Ne bih se previše bavio očiglednom činjenicom kako je jučer od posljedica eksplozije stradao Ivo Pukanić (i njegov kolega Niko Franjić koji se nažalost vrlo brzo iz konkretnog imena pretvorio u brojku), no postavio bih nekoliko pitanja za koje mislim da ih vrijedi imati na pameti kada o tome razmišljamo.
Činjenica je kako Ivo Pukanić nije bio osobito popularna osoba. Svojom pozicijom u Nacionalu i snagom svoje novine bio je neizostavni dio društvene kreme (ili mulja, ovisno kako promatrate našu vrhušku), a koja se razvila relativno brzo. Promatrajući njegovu biografiju, nije teško uočiti kako je relativno brzo stekao solidno bogatstvo, a jednako tako znamo i da je tiražu (i nezanemariv utjecaj) Nacional stekao poprilično kontroverznim pisanjem. Nije tu riječ samo o intervjuu s Antom Gotovinom u času kada nitko nije znao gdje je on, nego i drugim člancima koja su Nacional (a Pukanića kao osobu br. 1 u toj novini) eksponirali kao svojevrsnog glasnogovornika različitih skupina koje jesu ili barem koketiraju s kriminalom. Nekako se sjećam kako se pričalo o tome da je Nacional isfinanciran novcem bivšeg direktora Dubrovačke banke Nevena Barača; a to Nacional (na ovaj ili onaj način) povezuje i sa nikada rasvjetljenim Grupoom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0H_kYXdzGC0[/youtube]
Neki mi kažu kako je Nacional živio od medijskog reketa. Pronašli bi nešto o vama ili vašoj tvrtci/instituciji i onda naplaćivali reket kroz marketinške usluge. Pojma nemam da li je tako, ali bi vrijedilo malo prolistati oglasne stranice njihovih izdanja u proteklih nekoliko godina (a možda i prodane tiraže staviti u perspektivu). Posljednji primjer koji bi se lagano mogao ugurati u takvu klasifikaciju su usluge odrađene za previše precizno određeni skup ljudi na HRTu gdje je kroz seriju članaka lupano po pojedinim HRTovim novinarima.
Pukaniću dakle neprijatelja nije nedostajalo, dakle ili onih protiv kojih je pisao ili neprijatelja onih o kojima je pisao pozitivno – a da je pisao pozitivno o čudnim likovima, tu nadam se nema spora.
No, promotrimo to iz malo udaljenije perspektive. Meni je osobito zanimljivo kako su jučer svi odreagirali brzo i efikasno. Vježba radi čuda! Prva presica premijera i prvog oporbenjaka se dogodila praktički minutama nakon događaja, čak se i predsjednik oglasio priopćenjem. Ono što je meni čudno, je zborno pjevanje koje govori o teroru na zagrebačkim ulicama. Ubojstvo Ivane Hodak ili jučerašnje Ive Pukanića (ili pak ono od prije neki dan građevinskog poduzetnika) nema nikakve veze s terorizmom. Temeljna karakteritstika terorizma je da ne bira žrtve te je teroristička akcija dizajnirana na način koji će kreirati maksimum nereda, straha i u krajnjoj liniji terora. Ova ubjstva nemaju nijedan od tih elemenata, osim ako u kalkulaciju ne stavimo način egzekucije Ive Pukanića (no bojim se da to više ovisi o individualnom stilu plaćenika nego o prirodi te akcije).
Nije mi jasno zašto je toliko teško priznati postojanje (očigledno) organiziranog kriminala i zašto je bolje imati terorizam od organiziranog kriminala? Možda zato što je terorizam nekakvo globalno zlo pa se svi skupa borimo protiv njega (najčešće smanjenjem ljudskih prava), dok je organizirani kriminal nešto što izgleda loše na izvješću EU komisije? Može biti, kao što su neki primjetili, da je državnu vrhušku doista ulovio teror, budući da su oni “prvi do” Ive Pukanića. Kao što je ubojstvo Ivane Hodak (vjerojatno) bila poruka Zagorcu, tako je ubojstvo Pukanića (možda) poruka njegovim poslodavcima (ili oglašivačima).
I posljednje, vraćao sam se jučer s puta i moram proći pokraj Vlaške da bih došao do kuće (ok, očigledno ne moram ali je to najlogičniji način da dođem do dijela grada u kojem stanujem). Preventivno sam se provozao preko Šalate da bi shvatio kako je policija blokirala kompletni Ribnjak. Policije je (navodno, nisam šetao pa da mogu i sam posvjedočiti) bilo doslovce na svim stranama. Pitam se gdje se ti policajci nalaze dok čekaju neko ubojstvo?
Pitanje efikasnosti policije u rješavanju (ali i prevenciji) ovakvih djela je očigledno ozbiljno narušeno, dok se policija diči visokim postotkom rješavanja mnogobrojnih kriminalnih djela, činjenica je kako ona najveća i najeksponiranija odlaze u ladice i čine onu crniju stranu statistike. Lagano je pronaći ljubomornog muža ili pijanog generala koji se sakrio u vinski podrum – no daleko je teže pronaći izvršitelje ili još bolje naručitelje ovakve bombastične isporuke kao što je bila jučerašnja Pukanićeva. A na sigurnost građana ili još bolje “percepciju” sigurnosti ne utječu toliko ljubomorni muževi koliko bombe pod automobilima ili sačekuše po haustorima – neovisno o tome (ili možda baš zato) što su žrtve ljudi o kojima redovito čitamo u novinama. Efikasnost policije je direktno povezana ne s njihovim ovlastima ili zakonskim okvirom, nego o ljudima koji su u njoj zaposleni koji jesu ili nisu motivirani da riješe neki slučaj, koji jesu ili nisu premreženi s počiniteljima ili na drugi način zainteresiranim grupama – ili su to pak ljudi koji su po različitim prijateljskim, rodbinskim i ostalim vezama zaglavili na radnome mjestu za koje nemaju niti znanja a još manje intelektualnog kapaciteta.
Stoga, ako želimo ubuduće spriječiti da još neki “Pukanić” odleti u zrak, moramo inzistirati na upravo ljudskog komponenti policijskog posla a ne na kozmetičkim promjenama zakonskog okvira ili proširenjima djelovanja policijskih djelatnika.
Misao dana:
Organized crime in America takes in over forty billion dollars a year and spends very little on office supplies.