Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (svibanj 2017)

Promatram sve ovo što se događa posljednjih tjedana u domaćoj politici (ok, i malo više nego samo promatram :) i iskristaliziralo se nekoliko misli pa sam pomislio da je vrijeme da to istovarim na blog:

  • Čim se pojavila inicijativa SDP-a o iskazivanju povjerenja Zdravku Mariću odmah sam napisao da je to beskrajno glup potez. Datum slanja inicijative je bio takav da je posljednji zakonski/poslovnički rok za diskusiju o povjerenju bio petak prije prvog kruga lokalnih izbora. Koliko glup moraš biti da napraviš takav potez (na imaginarnoj skali od 1 do SDP)? Takav potez radiš onda i samo onda kada si siguran da actually možeš skinuti ministra, a u času kada je inicijativa poslana bilo je totalno jasno da to nije moguće. Nadalje, možemo se složiti da je Zdravko Marić opterećenje za ovu Vladu (tko će kupiti obveznice od lika koji ih je zavaljao za koju milijardu godinu-dvije-tri ranije), no nema šanse da će to premijer dopustiti doslovce dva dana prije izbora. Da se sve desilo nakon lokalnih izbora, po svemu sudeći bi ostali bez ministra i bili bi svi sretni i veseli. Oporba bi mislila da je nešto postigla, izbori ne bi bili ugroženi a premijer bi se riješio tereta. Drugi mogući scenarija je varijacija na ovo što se desilo, a to je da imamo raspravu, istovarimo neki prljavi veš, ne uspijemo doći niti blizu 76 glasova ali smo se eto potrudili i iskoristili Sabor kao medijsku pozornicu da lansiramo poruke, dodvorimo se biračima i ogadimo ove na vlasti.

    Ono što se desilo je najgora moguća sredina za sve u lancu, Plenković je doduše ranjen (makar očajno sve pokušava interpretirati kao pobjedu), Mostovci se polako pretvaraju u kamikaze, a predsjednik oporbene stranke na dan kada se država raspada šeće po kiši.

  • Ove priče o tome kako oporba nije spremna za izbore su sulude. Elementarna funkcija i zadatak oporbe je da postanu pozicija iz čega pak slijedi da moraju biti spremni na izbore svaki dan. Moraju iskoristiti svaku pukotinu u vlasti da isprovociraju izbore, izbuše ove na vlasti do masimuma, ruše kvorume i općenito na svaki mogući imalo konstruktivni način opstruiraju sve poteze vlasti koji su protivne njihovom programu i/ili interesu nacije (stvarnom ili percipiranom). Oporba mora biti spremna na izbore bilo kada, ne postoji datum kada oporba nije spremna na izbore, jednostavno ga nema. Kada oporba ili oporbeni političar kaže da nije dobro vrijeme za izbore onda ga treba diskvalificirati iz daljnje političke borbe bez okolišanja (neovisno o tome da li je to istina ili ne, oporba mora biti spremna na izbore). Sada vjerojatno mislite kako je ova moja točka u direktnoj suprotnosti s ovom prvom, – e pa nije. Točka dva je ok onda i samo onda ako u procesu pokušaja provociranja izbora nešto iz toga dobiješ (ojačaš, ili actually uspiješ), no sve što je SDP uspio je sljedeće (ovo je copy&paste statusa Nine Đule s Facebooka koji je to tako lijepo opisao da bolje ne može):

    Uopce jednu rijec sad potrositi na Sauchu. Jednu jedinu. Potpuno nevazno. Ali Bero, e, to je vec zanimljivo. Covjek je pokrenuo politicku inicijativu kojom je uspio
    a) skinuti HDZ-u Most s vrata,
    b) osnaziti HNS,
    c) ojacati Zivi zid,
    d) produbiti podjele u SDP-u,
    e) produljiti Maricu zivot u Vladi,
    f) pogorsati izglede SDP-a na izborima,
    g) privremeno umiriti Plenkijevu unutarnju oporbu,
    h) odbiti manjine od SDP-a na dulje vrijeme…
    Covjek je genij, lumen, gigant. Kakav Maras. A mi o jadnom Sauchi…

    Toliko o tome (sjetio sam se, ipak postoji trenutak kada treba podržati poziciju iz oporbe; ako smo u ratu ali i tada treba pametno odlučiti).

  • I zadnje, svakako se moramo malo osvrnuti i na Sauchu koji je u jadnoj poziciji (vidi moj prethodni tekst). Iskreno, irelevantno je što Saucha misli i kako on glasao, ili bolje rečeno trebalo bi biti irelevantno ali nažalost nije. Nije on sada, niti je ikada bio strateg ili mislioc bilo kojeg tipa da donosi vrijednosne prosudbe o tome treba li ili ne ići na izbore. Ušao je u parlament na listi oporbe i morao je glasati za opoziv, za rasulo Vlade, Sabora i svega drugoga. Umjesto toga Saucha je alibi nevješto potražio u nekom moraliziranju i prosudbama da li je partija ili nije u stanju izići na izbore (kao da je on sudac toga i spasitelj). Ono što je Saucha u stvari napravio je samo uzvraćeni udarac za sve što mu je partija priuštila u času kada se pojavila optužba – brzina kojom se SDP odrekao dotičnoga je impresivna, čak i za partijske standarde i malo retribucije nije zgorega (razumijem ja njega, i iza mene su puštali vodu, nekoliko putam, brothers in arms), no svejedno trebalo je odrediti balans između interesa države, interesa stranke/opozicije i osobnog interesa koji bi po prirodi stvari morao biti posljednji u redosljedu. Problem je naravno u tome što je naš Sabor i politika uopće prepuna onih koji samo gledaju svoj interes i nisu se u stanju izdignuti iznad tog malenog, prizemnog i sebičnog interesa. Saucha je mislio da se osvećuje SDPu, ali u stvari je glasao za tri godine svoje saborske fotelje. Tužno.
    In other news: ovaj primjer se može koristiti kao školski kada treba argumentirati kako jedan glas može promijeniti sve.
    In other, other news: ako si poginuo na TVu, nisi poginuo uzalud – zabavio si nas u svojoj pogibelji.

Ovo sve skupa je jedna velika lakrdija, HDZ je ušao u vrlo nestabilan teritorij koji je na rubu uzurpiranja pravnog sustava zemlje. SDP je nespreman i čeka ga desetkovanje na lokalnim izborima i po svoj prilici napuštanje koalicijskih partnera nakon njega a koji će direktno ili indirektno podržati HDZ na vlasti (oni pak imaju motiva, HNS za milijun godina neće imati zastupnika kao sada, IDS je ionako redovito blizak HDZu pa štogod oni rekli, a najčešće kažu kako “podržavaju pozitivne projekte”). Potom vjerojatno slijedi i neko krvoproliće unutar SDP-a da se počiste redovi i to ili ovi Berini partizani (kakav to ozbiljni političar dopušta da ga se zove “Bero”?) koji misle samo na sebe na razinama o kojima čak niti Saucha ne sanja, ili pak ova stara ko fol Milanovićeva generacija koju je Bernardić smaknuo a čiji je jedini program produženje svoje vrste jer u privatnom businessu rijetko koji od njih može preživjeti.

A HDZ, oni pak rade po starom, možete vi misliti da imate uglađenog euro birokrata ispred sebe, no u biti imate samo možda malo manje iskvarenu verziju Ive Sanadera, koja je pragmatično sljubljena sa svojom foteljom a za koju će se zadržati Karamarkovim nacionalno zadrtim i policijsko špijunskim metodama (ako pratite imenovanja tko i gdje je imenovan biti će jasnije). Država je u plamenu, možda ih ne vidite, možda nema dima oko vas ali nemojte pomisliti da ne gori, eksplozija je neizbježna.

Misao dana:
I’ve been asked to save the world. But how do I save a world that does not deserve to be saved?

Share the post "Stanje nacije (svibanj 2017)"

  • Facebook
  • X
Categories
eDržava Politika

O dnevnicama i putnim troškovima

Jučerašnja presica premijera i državnog odvjetnika me fakat naljutila. Koja smo mi banana država (ali doista, mislim da smo prošli point of no return točku). I evo da pokušam to argumentirati.

Kao prvo, što premijer jedne države ima biti na presici na kojoj mora objašnjavati putne naloge koje su tamo neki birokrati napravili u svojem poslu za Vladu? Razmislite malo o tome? Premijer države se bavi putnim nalozima – valjda u pauzama između kupovine INAe, sindikata, kredita za HAC i još koješta (ili je možda obrnuto, u pauzama nakon potpisivanja putnih naloga i narudžbenica za WC papir premijer se stigao baviti i problemima INAe, HACa, cijenama distribucije plina i nestašicom plastičnih vrećica u velikom maloporodajnom lancu). Usput, jučer sam naletio na nešto zanimljivo, OMV je prodao 1.700 benzinskih stanica za 1.4milijarde dolara (usporedbe radi, INA ih ima oko 480).
Ukratko, to je suludo. Tu presicu je trebao obaviti šef kabineta ili glasnogovornik. Loše i negativne vijesti nikada ne objavljuje političar, ali nikad.

Ili možda ponekad ipak to napravi?

Naime, kako javlja N1 a sada su kao dobro jutro to pjevale i ptičice na grani, uočeno je kako su lažni putni nalozi bili pisani i odobravani i nakon što je Saucha napustio zgradu (meni osobno je najzanimljiviji detalj bio taj što Vlada i Sabor imaju 6 (slovima: šest) blagajni za putne naloge, prave pravcate blagajne, kao u banci). Čime u biti dolazimo do biti problema i moje početne teze. Naime, kako su to neki primjetili, ex. šef ureda premijera Tomislav Saucha nije baš osoba koju je lagano voljeti, no bez obzira na taj mali detalj i još koješta što mu možemo pripisati, glup jednostavno nije.
Sada je trenutak da vam ispričam jednu anegdotu koja je nažalost totalna istina; bio sam svojevremeno angažiran u jednom ministarstvu uvesti reda među nekim dobavljačima koji na godišnjoj bazi čupaju milijune iz državnog proračuna (iz jednog Frankensteinovskog projekta koji je toliko nevjerojatno sulud da je teško objasniti kako se dogodio). I sada, na tom sastanku na kome se okupilo previše ljudi od kojih njih pola nije uopće razumjelo zašto su tamo, još manje o čemu se priča, druga polovica se sastojala od dobavljača koji se trudi zadržati kravu muzaru, pomoćnik ministra koji je decision maker i koji je ujedno po mojem mišljenju sklon “kompromisima” (nemam stvarnog dokaza za to ali mi je radi vlastite dobrobiti lakše da mislim da su ljudi pokvareni nego toliko bedasti) i ja koji pokušavam unijeti nekakav red i smisao u dvadeset godina pijanke.
Nebitno sada o čemu se pričalo (da, uštedjeli smo neke milijune u konačnici ali je to manje važno), tijekom cijelog sastanka, dotični doministar je pričao i kao nešto slušao, ali je istovremeno imao ispred sebe potpisnu mapu i cijelo vrijeme potpisivao desetine (a možda i stotinjak) dopisa koje po poziciji mora potpisati.

Potpisna mapa
Potpisna mapa, exhibit A

Ono što je mene izbezumilo u tom cijelom detalju (na stranu to što se koristi potpisna mapa koja svoje korjene vuče valjda iz zlatnog doba Austro-Ugarske birokracije, čiji je usput sistem za arhiviranje i vođenje evidencije poznatiji kao “urudžbeni zapisnik” i dan danas na snazi) je to što lik nije pročitao niti jedan jedini dokument kojeg je potpisao.

Bahati ljudi su po mom iskustvu aljkavi i jedna od manifestacija toga je da se i ne zamaraju time što potpisuju. Nekako si mislim da je i Sauchi bilo jako lagano podmetnuti nekoliko putnih naloga tjedno a da ovaj uopće ne skuži o čemu se radi (to je cca. prosjek putnih naloga koji mu je prolazio preko stola). Opet, po pisanju Nacionala, Sucha je napravio vlastitu istragu i otkrio stvari koje najoštriji umovi DORHa i Uskoka nisu uspjeli (na stranu sada to kako je Saucha došao do dokumenata iz 2016 godine) što ga čini definitivno inteligentnijim od njegovog nasljednika Nevena Zelića koji o svemu skupa nema nikakvih saznanja (čime je zaradio svoj osobni razred nekompetencije obavljanja posla).

Ukratko, da se vratimo na temeljni problem, smatram kako je sasvim jasno da je netko (tajnica) mogla bez problema ishoditi takve putne naloge. Čisto da dodamo malo na vatru, u javnim istupima istrčao je i Zvonko Matišić kao drugi svjedok, a koji je po svojoj poziciji bio nadređen toj cijeloj vertikali i možda je bio u poziciji i sam shvatiti što se događa. Naravno, svi uključeni su bili krajnje zainteresirani da problem nestane u času kada je bio otkriven i nema lakšega nego problem shvaliti na gore spomentog Sauchu, dva na jedan (od čega je ovaj jedan nesimpatičan i još je oporba; čisti zicer).

I vratimo se sada na našeg premijera, prije dvadesetak dana kada se cijela ova afera razmotala on je rekao sljedeće (citat):

Nije dobro da se izrazito lakonski odgovornost prebacivala na neke državne službenike. To nije u redu, oni rade svoj posao korektno.

I na prvu to zvuči super, birokrat je ustao u obranu birokrata, štitimo sustav i te fore kako to već ide, no ako malo dublje zarežete ispod površine neće biti osobito teško shvatiti da je tadašnja Sauchina tajnica danas Plenkovićeva tajnica (a nekad ranije tajnica Jadranke Kosor), osoba koju on mora vidjeti kada ide i kada se vraća s WCa.
Nije Plenković radio pressicu radi Sauche, niti je to radio radi putnih naloga, nego je radio pressicu kako bi umanjio štetu na sebi i svom liku i nedjelu.

I sada tu dolazimo i do Dinka Cvitana i što je on radio tamo (meni je to usput totalno OK, DORH zastupa interese RH u svim predmetima i ne vidim neki problem u tome, osim toga, DORH iako dio pravosuđa nije nužno dio pravosudne vertikale i nema tu nekog sukoba interesa ili neprimjerenog kontakta kao što se pokušava insinuirati).

Moje pitanje je otprilike sljedeće; Tomislav Saucha je nevjerojatnom lakoćom unutar 12 sati Sabornicu zamijenio pritvorom i potom istražnim zatvorom. Po svemu sudeći, čisto mjereći reakciju premijera, očito je Saucha cijelo vrijeme bio u pravu i postavlja se pitanje kako je moguće da je do tog uhićenja uopće došlo? Kakve procedure i ljude ima DORH i tkogod je već bio uključen u istragu a da ovakve stvari nisu bile poznate još tada? Kako je moguće da uhitimo ljude samo zato jer su eto, nesimpatični i još pritom sakupimo koji politički poen?
Ili, još bolje, koliko je drugih ljudi uhićeno na isti, aljkavi i loše dokumentiran način samo da bi kasnije sve što im se stavljalo na teret bilo odbačeno? (retoričko pitanje, i mene su tako bili uhitili pa znam ponešto o tome iz prve ruke)
Ne bi li danas na naslovnicama morali vrištati o odgovornosti istražitelja i ne bi li danas trebali tražiti nečiju glavu na pladnju? U civiliziranim zemljama bi danas Dinko Cvitan sakupljao stvari sa stola i obavio walk of shame iz svoje kancelarije na prvom katu Gajeve.

I sada malo samoreklame; Rijetko ako ikada pišem o svom poslu, no ovo je idealna prilika da napišem kako je hvatanje nepravilnosti kao ovih ovdje opisanih nešto što radim i nešto što radim za novac i po meni radim dobro (čak bih rekao i zabrinjavajuće dobro). Iznenadili bi se koliko je toga bilo pronađeno u vrijeme dok sam surađivao s vlasti (o mnogim stvarima ste čitali u novinama ne znajući tko je u pozadini), jednako kao što bi se iznenadili i koliko je toga pogurano pod tepih kao i koliko je predloženih projekata i istraga zaustavljeno na najvišim visinama zbog straha što će se sve otkriti. To vrijedi i za onu SDPovu Vladu, Oreškovićevu ali i ovu – nema nikakve razlike.
Birokracija se ne želi obračunati s birokracijom, nema za to niti političke volje niti energije, niti smatra da je to bitno. Tajnica poput ove Plenkovićeve ima u svakoj instituciji, mogućnosti manipulacije i prevara ima na stotine no dok pijanka traje nikome nije u interesu to riješiti i zato nema napretka. Kao što je svojevremeno Mart Laar rekao Sanderu u lice: Borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran.

Kao i uvijek, mi ne razočaramo niti na prvom koraku.

Misao dana:
And suddenly I was an accountant who was popping out of bed in the morning, excited to get to work. That doesn’t happen to accountants. Ever. I’ve checked with other accountants.

Share the post "O dnevnicama i putnim troškovima"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017., III dio

Slušao sam prije neki dan našu predsjednicu kako priča u Minhenu na konferenciji o sigurnosti, pa je potom i gledao na TV jer je imala dane propuha (aka. otvorenih vrata) u uredu na Pantovčaku, da bih sada zadnje slušao o tome kako je “izmjestila” ured u Slavonsku Požegu. Dakle…

Kao prvo, ako promatrate te njezine verbalne ispade ja mislim da je očito da ona pojma nema o čemu priča, a još manje koliko je to relevantno za nas ovdje. Uopće to ne razumijem, tj. kužim ja nju da je u doba NATO stažiranja ona sjedila u drugom redu na nekim sastancima gdje su neki Važni Ljudi pričali o sigurnosti i terorizmu i prijetnjama i koječemu drugome, no to s nama i nema previše veze. Naravno da je problem sigurnosti aktualan, da je terorizam prijetnja no objektivno, mi tu vrlo malo ili ništa ne možemo učiniti i pretvarati se i pokušavati Velikim Riječima objašnjavati kako je upravo naš doprinos neprocjenjiv je jednostavno uvreda zdravom razumu i inteligenciji svih po redu. Naš maksimalni domet koji možemo napraviti je po nalogu neke od stranih službi nekoga malo pratiti i prisluškivati, eventualno neki kritični element možda nestane negdje na putu i to je to. Nemojmo imati iluziju da smo imalo bitni faktor u bilo čemu. Premali smo i previše beznačajni da bi bilo drugačije. Taj birokratski kvazijezik koji se koristi u kojem ima puno tih Važnih Fraza nema ama baš nikakvog sadržaja, uspravnice ili kohezivni narativi su govor osobe koja je na ekranu (ili iz gore spomenutog drugog reda) promatrala druge kako vode politiku pa se i ona sada pretvara da radi isto. Naša predsjednica je najveći pobornik Cargo kulta na ovim prostorima.

Jeste li primjetili da je pomalo nestalo spominjanje uspravnica Jadran-Baltik i da u biti jedino što mi možemo i htjeli ili ne htjeli to je jedino što možemo, je baviti se našom malom regijom (a veliko je postignuće što se više ne govori o zapadnom balkanu nego o jugoistoku europe, naše zasluge su leksičke naravi), ne zato što možda želimo nego zato što je naše susjedstvo jedino na koje koliko-toliko možemo utjecati. Granice istoka i zapada su oduvijek ovuda prolazile i moramo se prije ili kasnije pomiriti s time da čuvamo tu granicu, nije da nas u “centrima moći” previše slušaju oko toga što mislimo.

In other news, gledao sam i taj mini slet u uredu predsjednice prije neki dan; da su ovo osamdesete onda bi ona s tribine stadiona gledala sve to, ali kako su vremena takva kakva jesu, mora se zadovoljiti malom dvoranom na Pantovčaku (nije puno ali veseli). A u vijestima možete slušati o izmještanju ureda što je samo malo ljepši izraz da se dvorska svita sjedne u automobile s vozačima i malo vozika i časti po domovini. Nije problem, sve je to legalno i legitimno i ne radi ništa što nisu radili njezini prethodnici, no malo je komično promatrati taj teatar, barem onoj nekolicini koja zna da su sve to samo kulise (i to ne osobito čvrste).

Meanwhile, na drugom brdu, onom Gornjogradskom na kojem stoluje Andrej Plenković, neki članovi vlade i sabora su odlučili paliti ponoćno ulje (sorry, ova pop culture referenca fakat loše zvuči na hrvatskom). Poput profesora Baltazara, oni su mislili, mislili i u konačnici se i dosjetili. U pokušaju da pred lokalne izbore spriječe rast cijene plina (kojeg, objektivno, mogu trošiti samo neki građani) oni će iz redovite djelatnosti HEPa subvencionirati taj trošak (a redovnu djelatnost HEPa plaćamo svi) pa smo tako prelili još jednom iz šupljeg u prazno na način da mnogi subvencioniraju neke, a sve u pokušaju da zadržimo dojam socijalizma i borimo se protiv tržišne ekonomije pod krinkom velike brige za građane ili kako je to državni tajnik iz redova Mosta rekao “za male ljude“.
Komično u tom cijelom pokušaju je da Vlada sada ponavlja grešku koja je velikim dijelom zavila u crno INAu, gdje postoji arbitražni spor između Vlade i MOLa zbog plinskog businessa. Forsiranje socijalnog mira po cijenu poslovnih rezultata INAe, na čemu je inzistirao Ivo Sanader i što će u konačnici gotovo izvjesno dovesti do više milijardi kuna odštete MOLu, sada na totalno isti način Plenković pokušava nametnuti HEPu.
Ako postoji paralela između Sandera i Plenovića (a postoje mnoge), ova je sada najočitija. Za razliku od odluke koja se odnosila na plinski biznis i INAu koja će radi drugog dioničara plaćati milijarde, ova sada ide na teret HEPa koji je državna tvrtka i to je samo “Politička Odluka”, a političke odluke su uvijek legalne makar bile jako, jako glupe (a ova osim što je glupa je i štetna).

S druge strane, ova aktivnost će pojeftiniti dionice HEP-a pa će se Plenković moći hvaliti i time (na našu sreću, od kupovine INAe neće biti ništa, no na našu nesreću fokus je ionako na tome kako prodati HEP, a sada će hladna ruska zima pomoći da HEP bude u financijskom dometu onoga tko ga je cijelo vrijeme imao na nišanu).

Inače, činjenica je da političari inače lupetaju gluposti, no one su uglavnom rezervirane za karikature iz druge postave, no da je ekipi udarilo sunce u glavu (ili su se previše plina nadisali) je i današnja izjava premijera kako je rast gospodarstva u zadnjem kvartalu prošle godine rezultat njegovog rada. Rezultati prošlogodišnjeg rasta su ovdje samo zato jer Vlade objektivno nije ni bilo, jer smo Vladu (a koja nije bila u ostavci, tehnička ili u formiranju) imali jedva nekih devedeset dana, pa se ta gomila antitalenata nije uspjela umiješati u ekonomske tokove ili trošiti porezne kune kao pijani milijarderi kakvi jesu (vidite samo ovog Gorana Marića, koji dijeli državnu imovinu kao ratni plijen). Ove godine će biti drugačija situacija i očekujte svašta kada se počnu podvlačiti crte.

I da se vratim na još jednu temu koja je zajednička i jednom i drugom brdu, to je pitanje ovog latentnog sklizanja u radikalizam i nacionalizam. To se, za vas koji imate crno bijele televizore, sastoji u tome da se podižu kojekakve spomen ploče ili se postrojavaju ovi crnokošuljaški pajaci. To se manifestira i kroz kojekakve kvazi konzervativne autoritete koji zazivaju kojekave stavove i nazadna rubno srednjevjekovna razmišljanja koja su valjda primjereni njihovim vlastitim misaonim procesima. Kako bi rekao Balašević, prije su luđake puštali za vikend a sada direktno pred kamere.

Nemam ja ništa protiv toga da neki pojedinci žive u davno zaboravljenim vremenima, neka ih čak i idealiziraju ako ih to veseli. No u 2017. godini pitanje da li je ispravna strana pobijedila u WWII jednostavno ne može biti pitanje debate bilo koje vrste, diskusija o tome da li je “Za dom spremni” prihvatljiv ili ne pozdrav jednostavno ne može biti pod znakom upitnika. Civilizacijske norme koje su u posljednjih 100-200 godina dostignute ne mogu biti predmet debate, jednostavno ne mogu, ne smiju. Nedjelovanje institucija je grijeh nečinjenja, grijeh struktura (a nije da ne djeluju, javno oni promiču umjetni koncept zajedništva i/ili tolerancije, dok nedostatkom konkretne akcije svojim nereagiranjem potiču daljnje sklizanje) koji će nas pratiti dugo vremena i koji nas vodi u blatnu, mračnu rupu čije dno se uopće ne nazire.

Misao dana:
How can you know what wisdom is if you don’t occasionally talk to drunks and idiots?

Share the post "Stanje nacije, veljača 2017., III dio"

  • Facebook
  • X