Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.
Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.
Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.
Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.
No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.
Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.
Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?
Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.
Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.
Share the post "Mitovi o Hrvatskom internetu"
