Category: Priroda i društvo

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega  8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.

Amerika je, kažu, zemlja u kojoj će vam brže isporučiti pizzu nego što će do iste lokacije stići prva pomoć ili policija. Jedna od tvrtki koja se bavi dostavom pizze zove se Domino’s. Domino’s je poput mnogi drugih američkih megakompanija izrastao iz malog obiteljskog obrta koji je krenuo tako što su dva brata kupila svoju prvu pizzeriju 1960. godine. Danas, Domino’s je megakorporacija čijim se dionicama trguje na burzi, a pizzu možete naručiti iz bilo kojeg od njihovih devet tisuća dućana i franšiza, a sve skupa u šezdeset zemalja svijeta i svih pedeset američkih saveznih država.

Kada prodajete onoliko pizza koliko to radi Domino’s onda pomoć mudrih računalnih algoritama možete vidjeti i ponekad izračunati što je do idealna pizza, ili kakva se pizza najčešće naručuje u pojedinim dijelovima svijeta, u pojedino doba dana, ili kakve su prehrambene navike tijekom radnog tjedna u odnosu na vikende. Nije stoga ni čudo da je vrijedna ekipa iz Domino’sa tamo negdje početkom devedesetih uočila jednu zanimljivu anomaliju. Vjerojatno ste čuli za BigMac index? To je  ekonomsko mjerilo kojeg koristi časopis Economist kako bi mjerili paritet kupovne moći između različitih zemalja i valuta a za dobro (robu ili uslugu) koja je istovjetna u različitim zemljama. Pojednostavljeno, Economist mjeri koliko Big Macova možete kupiti za svoju plaću u Hrvatskoj i potom to uspoređuje s istom tom brojkom u npr. Njemačkoj i onda promatra međuodnose koji se možda poklapaju a možda i ne sa službenom tečajnom listom i nominalnom razlikom između plaće koje će neki imaginarni prosječni djelatnik ostvariti u Hrvatskoj ili negdje drugdje.

Domino pizza delivery index mjeri nešto sasvim drugo. To nije ekonomski index nego su dostavljači iz Domino’sa otkrili da u satima koji prethode nekoj velikoj političkoj, vojnoj ili drugoj akciji, u satima u kojima se događa neki veliki problem bilo gdje u svijetu, tada mnogo ljudi iz američkog Pentagona, CIAe ili Bijele kuće ostaje raditi prekovremeno ili noću i u tim danima dramatičino raste broj narudžbi pizza u odnosu na neku prosječnu dnevnu količinu koja se dostavlja na istu adresu. Jednostavno rečeno, dostavljači pizze iz Domino’sa mogu mjeriti aktivnost američke državne administracije po broju pizza koje dostave na portu Bijele kuće. Naravno, tijekom godina kako je Domino pizza delivery index postao poznat, špijuni, sigurnjaci i ostali shvatili su da ako krenu naručivati pizzu nekoliko sati prije napada na Afganistan da će to završiti na CNNu i prije nego što prva bomba padne na Al Qaidu, tako da se danas jako pazi što se naručuje (i koliko), a kako jednostavna i nevina kupovina pizze s feferonima ne bi ugrozila vojnu misiju u Iraku.

U Hrvatskoj mi nemamo lance pizzerija i rijetke su one koje zaprimaju narudžbe internetom (i to potom uredno knjigovodstveno obrade kako bi mogli uopće raditi gore spomenutu analizu), a osim toga uredi naše vlade ili sabora ionako rade strogo do 16h i malo je te sile koja službenike može natjerati da odluče produžiti satnicu poslije kolektivnim ugovorom zagarantiranog radnog vremena, no prošloga tjedna sam naišao na jednu drugu anomaliju koja je donekle slična.

Razgovarajući s jednim javnim djelatnikom, diskutirali smo o “bolnim rezovima” u proračunu koji se na neki čudni način manifestiraju kao  povećanje proračuna, te je iz te cijele priče slijedila cijela lavina vrlo negativno intoniranih tekstova po novinama o sudbini naše male države. Ukratko, njegova frizerka je uočila, da nakon salve katastrofičnih naslova po, po njezinom vlastitom priznanju, nekoliko dana trpi veliki pad broja klijenata.

Predlažem da netko počne brojati broj bojanja, šišanja i feniranja kose po zagrebačkim salonima, a kako bi počeli mjeriti index depresije u Hrvatskoj.

p.s. ovo je moja deseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://wikipedia.org O wikipediji možete pročitati svašta, neki je smatraju ultimativnom riznicom ljudskoga znanja, a neki o nepouzdanom spremištu neprovjerenih podataka. Kako god bilo, wikipedija je dramatično promijenila pogled na enciklopedijsko znanje i mnogo zanimljivih i sasvim nepoznatih podataka možete provjeriti upravo tamo.