Categories
Politika Priroda i društvo

Sumrak televizije

Gledao sam prekjučer Dnevnik HTVa kojeg je vodio Zoran Šprajc. U posljednjih nekoliko mjeseci ustalila se praksa da u Dnevniku imamo direktna uključenja i dok je donekle zanimljivo vidjeti uključenje u živo s nekog mjesta događaja, definitivno je neprirodno direktno uključiti primjerice Damira Polančeca u prvi program Hrvatske televizije usred prime-time termina.

Naime, televizija u osnovi (a vijesti posebice) nisu medij za uključenja uživo – televizija je medij u kojima novinar kondenzira desetke minute razgovora s različitim pojedincima u prilog od 180 sekundi. Novinar je taj koji oblikuje i kondenzira vijest, koji raspoznaje bitno od nebitnog, koji odlučuje što je spin a što je istina.

Gledajući Šprajca kako ispituje Polančeca nije se teško oteti dojmu kako je Polančec iskoristio svoje plaćene minute kako bi u dnevnik odaslao upravo svoju poruku. Neovisno o pitanju koje je Šprajc pitao (a pitao ga je hoće li biti koje brodogradilište ugašeno), Polančec je uporno verglao svoju verziju priče koja uopće nema nužno veze sa pitanjem koje je Šprajc postavio. To je ukratko najjednostavnija instrukcija koju dobijete na prvom, početničkom medijskom treningu – štogod da vas novinar pita samo verglajte svoje naučene rečenice. Naravno, ako vas pita snimatelj, pa to potom ode u montažu gdje se izbaci sve nebitno, tada je sva šansa da će u medijima osvanuti15-30 sekundi najupečatljivije rečenice koja možda i nije najpovoljnija za temu o kojoj govorite. No ako dođete u jedinstvenu priliku da uđete u program uživo, a HTV u posljednjih nekoliko mjeseci to radi vrlo često, onda možete iskoristiti svojih 180 sekundi slave i izgovoriti što god vam padne na pamet bez da strahujete od uredničke intervencije jer je jednostavno ne može biti.

Nije niti čudo da je Šprajc svoje pitanje ponovio nekoliko puta, te da je posljednji puta to učinio s očiglednim očajem i frustracijom na licu. Urednici Dnevnika znaju da se tako ne radi TV program!

U demokratskom društvu mediji su ti koji su predvodnici kontrole i kritike vlasti, no kod nas je to u cijelosti izostalo. Nama očajnički treba netko tko će na TVu bez pretjeranog srama reći što doista misli i zašto određeni nastup (pozicijskog ili opozicijskog čelnika) jednostavno nije dobar i zašto je štetan za društvo. Mediji bi morali biti ti koji bi trebali inzistirati na konzistentnosti i vjerodostojnosti političara (pa i svih ostalih), oni bi morali biti ti koji bi trebali podsjećati političare na njihova nikada realizirana obećanja ili na propale projekte.

Ono što nama nedostaje je medij, ali i komentatori na tom mediju koji bi mogli objasniti kako stvari doista stoje. Nedostaje nam netko poput američkog Keith Olbermanna (ovdje on govori o Hillary Clinton):

U engleskom jeziku, osoba koja vodi vijesti naziva se Anchor – što bi u prijevodu moglo značiti sidro ili temelj. Kako god okrenuli, riječ je o pojmu koje simbolizira nešto (ili nekoga) solidno, čvrsto i na što se možemo pouzdati. Anchor je osoba kojoj vjerujemo, ili bi to barem trebali raditi.

I posljednje, pročitajte što je o sudbini televizije davne 1958 godine rekao Edward R. Murrow.

One of the basic troubles with radio and television news is that both instruments have grown up as an incompatible combination of show business, advertising and news. Each of the three is a rather bizarre and demanding profession. And when you get all three under one roof, the dust never settles. The top management of the networks with a few notable exceptions, has been trained in advertising, research, sales or show business. But by the nature of the coporate structure, they also make the final and crucial decisions having to do with news and public affairs. Frequently they have neither the time nor the competence to do this. It is not easy for the same small group of men to decide whether to buy a new station for millions of dollars, build a new building, alter the rate card, buy a new Western, sell a soap opera, decide what defensive line to take in connection with the latest Congressional inquiry, how much money to spend on promoting a new program, what additions or deletions should be made in the existing covey or clutch of vice-presidents, and at the same time– frequently on the same long day–to give mature, thoughtful consideration to the manifold problems that confront those who are charged with the responsibility for news and public affairs.

Sometimes there is a clash between the public interest and the corporate interest. A telephone call or a letter from the proper quarter in Washington is treated rather more seriously than a communication from an irate but not politically potent viewer. It is tempting enough to give away a little air time for frequently irresponsible and unwarranted utterances in an effort to temper the wind of criticism.

Misao dana:
But this nation is now in competition with malignant forces of evil who are using every instrument at their command to empty the minds of their subjects and fill those minds with slogans, determination and faith in the future. If we go on as we are, we are protecting the mind of the American public from any real contact with the menacing world that squeezes in upon us. We are engaged in a great experiment to discover whether a free public opinion can devise and direct methods of managing the affairs of the nation. We may fail. But we are handicapping ourselves needlessly.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije

Jučer sam bio u Koprivnici, ako nekoga interesira, ramsteak u njihovoj pivnici na glavnome trgu košta svega 32,00 kn. No mimo toga imam nekoliko stvari koje me posljednjih dana pomalo brinu:

  • Već neko vrijeme sa zanimanjem pratim priču vezanu za Šibenskog konobara i Damira Horvatovića koji je optužen da je autor tog bloga. Prije nekoliko dana osvanuo je intervju sa načelnikom PU Šibensko Kninske Brankom Peranom u kojem čovjek doslovce kaže: “da je Horvatović priznao da je blog njegov, sluičaj bi bio riješen bez medijske pompe”.
  • Jučer je pak cnn objavio nekoliko dokumenata koji se bave Željkom Peratovićem. Ti dokumenti bi bili iznimno smiješni da nisu toliko ozbiljni.

Cijela ta priča sa Horvatovićem i Peratovićem me podsjetila na pjesmicu koju sam već citirao a koja glasi:

First they came for communists,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a communist.
Then they came for Jews,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a Jew.
Then they came for Catholics,
and I didn’t speak up because I was a Protestant.
Then they came for me
and by that time there was no one left to speak up for me.

I u slučaju Horvatovića ali i Peratovića (ne računajući pažnju koju je dobio prilikom uhićenja) ono što me osobito zabrinjava je nedostatak pažnje medija za ovim problemima. Naime, mediji se ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče, neovisno o tome što imamo s jedne strane čovjeka koji tvrdi da nešto nije njegovo ali trpi određene konsekvence zbog toga, ili pak Peratovića za kojeg su sada izronili vrlo konkretni podaci oko toga da ga obavještajna zajednica ne samo pratila nego mu je na različite načine podmetala. Danas pričamo o Horvatiću, nekome policajcu usred Šibenika ili Peratoviću, slobodnom novinaru i blogeru koji piše o teško razumljivim temama, no njih dvojca su samo jedan klik udaljeni od nas svih skupa…

Neki kritičari cijele priče, govore o tome kako je Horvatović kao policajac trebao držati jezik za zubima, a Peratović nije imao zašto objavljivati dokumenti koji su državne tajne – no ako kroz legalne kanale ne uspijete riješiti problem, koji vam drugi lijek preostaje nego objava u medijima (pa makar to bio blog), no razina Procesa je sasvim drugačija ako vas optuže da ste autor bloga koji uopće nije vaš, ili ako vam aktivno na blogu komentiraju pripadnici obavještajne službe kako bi “minimalizirali štetu ili odveli diskusiju u drugome pravcu”.

Osnova za Peratovićevo uhićenje i premetačinu kao i cijeli postupak koji još uvijek nije okončan je objava državne tajne, koja je objavljena i prije Peratovića, no jednako tako je dobrim dijelom riječ o dokumentima koji po riječima obavještajaca uopće nije državna tajna.

Jedna od temeljnih funkcija novinara i medija je da budu protuteža vlasti i da budu kontrolni mehanizam zloupotrebe vlasti, što nas dovodi do pitanja što je to javni interes? Pitanje zaštite državne tajne je pitanje kojime se moraju baviti oni koji njima barataju i koji državne tajne kreiraju – interes novinara je da takvu državnu tajnu objavi, i koliko razumijem novinari po jednoj od presuda europskog suda za ljudska prava nisu dužni čuvati državnu tajnu ako do nje dođu. Mislim da je neprihvatljivo da se obavještajne i uostalom policijske službe uopće bave novinarima, a još manje da se nad njima rade nekakve obrade, a da ne kažemo kako su kvalifikacije poput ove koja je otišla prema Peratoviću kako je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti i potencijalni uzrok usporavanja pritupanja euroatlanskim integracijama? Otkad se službe uopće smiju baviti političkim kvalifikacijama ili prosuđivati oko toga što je ili nije interes zemlje?

Što je to javni interes? Da li je javni interes ujedno i interes države, a samim time i klike na vlasti – ili bi javni interes morao biti vladavina prava? Tko je taj koji se brine da se odluči što je što; novinari, sudovi ili po nekoj plemenskoj liniji zaposleni apartčiki u obavještajnim agencijama ili uredima koji se bave kriminalom u policijskim upravama?

Naravno da kritiku na svoj račun nije ugodno čitati u novinama (ili na internetu), i naravno da pojedini dokumenti u nekome času iziđu na svjetlo dana zato što nekome u tome času odgovaraju, no novinarski zadatak nije da procjenjuje kome će koji dokument koristiti ili štetiti, nego je na njemu da procijeni da li postoji javni interes da takva informacija iziđe u javnost.

Tužno je da ta ista javnost (i mediji koji bi toj javnosti trebali tu informaciju proslijediti jednom kada ona postane javna) uopće ne razumiju zašto je priča o Horvatoviću ili Peratoviću iznimno zabrinjavajuća. Možemo mi govoriti o demokraciji i koječemu drugome, no i dalje postoje procesi protiv pojedinaca, i dalje se promatraju novinari (a sada po novome i blogeri), službe i dalje podmeću i plasiraju informacije, i dalje postoje državni neprijatelji i prijetnje interesima zemlje – u stvari, UDBA je i dalje ovdje samo se sada drugačije zove i ima prihvatljiviji nacionalni predznak. Dečki rade po starom, nema nikakve razlike. stara škola, radi se ko nekad.

Svima koji promatraju (i možda komentiraju) moj blog iskreno čestitam i divim se kako novac prikupljen od mojeg poreza u cijelosti bude potrošen upravo na mene; nema boljeg povrata od toga.

Nisam siguran da sam bio totalno jasan; no poanta je da me brine u kojem času su aktivnosti poput gornjih postale normalne i kada smo oguglali na to do te mjere da se više na to niti ne osvrćemo. Gdje su mehanizmi koji bi morali spriječiti da se tako nešto uopće događa, i gdje je bijes javnosti da svima da do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje. Da li je biti HDZovac politička doktrina ili karakterna osobina, da li je to nešto od čega se možete morate izliječiti. Zašto nam nitko prije nije rekao da ulaskom u “demokraciju” ujedno gubimo i smisao za razlikovati dobro od lošega?

Misao dana:
If you watch the news and don’t like it, then this is your counter program to the news.

Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Edukacija vs. Školovanje

Ideja institucionalizirane edukacije je nešto u što sam uložio veliki dio svog života. Posjedujem magisterij iz književnosti i nedostaje mi nekoliko semestara do doktorata iz edukacije. I dok učim studente kako da zarade pišući, postoje aspekti edukacije oko kojih imam velikih zadrški. Kao što je Mark Twain rekao “Nikada nisam dopustio da se moje školovanje petlja s mojom edukacijom”. Postoje, nema nikakve sumnje, mnogobrojne prednosti u redovnom školovanju i svladavanju titula; radeći upravo to moja obitelj zarađuje za život. Ipak, za mnoge ljude koji idu u školu, gomilanje dugovanja i trošenje vrlo vrijednih godina života će ostaviti u zamjetnom zaostatku. Ne želim biti obeshrabrujući. Sasvim sigurno odgovarajući stupanj obrazovanja će dobro doći na svakom rezimeu i svjedočiti će o uloženom radu vlasnika. No za one koji tretiraju visokoškolsku diplomu kao “edukaciju”, izići će iz škole zbunjeniji nego kao kada su u nju ušli.

Završavanje školovanja ne znači i da je edukacija završena, to je jednostavno točka polaska. Ako odaberete književnost i pretpostavite da znate sve o književnosti, tada vam malo toga može pomoći. Ali ako vidite što ste naučili o književnosti u knjigama koje ste pročitali, i vidite ih kao vrh sante koja viri iz oceana, sa milijunima radova koje nikada nećete znati neovisno o tome koliko dugo nastavite čitati nakon što ste izašli sa fakulteta, tada ste došli korak dalje do razumijevanja što je to književnost. Ista stvar slijedi i za sve ostale predmete koji se mogu učiti – oni nikada ne mogu biti naučeni.

Opasnost dolazi kada netko završi sa svojim školovanjem i napravi pogrešku razmišljajući kako je gotov. Vrlo daleko od toga. Diploma dolazi s velikom odgovoronošću – nastaviti s potragom za edukacijom do kraja svog života. I ovo je doista ozbiljno i važno, jer samim shvaćanjem realnosti znate da će vaša potraga biti uzaludna. Vašoj potrazi za znanjem je suđeno da propadne, i dok učite sve više, ono što morate naučiti je da postoji toliko toga što još niste naučili.

To vam ne govorimo u školi. Mi pojednostavljujemo proizvod. Da bi zaradili diplomu, ne morate previše naučiti. Čak i da bi dobili doktorat, ne morate naučiti ništa originalno. Umjesto toga ono što naučite na fakultetu – ili bilo kojoj drugoj razini školovanja – je da se snalazite i prolazite kroz sustav. Neovisno o tome što ste možda eksponirani prema sjajnim idejama, radovima, teorijama i otkrićima, to su samo nuspojave vaše primarne misije u školi: prilagoditi se. Morate dokazati svojim edukatorima da možete učiniti točno ono što oni žele. I na taj način, naučili ste razmišljati onako kako i oni razmišljaju. Bez dara za originalnom misli, i oboružani mišljenjem da ste educirana osoba, vi prestajete biti snaga promjene i pokreta u intelektualnom svemiru. Ukratko, vi više niste prijetnja za status quo, nego još jedan kotačić u mehanizmu koji će osigurati da mašina ne zastane. Pronaći ćete dobar posao, dobiti kreditnu karticu i posvetiti svoj život tome da promovirate misli, ideje i strasti drugih ljudi.

To počinje još u djetinjstvu. Kažu nam što stvari jesu, i samim time i ono što one nisu. Pokazan nam je svijet crno bijeloga – binarnog. Ali širina naše realnosti i tko mi možemo biti i što možemo postići nije tako precizno odrezana. Kao roditelji, morali bi ohrabrivati našu djecu da ispituju realnost koju osvjetljavamo za njih. Morali bi imati na pameti da sve što znamo je naposlijetku rekla-kazala. Interpretacije bi morale biti dobrodošle i ohrabrene. Kao nastavnici, morali bi shvatiti kako većina naših najtalentiranijih studenata neće dobro proći na nastavi. Generalni smjer koji koristimo da ih osramimo i dajemo im loše ocjene kako bi pokazali njihove nedostatke je samo alat ukalupljenja u sustav i malo toga drugoga. A kao ljudi koji žele biti educirani, morali bi shvatiti da ne znamo ništa bez da to i sami iskusimo. Morali bi težiti da to iskustvo proširujemo, sa entuzijazmom, svakoga dana. I s time na pameti, možemo se samo nadati da će i naša djeca učiniti isto.

Ovo je kratki esej o edukaciji i školovanju kojeg je napisao Sol Smith, profesor književnosti, a kojeg je objavio na blogu Steve Olsona, još jedne zanimljive osobe koja na svome blogu piše o životu i realnosti koji ga okružuje.

Podsjetio bih ovom prilikom na moj stari tekst iz 2006 godine s naslovom “Oda školskom sustavu”, koji je baziran na knjizi sir Kena Robinsona u kojoj govori o kreativnosti kao temelju svakog napretka i inovacije te o odnosu kreativnosti sa školskim sustavom koji ga sustavno zatire – što je ujedno i paralela s ovim tekstom. A sve skupa treba staviti u kontekst sa rapidno mijenjajućim svijetom, o čemu je kroz “Shift Happens prezentaciju” sjajno progovorio još jedan američki edukator Karl Fisch.

Sustav školovanja, naravno, treba mijenjati novome svijetu, no prvi korak moramo napraviti sami i jednom zavijek shvatiti kako je život jedna velika i ogromna škola.

Misao dana:
If you’re not prepared to be wrong, you will never come up with anything original.