Categories
Ostalo

Kad pacovi napuste brod

Kažu da će Đorđe Balašević imati koncert u Zagrebu (prvi nakon pet godina), pa mi nekako dobro dođe njegova pjesma sa stihom kojeg sam upotrijebio za gornji naslov.

Prvo da se riješimo pacova. Ne znam da li ste primjetili (vladajući definitivno jesu), kako se Ivica Mudrinić (to je onaj iz T-Com-a) postavio “vrlo kritično” prema vladi Ive Sanadera u intervjuu business.hr-u (šteta intervju nije dostupan), taj razgovor je ocijenjen kao jedan od najkritičnijih istupa nekog gospodarstvenika prema Vladi u posljednje vrijeme. Malo je nejasna poanta priče, naime neko se vrijeme govorilo kako će Mudrinić u vladu kako bi zamijenio rumenog Polančeca (koji polako gubi nit), pa je to Sanader, kako samo on to zna raditi, odlučno opovrgnuo tako nešto. Možda je Mudrinić sada malo uvrijeđen pa vraća udarac, možda se regrupira radi neke druge političke ambicije, a možda ipak samo napušta brod.

Drugi lik koji je otkrio da brod tone se zove Nadan Vidošević. On je čelnik volonter hrvatske gospodarske komore koja upošljava 600 zaposlenih koji se financiraju “doprinosima” gospodarstva putem obaveznog članstva. HGK je za one koji vole znati više institucija s najvećim brojem zaposlenih u odnosu na slične komore u Europi (primjerice njemačka komora ima svega 1/4 broja zaposlenih ove naše hrvatske, dok kolege slovenci jedva su uspjeli skupiti 70ak zaposlenih). Osim ove časne i volonterske funkcije, Vidošević se bavi i preuzimanjem Kraša (i to iznutra) kako se ne bi desilo da kroz sito i rešeto privatizacije procuri koja tvrtka a na koju netko nije stavio šapu pa makar to bio i Nadan, “lep kao greh” (ako ovo “lep” zamijenimo sa sladak onda imamo i neku ironiju, a moj je osobni stav da ovu riječicu “kao” možemo slobodno izostaviti kako bi izbjegli bilo kakvu neizvjesnost oko njegoe stvarne funkcije). OK, da ne duljim, i on je skužio da je kriza i dugoročnih pogleda kakav on inače je (sjetimo se samo njegovih nekretnina po Splitu) on pak ocjenjuje kako će nam trebati barem deset godina da iziđemo iz krize čime u stvari rasturamo i biblijske rekorde postavljene još prije 2.000 godina. Koja je Nadanova motivacija da se probudio? Pojma nemam, neki kažu da on sebe vidi kao predsjednika države (nekako sumnjam da bi to moglo proći, no u sadomazohističkoj državi poput naše i čudnije stvari su se događale). Bilo kako bilo, crno nam se piše bez Nadana, a vjerojatno smo još u većem svinjcu s njime pa je možda dobro da ga promoviramo na neku funkciju gdje ne može napraviti puno štete. Usput, što je HGK učinila da bi racionalizirala svoje poslovanje i pripremila se za krizu.

http://www.youtube.com/watch?v=1-ntT72O21k

Zabavljaju me beskrajno i ove antirecesijske mjere, ili isprike za mjere. Prošle godine smo primjerice u času kada je nafta krenula rasti gore a inflacija se razbuktala osnovali povjerenstvo za praćenje cijena. Duboko sam uvjeren da je isključivo zbog tog intenzivnog zurenja u cijene cijena nafte pala, a inflacija se smanjila (što bi svijet bez nas). Prokušani i uspješni recept je naš Ivo bez leadership vizije ponovio i ove godine ustanovivši vijeće mudraca kojem je dao zadatak da iznjedri neke antirecesijske mjere – koje mu se u konačnici nisu dopale, pa je potom isti zadatak povjerio politički korektnijem Ekonomskom institutu koji je također predložio mjere, a koje je predsjedništvo HDZa jučer praktički jednoglasno odbilo. Nešto slično je napravio i SDP, gdje je baš poput Ive njegov nemesis Zoran odlučio predložiti svoje antirecesijske mjere (koje je opet odbio HDZ). A čujem u nedjelju i jučer kako je i Jakovčić odlučio u slijedeća dva tjedna  predložiti neke antirecesijske mjere – tko je njega što pitao?

U principu, vlada je velikodušno odlučila smanjiti vodni doprinos i turističke naknade što je minorna stavka koja neće nimalo pomoći povećanju konkurentnosti ove zemlje (osim što će možda iz vododoprinosnog ormara možda početi ispadati kakvi kosturi sakriveni pod bujicom državom garantiranih prihoda). Sve ostalo je po starome i pijanka se nastavlja. Nema, kaže Šuker, nikakve potrebe za zazivanjem MMFa niti za rebalansom proračuna jer, kaže on (a njemu je za vjerovati kada govori) nema te reforme koju bi MMF mogao zatražiti a koju mi sami ne bi ionako napravili, njihove prljave pare nam ne trebaju, a u ljeto ih tražiti neće biti kasno. Također, suludo je nakon jedva mjesec dana godine kada je prihod od PDVa pao svega 20% (što znači da im fali jedva milijarda kuna) inzistirati na rebalansu kada je to možda samo lokalni disturbance in the force i nema toga što porezna uprava ne bi mogla naplatiti u slijedećem razdoblju (milom ili silom).

Ono što meni smeta u toj priči je da makar, semantički gledano, možda Šuker i ne zna jesmo li u recesiji ili nismo, on očito ne zna strane jezike pa mu niti slike iz okolnih zemalja nisu dovoljno jasne, a on, s pravom si misli, što se to nas tiče, nemaju oni vani HDZ da napravi još jedan korak dalje s ruba provalije (s izuzetkom BIH koji imaju HDZ, no tamo su taj Rubikon prevalili odavno ili pak nikada do njega nisu niti stigli pa se situacija toliko ne kuži). Dakle, da se vratimo na pijanku, ako se rebalans panično napravi u travnju ili lipnju – a pogodite kada će se napraviti? Travanj je mjesec u kojem se predaju porezne prijave i računaju prihodi poreza na dobit za 2009-2010, travanj je i mjesec predizborne kampanje za lokalne izbore; moja je procjena da idila mora trajati barem do 1. lipnja iz jednostavnog razloga što ima toliko HDZovaca koje treba zbriuti na državnim jaslama da je to polako neizdrživo i za Ivu&Co.

Drugi problem koji mi smeta je to što će se potrošnja nastaviti po planu za tulum pa ćemo do lipnja (a pazite, ide onda rebalans proračuna, pa sabor, pa objava u NN), dakle do srpnja trošiti kao da se ništa ne događa, što će rezove samo učinit bolnima (osim ako netko ne odluči da se idila nastavlja).

Glede refinanciranja na vanjskom tržištu, to je ionako bila jedna od debilnijih mjera (uza svo dužno poštovanje prema ljudima s tom dijagnozom) koje je “idemo dalje” vlada donijela jer je zaduživanjem po doma isisala puno para s lokalnog tržišta, što je vrlo skupi način da grafikon sa udjelom javnog duga u inozemnom izgleda ljepše i pritom naštancala rezultate bankama (kao da su članovi vlade dioničari, što bi onda bio i sukob interesa). Ono što Vlada očito ne zna (ili im se nitko nije usudio reći) je da u Europi ove i slijedeće godine dospijeva na naplatu 2 trilijuna dolara razno raznih dugova (da, i oni vani su imali pijanku, no ne s toliko lošim alkoholom kao mi), da je vani kriza i da se gotovina čuva koliko je to god moguće i u tim silnim trilijunima neće uopće biti jednostavno (a sasvim sigurno ne i jeftino) pronaći izvora za koju hrvatsku milijardu eura.

Dapače, sada kada ovo gledam, sve si mislim kako je to biti pametni ekonomist u ministarstvu financija (znam da ih ima tamo koji sigurno kuže kuda plovi ovaj brod)? Kako oni dolaze Šukeru s izvještajima ili prognozama, kladim se da počinju sa “I ide mačka preko krova i onda…“. Imaju li ti ljudi dopunsko zdrastveno osiguranje? Postoji li u katančićevoj pedagog ili nešto slično kao što ima u školama? Ili barem apoteka dobro opskrbljena sredstvima za smirenje? Osjeti li se kolektivni pad IQa kada Šuker dođe na posao (ti na četvrtom katu u kancelariji i samo se odjednom naježiš i znaš da je Ivan stigao na posao)?

Misao dana:
Sasvim je ljudski da vlastite poteškoće gledate kao “najgore moguće”. Ali ova bolna ali neophodna korekcija će rezultirati u zdravijem, neopterećenom društvu s obnovljenim fokusom na produktivnost, inovacije, i bolje upravljanje. Kraj nije ovdje. Novi početak čeka. (Jack Welch)

Share the post "Kad pacovi napuste brod"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Na putu prema EU (or not?)

Prošloga petka u info centru EU u Zagrebu održana je prezentacija istraživanja koje je proveo Gallup, a za potrebe European fund for the Balkans. Tema istraživanja, ili bolje rečeno naslov prezentacije je bio “Hrvatska: umorna od EU reformi!”, a istraživanje je tražilo odgovore na to kakva je klima o pristupanju europskoj uniji ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama koje se smatraju dijelovima tog glasovitog zapadnog balkana (ie. ex. Yu minus Slovenija plus Albanija). Cjelovito istraživanje s popratnim dokumentima možete i sami pregledati na stranicama Balkan monitora, a ovdje ima nekoliko mojih opaski plus powerpoint kojeg sam ubacio na slideshare.

Istraživanje je zanimljivo jer je napravljeno na sasvim sigurno reprezentativnom uzorku, a budući da je obavljeno u regiji možemo prilično dobro promarati međuodnose koji vladaju u tim zemljama. Primjerice, ako pitate ljude koliko su zadovoljni životom definitivno je najsretnija ekipa koja živi upravo u Hrvatskoj, no zanimljivi odgovori dolaze i iz novostvorenih zemalja poput Crne Gore ili Kosova. Ali, ako priupitate u kojem smjeru idu stvari, Hrvati su na samom dnu ljestvice dok se istovremeno gore spomenuta Crna Gora i Kosovo nalaze na suprotnom kraju istraživanja.

Identifikacija s nacionalnom pripadnošću je jaka u svim zemljama, osobito na Kosovu, ali je pitanje identiteta pomalo nejasno u Bosni gdje im očito nije lagano identificirati se sa vlastitom državom. Istovremeno, asocijacija s balkanom otprilike slijedi zemljopis gdje se hrvati rijetko asociraju s time da žive na Balkanu dok je to primjerice Kosovarima normalno. Zanimljivo je promatrati poistovjeivanje s Europom gdje bi očekivali da će u Hrvatskoj ta brojka biti uvjerljivo najveća, no to uopće nije situacija jer se prosječni Albanac, Kosovar ili Makedonac smaraju većim europljanima od nas, dok lošije od nas stoji (opet) Bosna, Srbija i Crna Gora.

Unatoč svim negativnostima, Hrvati su najmanje skloni migraciji (neki bi zlobno primjetili da svi koji su htjeli otići su već otišli :) u druge zemlje, dok je to neusporedivo više izraženo u ostalim zemljama, osobito u Albaniji i Makedoniji, dok (iznenađujuće) Kosovo stoji uz Hrvatski bok iako s u postotku značajno većim potencijalnim brojem migranata.

U istraživanju dalje slijede rezultati oko toga što se očekuje i u kojem smjeru svi skupa plovimo. Čini se kako je prevladavajuće da Hrvati smatraju kako zemlja ide u lošem smjeru i kako se situacija komplicira, te kako postoji razvijeni strah ili skepticizam od europske unije.

Ono što se u ovom powerpointu ne vidi, a o čemu je bilo dosta riječi na prezentaciji, je to što se u Hrvatskoj ponavlja scenarij koji je već viđen u ostalim zemljama koji su bliski kandidati za EU, a to je da percipirana podrška ulasku u EU pada zbog toga što stanovništvo shvaća da ulazak u EU nosi sa sobom vrlo jasnu cijenu i kako nam možda i nije tako loše kako izgleda. Uspoređujući se s ostalim zemljama regije, koje su također kandidati ili barem aspiranti za EU, činjenica je da su Hrvatski pokazatelji lošiji, što ne mora nužno značiti da je situacija toliko loša koliko to da je javnost osjetljiva na određene teme poput mita, korupcije, organiziranog kriminala kao i općenitog načina na koji se vodi zemlja.

Na samom web siteu Balkan monitora imate prilično moćni flash dashboard u kojem možete sami pogledati odgovore na mnogobrojna pitanja i to onda možete usporediti sa zemljama u regiji ili promotriti demografiju i kako ona nastupa prema određenom problemu. Gornji grafikon je nastao na taj način i on ilustrira stavove o tome što Hrvati misle o Sloveniji, gdje je narančasta koluma postotak anketiranih koji Sloveniju smatraju prijateljskom a što dublje idete u zeleno to je više onih koji smatraju da je Slovenija “neprijateljski” nastrojena prema Hrvatskoj. Sigurno se može još puno zanimljivih zaključaka izvući iz ovog istraživanja pa bacite pogled (i dopišite u komentaru što je vama bilo najzanimljivije).

Balkan Monitor – Hrvatska umorna od EU reformi

View more presentations from mrak. (tags: european union)

Eh, dvije fusnote koje mi upadaju u oči i oko kojih sam donekle zabrinut. Prvo je da pažljivo promatrate brojeve koji se događaju oko Makedonije. Makedonija je zemlja za koju po meni treba biti duboko zabrinut jer jednostavno nije normalno da NATO ima 95% povjerenja građana ili da u NATO ljudi tamo više vjeruju nego u institucije Crkve – neki od pokazatelja vezanih za Makedoniju su objektivno lošiji nego oni za BiH a za koju znamo da je zemlja u problemima i koja nije u cijelosti definirana.

Druga opaska koju imam je vezana za govornike na prezentaciji (a bili su tamo Božinović, Pusić, Puhovski, Degert) i moj dojam, koji mene duboko smeta, a taj je da se većina reformi (koje je meni jako teško nabrojati jer ne osjećam njihove učinke) provodi radi ulaska u EU a ne radi nas samih i to je u stvari porazno jer smo dozvolili da sami priznamo da nam je EU potrebna kako bi nas dovela u red, umjesto da nam samima bude cilj stvoriti i živjeti u jednoj uređenoj zemlji. Govornici to naravno nisu rekli, ili su to snažno demantirali, no ovaj osjećaj je nemoguće izbjeći.

Misao dana:
Don’t worry about polls, but if you do, don’t admit it.

Share the post "Na putu prema EU (or not?)"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo Video

Svaka dobra priča traži svoju heroinu

Priča o Upravnom sudu i presudi koja je stajala mjesecima u ladici nije od prekjučer,  ona se kuha već duže vremena i povlačila se po novinama još od prosinca prošle godine nakon napisa u Globusu i Novom Listu. U osnovi, za one koji nisu pratili radnju, Hrvatski je sabor prošle godine na poziciju sutkinje Ustavnog suda izabrao osobu koja nije zadovoljila temelje kriterije natječaja. Jedna od sunatjecateljica se time osjetila diskriminiranom te je napravila ono što zna najbolje (jer joj je to uostalom i struka :), te tužila Hrvatski sabor Upravnom sudu za kojeg je pak Ustavni sud ustvrdio kako je nadležan za taj spor.

Nakon odlučivanja, Upravni sud je odlučio u korist tužiteljice a na štetu Hrvatskog sabora (i novopečene ustavne sutkinje), no presuda je počivala u nekoj od ladica koje se ne otvaraju bez dobrog razloga nekoliko mjeseci jer su konsekvence te odluke velike, dalekosežne i u stvari sežu u prostor u kojem pravosuđe i ne bi smjelo biti, a to je sfera politike. Što se s odlukom događalo i kako je ona na kraju ipak završila na svjetlu dana je priča zanimljiva sama po sebi, no ona nije tema ovog teksta.

Promatrajući reakcije političara ali i komentare pollitičara na tamo objavljeni tekst imamo u stvari tri osnovne reakcije na objavu presude (koja je, uzgred rečeno, i dalje nepravomoćna jer nije dostavljena strankama, te je u stvari iscurila iz te tamne i zametnute ladice).

Prva reakcija je ona trijumfa, nakon dugo vremena dobili smo jednu sudsku odluku koja po svim kriterijama spada u sam vrhunac sudstva i pravosuđa, ne toliko po tome što je odlučeno koliko po tome da je to predmet koji uključuje Upravni sud, Hrvatski sabor i Ustavi sud; dakle pravosudno tijelo je presudilo kako je Hrvatski sabor prekršio zakon i to ima vrlo konkretnu posljedicu na rad Ustavnog suda. Nekako čitajući svi čestitaju tužiteljici, no ja si nekako mislim da su heroji ove priče u stvari svi oni ljudi koje uopće ne znamo imenom a koji su probili zid šutnje, ispričali priču i u konačnici napravili što interni što vanjski pritisak da presuda ugleda svjetlo dana.

Druga reakcija je ona koju možete čitati u današnjem Globusu, gdje predsjednica Ustavnog suda najavljuje potencijalnu Ustavnu tužbu osobe koja je ovim činom izgubila posao  i to mi se čini kao panična reakcija ekipe u vrhu vlasti koja ne razumije što se u stvari dogodilo i vjerojatno misle kako se problem još uvijek može riješiti i kako netko (Ustavni sud) može donijeti odluku koja će preokrenuti sve ono što je Upravni sud svojom presudom zakotrljao.

Treća vrst reakcije je onu koju možete pročitati po komentarima na web siteovima i pollitici a koji u svojoj osnovi sadržavaju slijedeću tvrdnju:

Tajnom glasovanju, na kojemu se troje sudaca biralo između četiri kandidata, pristupila su 82 zastupnika, a po 78 njihovih glasova dobili su Slavica Banić, predstojnica Vladinog Ureda za zakonodavstvo, Mario Jelušić, docent na Katedri za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, te Duška Šarin, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.

Četvrti kandidat, sutkinja Upravnog suda Mirjana Jurišić, dobila je samo četiri zastupnička glasa.

Da bi bili izabrani za ustavne suce, svaki od kandidata morao je dobiti natpolovičnu potporu ukupnog broja zastupnika – najmanje 77 glasova.

U izboru ustavnih sudaca nisu sudjelovali oporbeni zastupnici SDP-a, HNS-a i IDS-a, a vladajućima su kvorum činili trojica oporbenjaka iz HDSSB-a te ‘pravaš’ Anto Đapić.

Dakle, drugarica Jurišić OČITO je pripadnik suprotstavljenog stada i ne sumnjam da je kandidaturom zaradila frustracije suočavajući se sa činjenicom da je zalutala crna ovca. Uz sve to, njezini napustiše bojno polje pa je poraz tako bio još strašniji. No ja je u potpunosti razumijem i ja bi u njenoj koži postupio potpuno identično.

Iz svega ovoga može se izvuči samo jedan zaključak, a taj je da Upravni sud pod kontrolom drži ljevica o čemu svjedoči omjer glasovanja 17:13 u korist presude za drugaricu Jurišić.

I dok predsjednica Ustavnog suda očito nije dorasla situaciji u kojoj se našla pa lagao gubi konce (i time razotkriva svoju poziciju), simptomatično je da postoje ljudi koji su danas, u doba navode demokracije, pluralizma i dobrote svih vrsta u stanju razmišljati i dalje na način mi vs. oni, crveni i crni, oni koji su u stanju priznati samo sud svoje partije.

Kako god bilo, činjenica je (i ako pažljivo gledate apsolutno nitko je nije niti pokušao osporiti, kao da nitko i ne želi na tu malenu, sitnu i ujedno krucijalnu činjenicu skrenuti pažnju) da dotična sutkinja nije pružila dokaz koji bi je kvalificirao za položaj koji je stekla.

Nekada, u doba jednoumlja iz kojeg još mnogi nisu izišli, u predmetima protiv države (a ovo bi bio jedan takav, jer je Hrvatski sabor samo srce naše državnosti) sudovi bi redovno sudili u korist te iste države jer je to javni interes. Interes je da država iziđe neokaljana, država ne griješi i ono što je dobro za državu je dobro za sve nas. No to je u cijelosti ne samo pogrešan nego i opasan stav, jer javni interes nije nužno interes države, javni interes mora biti dobrobit svih građana, a jedan od temelja te svima željene dobrobiti je i jednakost pred zakonom što je ukratko samo sintagma za tu tako često ponavljanu, ali prečesto neshvaćenu frazu “vladavina prava”. Sedamnaest sudaca Upravnog suda je to prepoznalo, trinaest nije.

Tužno je stoga promatrati da postoje ljudi koji nisu u stanju odvagnuti dobro od zla i prepoznati tako jednostavne principe koji bi nam svima morali biti u samom vrhu ljestvice vrijednosti kojima težimo. Još je tužnije vidjeti rezultate glasanja u Saboru, gdje ispada da je 78 zastupnika prihvatilo politički diktat u odnosu na njih četvero koji su mislili drugačije.

Ustavni sud je sasvim sigurno političko tijelo a ne samo pravosudno, no to ne znači da suci koje tamo postavljamo ne bi morali biti vrhunski, best&brigthest od ovoga što imamo, a kao donji minimum (kad već ne možemo drugačije), barem bi morali poštivati zakone ove zemlje, a ako nisu imali dovoljno morala da odstupe kada su morali, onda barem da to učine sada umjesto da ono malo digniteta kojeg možda imaju ne unište do kraja i zauvijek.

Priča o ovoj presudi Ustavnog suda još nije gotova, no nadam se da će poučci biti trajni i dalekosežni , a ako budemo jako, jako sretni – možda upravo ova presuda bude katalizator promjena koje svi željno očekujemo.

Misao dana:
Xerexes: Neće biti slave u vašoj žrtvi. Izbrisati ću čak i spomen na Spartu iz povijesti! Svaki komad Grčkog pisma će biti zapaljen. Svako Grčkom povjesničaru, svakom kroničaru iščupati ćemo oči i njihove jezike izrezati iz njihovih usta. Sam spomen imena Sparte ili Leonidasa će biti kažnjivo smrću! Svijet nikada neće znati da ste ikada postojali!
Kralj Leonidas: Svijet će znati da su slobodni ljudi ustali protiv tirana, da je manjina ustala protiv većine, i prije nego što ova bitka bude gotova, čaki i bog-kralj će prokrvariti.

Share the post "Svaka dobra priča traži svoju heroinu"

  • Facebook
  • X