Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Mitovi o Hrvatskom internetu

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.

Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.

No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.

Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.

Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?

Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.

Categories
Putovanja

Meme: zemlje koje sam proputovao

Dugo vremena su me zaobilazili meme-i no prije nekoliko dana me bezkomentara ubacio na popis izazvanih na temu zemalja koje sam proputovao. Obožavam putovanja, a čak i na blogu imam kategoriju Putovanja. Osim što putovanja obožavam, imao sam sreće i poprilično se naputovati, a kako se volim i voziti ispada kako sam veći dio europe se sam i provozao. Putovao sam uglavnom poslovno, ali imam i nekoliko poprilično spektakularnih godišnjih odmora; no zajedničko svim tim putovanjima je žestoki tempo (jer ne volim biti na jednome mjestu duže vremena) i moja klasifikacija mjesta i zemalja u koje ima smisla otići (ili koje treba brzo zaboraviti).

Da počnemo od vlastitog dvorišta, moram se pohvaliti da sam Hrvatsku uglavnom prešao uzduž i poprijeko i praktički nema većeg mjesta ili znamenitosti koje nisam posjetio (još mi visi Kopački rit kojeg sam imao prilike vidjeti prošle godine ali sam to morao propustiti u posljednjem trenutku). Ako gledamo prve susjede, u Bosni sam bio nekoliko puta, Srbiju sam također vidio (i to kompletnu, skupa s vojvodinom i Kosovom; što je predmet posebnog teksta), naravno tu je i Slovenija koju morate proći da bi došli do zapada, a od Mađarske sam vidio uglavnom ono što se vidi na putu od Zagreba do Budimpešte.

U Budimpešti imam nekoliko sjajnih restorana za preporučiti, kao uostalom i u svim drugim gradovima koji su me se dojmili (dobar obrok je sastavni dio uspješnog putovanja).

Kada smo već u istočnom dijelu europe, vrijedi spomenuti i Češku i Slovačku (i dok su bile zajedno i odvojeno), a tu je i Poljska čiji sam posjetio južni dio. Sve što je lijevo od toga u Europi sam vidio. U Austriji sam (skoro pa) doma, od uobičajenih shopping lokacija poput Graza (u kojeg sam zalazio dok su na pustom parkiralištu sagradili onu prvu IKEAu), Beča (kojeg morate posjetiti u adventu jer im je to praktički trademark), pa sve do Klagenfurta i Villacha, prekrasnog (da ne kažem romantičnog) Salzburga ili Innsbrucka (u kojem nisam naletio na drIvu). Austrija je prekrasna zemlja, vrlo nam je blizu i mnoge se stvari tamo mogu vidjeti u nekim vikend izletima koji uopće ne moraju biti skupi jer se noćenje s doručkom može dobiti za 30ak eura, a među njihovim planinama se možete voziti danima.

U Njemačku sam odlazio također mnogo puta, naravno tu je Muenchen od početka mojih informatičkih dana kada se tamo kupovala elektronika, preko Frankfurta i Duesseldorfa i Koelna. Iako sam bio i u Hannoveru i Hamburgu, a istina je da Berlina i istočne Njemačke još nisam vidio.

U Švicarskoj sam bio mnogo puta, a negdje prije 6-7 godina sam proveo tamo i jedan sjajan odmor, provozao sam se tamo nekoliko tisuća kilometara isključivo po lokalnim cestama, a jednom sam čak otputovao iz Lausanne do Zagreba ali preko malo poznate ceste kroz alpe koja vas doveze do zapadne Austrije i Innsbrucka. Italiju sam uglavnom upoznao u njezinom sjevernom dijelu, vozio sam se i po dolomitima, U Veneciji i Padovi sam skoro pa doma, Verona mi nije nepoznata a industrijska zona Milana je mjesto na kojem se dobro snalazim. Naravno, tu su i atrakcije poput Gardalanda, prekrasnih gradova poput Firenze, Rima ili još ljepših malih mjesta kao što je to Bassano, Ferrara (ok, možda ne tako mala) ili Assisi.

Francusku sam prošao nekoliko puta po Azurnoj obali na putu do Španjolske, no jednom sam se odvezao dijagonalno negdje od Andore do Pariza i nešto sitno po Normandiji. Prošao sam i dio od Pariza do Lyonna, vidio sam Grenoble i njihove alpe također.

Ako postoji mjesto gdje sam doma onda je to Benelux, u Luxemburgu sam bio nekoliko puta i ne bih se tamo vraćao ako ne moram (valjda najružniji hotel na svijetu sam tamo vidio). U Nizozemskoj sam proveo ogromne količine vremena, naučio puno, vidio mnogo i upoznao neke od najupečatljivijih ljudi. Belgija je sjajno mjesto, i poput nizozemske tamo ima nekolicina sjajnih gastronomskih lokacija koje vrijedi posjetiti samo radi dobrog ručka. Amsterdam je cool prvi puta, možda i drugi puta, no nakon toga je bezveze.

U engleskoj sam bio također nekoliko puta, no to se uglavnom svelo na London i Birmingham; Irska i ostatak otoka su ostali neotkriveni no to je definitivno na to_do listi.

Španjolsku sam proputovao automobilom ali ne dovoljno temeljito, onaj “ekskurzijski” dio oko Barcelone sam vidio nekoliko puta; Zaragozu proputovao, u Madridu večerao, a svakako preporučam scenic route od Madrida prema Portugalu. Cesta koja podsjeća na bivšu cesto od Zagreba do Novog mesta, a u okolišu koji strahovito podsjeća na crtiće s Wille e Coyotom. Bilbao nisam vidio i to mi je žao. Ibizu nisam vidio niti me to osobito zanima.

U Portugalu sam posjetio u stvari samo Lisabon, došao u njega preko 20km dugačkog mosta Vasco de Gama, no tamo sam bio u posjeti svjetskoj izložbi 1998 i bilo je sjajno. Tamo sam upoznao neke od najbezobraznijih konobara na svijetu, pojeo neke od najgorih odrezaka no općenito sam se dobro tamo zabavio. Ako bude svjetska izložba ponovno, ne štedite novca.

Što nam je još ostalo; Skandinavija. Eh, u jednome času prije nekoliko godina odlučio sam otići autom do polarnog kruga, no kako ja putujem po principu situacijske etike i odokativne navigacije vrijeme koje sam procjenio da mi treba do tamo je bilo žestoko podcijenjeno a to se desilo radi čisto kartografskih problema. Naime zemljopisna karta kako je gledate deformira stvarni zemljopis radi zakrivljenosti planete i ako u Zagrebu povučete crtu do polarnog kruga onda to ne izgleda tako strašno; no kada dođete do Danske i pogledate kako izgleda njihova karta Europe skužite da imate još štogod putovati tako da sam objektivno vidio samo Dansku (legoland je must see), Kopenhagen koji me se i nije dojmio a Švedsku sam gledao preko mosta.

Od drugih kontinenata tu je Amerika koju sam imao prilike posjetiti nekoliko puta i to Kanadu (Ottawa, Toronto, Niagara) i Illinois gdje sam u Chicagou bio dva puta. Amerika je definitivno mjesto na koje ću se vraćati.

Ako gledamo to_do listu; svakako moram vidjeti polarni krug, želim vidjeti i Finsku i voziti se među tisućama jezeraca, Irsku i ostatak engleske sam spomenuo kao i ameriku. Imam fiks ideju otići na Island automobilom. Ako se ikada ukaže prilika volio bih i na sjeverni ili južni pol. Japan i Kina su definitivno na popisu. Južna afrika? Karibi?

Misao dana:
The World is a book, and those who do not travel read only a page.

Categories
Politika

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

http://youtube.com/watch?v=te6qG4yn-Ps

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.