza započinje je 2002. godina, posljednja godina u analizi je 2013. godina. Analiza agregatnih financijskih pozicija obuhvatila je 1.015.627 nerevidiranih i nekonsolidiranih financijskih izvještaja poslovnih subjekata koji su obveznici poreza na dobit i koji su u svakoj pojedinoj godini imali obvezu predati godišnji financijski izvještaj. Kako bi se postigla maksimalna konzistentnost vrijednosti agregatnih financijskih pozicija svaka financijska godina je zasebno mapirana prema posljednjoj IFRIC taksonomiji koju smo usvojili, preciznije prema izvještajnoj taksonomiji za 2013. godinu.

Korekcije u mapiranju financijskih pozicija izvještaja izvršeno je u sljedećim vremenskim razdobljima: 1) 2002-2007, 2) 2008-2009 i 3) 2010-2013. Najveći broj korekcija u mapiranju financijskih pozicija bilo je u razdoblju 1) 2002-2007, s obzirom na različitu taksonomsku strukturu financijskih izvještaja u odnosu odabranu taksonomsku strukturu.

Analiza agregatnih financijskih pokazatelja hrvatske privrede sastoji se od tri osnovna oblika financijskih izvještaja, 1) Imovinske bilance, 2) Računa dobiti i gubitka i 3) Izvještaja o novčanom toku. Izvještaj o novčanom toku pripremljen je indirektnom metodom iz financijskih pozicija koje se nalaze u 1) Imovinskoj bilanci i 2) Računu dobiti i gubitka. Također su pripremljena dva izvedena izvještaja, odnosno Vertikalna bilanca za svaku pojedinačnu godinu, u kojoj se svaka bilančna pozicija dijeli s ukupnom imovinom kako bi prikaz strukture imovine bio jednostavniji. U slučaju vertikalnog računa dobiti i gubitka, primijenjena je ista metoda, no financijske pozicije računa dobiti gubitka dijeljene su s pozicijom ukupnih prihoda.

Također je važno napomenuti da je pozicija Gubitka iznad visine kapitala eliminirana na način da je umanjena sama od sebe i od pozicije Ukupne imovine sa strane aktive zatim umanjena od pozicije Kapitala i rezerve, dodana u poziciju Prenesenog gubitka da bi konačno bila umanjena iz pozicije ukupne pasive.

Bitno je znati kako je ovaj dokument rezultat zbroja nekonsolidiranih izvješća, što znači da se imovina holding kompanija zbraja više puta; u samoj holding kompaniji kao financijska imovina, a u tvrtci kćeri kao imovina (nekretnina, strojevi i drugo). Stoga agregatni zbroj iskazuju vrijednosti veće od stvarnih.

Iskazane vrijednosti pozicija su jedinično u hrvatskim kunama. Vrijednosti financijskih pozicija u analizi su u nominalnim vrijednostima, odnosno nad njima nije izvršena korekcija u realne vrijednosti. Korisniku se ostavlja da ako smatra shodnim u svojoj analizi izvrši takve korekcije.

Prevedeno i pojednostavljeno: uzeli smo sve financijske izvještaje obveznika poreza na dobit u posljednjih dvanaest godina i pozbrajali ih kao da se radi o jednoj jedinoj kompaniji (koja se zove Republika Hrvatska), kako su se pojavljivale nove rubrike u financijskim izvještajima tako smo ih uključivali, a stare izvještaje prilagođavali na način da odgovaraju trenutnom stanju. Izneseni brojevi su nekorigirani što znači da inflacija nije uzeta u obzir (tisuću kuna prije dvanaest godina nije isto što i tisuću kuna danas).

Eh, sada kada smo prošli ova upozorenja za slabiće, onda možemo zaroniti u excel koji smo napravili:

Link na tablicu:
Dvanaest godina Hrvatske privrede u jednome excelu

Kada promatram ove brojeve, nekoliko pozicija se ističu (ovo je moje amatersko razmišljanje, ja nisam ekonomist):

  • Izdaci za razvoj koji su 2002 godine bili preko milijardu kuna (što je i tada bilo sramotno malenih 0,26% dugotrajne imovine) se spustilo na daleko sramotnijih 0.059% imovine ili 0,069% ukupnog prihoda. Država u kojoj se toliko malo ulaže u razvoj je u ozbiljnom problemu. Ovo je možda i najporazniji podatak iz cijele analize.
  • Ako se gleda dugoročna materijalna imovina, ulaganje u građevinske objekte, zemljišta i nekretnine su nam na 72% ukupne imovine. Tvrtke koje toliko novaca imaju “betonirane” u toliko nelikvidnoj imovini definitivno ne mogu daleko, na papiru smo jako bogati no u praksi smo nelikvidni. Naša cijela država je objektivno u nekretninskom businessu.
  • Imovina u strojevima i alatima nam se smanjila s 18,68% dugotrajne imovine iz 2002. na 15.3% u 2013. To bi otprilike značilo da smo izgubili oko 20% imovine na kojoj smo proizvodili.
  • Zalihe nam se smanjuju, do 2008. godine su nam rasle, a odonda padaju. Uočite kako sirovi materijali i proizvodnja u tijeku pada (dakle proizvodimo sve manje), a gotova roba raste. Skladišta su puno ali nemamo kome prodati robu.
  • Potraživanja se također smanjuju, od 2008 do danas smo potraživanja smanjili za 20 milijardi kuna, a razina potraživanja je 64% veća nego što je bila 2002. godine (ovo je zanimljivo jer rast potraživanja ne prati rast ostale imovine ili prihoda, dakle bilo je i gorjih razdoblja naplate potraživanja od ovoga danas).
  • Uočite kako je dug države prema poduzetnicima u izbornoj 2011. godini narastao na 17.7 milijardi kuna da bi se u 2013. spustio na 11 milijardi (istovremeno, uočite kako je dug poduzetnika državi narasao s 12.3 milijarde u 2002. na 20.9 milijardi u 2013).
  • Kapital društava se tijekom posljednjih 12 godina promijenio bitno manje nego ostale stavke, pa smo tako s 314 milijardi kuna kapitala došli na 367 milijardi kuna (dakle kapital nam je narasao manje od 15%), no revalorizacijske rezerve (a to je npr. ono kada u knjigama imate zgradu koja vrijedi 1.000 a vi kažete da ona danas vrijedi 2.000) su narasle za 11 milijardi kuna (dakle čistog toplog zraka), pa je onda rast kapitala i manji.
  • Primjetite i kako cijelo vrijeme prenosimo gubitke prethodnih razdoblja. 2002. godine preneseni gubitak nam je bio 59 milijardi kuna da bi danas bio 120 milijardi. Očito nikako da riješimo te nagomilane gubitke.
  • 2002. godine gotovo 50% pasive nam je bio kapital i rezerve, dok je danas kapital pao na 34,5%, dakle pad za 1/3.
  • U računu dobiti i gubitka vidi se kako je prihod ekonomije narastao s 363 milijarde kuna u 2002. na 593 milijarde u 2013. što je 63% rastam a najbolja godina je bila predkrizna 2008. s 688 milijardi. (što pak znači da smo od 2008 do danas izgubili oko 14% prihoda).
  • Troškovi osoblja su s 48 milijardi 2002. godine narasli na 77 milijardi, što je rast veći od 50% (iz čega slijedi da plaće nisu pratile rast prihoda, nije da se to od njih očekuje no očito je da je trošak rada veći dok je broj zaposlenih donekle usporediv s današnjim stanjem).
  • Financijski prihodi su stabilni tijekom godina i održavaju se na 15 milijardi kuna, dok su financijski rashodi narasli za 100% sa 13 na 26 milijardi kuna. (ako pogledate bilancu, vidjeti ćete kako je istovremeno dugoročna financijska imovina narasla 63%, a kratkoročna za 34% – iz čega slijedi da poduzetnici sve jeftinije financiraju druge).
  • Posljednji worksheet je izračun novčanog toka (novčani tok je vjerojatno pojedinačno najbitniji izvještaj kojeg bi morali imati kao poduzetnik, ako ga nemate ili ne razumijete zašto je on bitan svakako preporučam da potrošite vremena da taj nedostatak riješite), kako nam je 2002. prva godina onda nema podataka za 2002. godinu. Promotrite iznose pozitivnog novčanog toka u godinama od 2003. na dalje kada je novčani tok generirao 47 milijardi kuna casha, da bi bio najveći 2007. godine s 59 milijardi i onda kreće pad (što u biti znači da je kriza počela u 2008. godini makar tada još nije bila uočljiva), no negativni novčani tok smo imali tek 2011 i 2012 godine, da bi 2013. završili sa skromnih 6 milijardi kuna pozitivnog novčanog toka.

Ima toga još puno, podataka je beskrajno mnogo i uz malo sreće slijedeće analize će obuhvatiti sve ovo gore ali razvedeno po strukturama vlasništva, županijama i djelatnostima.

Podaci su porazni, mislim da je puno previše novca zamrznuto u nekretninama, istraživanje i razvoj nam je duboko ispod razine statističke pogreške i to će nas koštati dugoročno jer istraživanja i razvoj kreiraju perspektivu. Također, sredstva za rad, ona koja generiraju dodanu vrijednost su nam sve manja i manja i to će nas dugoročno koštati također.

Istovremeno, čini mi se da financijski podaci pokazuju kako ima razloga vjerovati da je kriza (ili barem njezin najgori dio) prošao, no na anemičnom tržištu sama činjenica da smo zaustavili pad ne mora biti osobito pozitivna vijest ako nema nikoga da pokrene mašinu u suprotnom smjeru.

Misao dana:
“How did you go bankrupt?”
“Two ways. Gradually, then suddenly.”

 

Share the post "Dvanaest godina Hrvatske privrede u jednom excelu"

  • Facebook
  • X