Categories
Priroda i društvo

I borba protiv korupcije je korumpirana

U doba Zagreb summita prije četiri-pet godina (možda se sjećate velikih prometnih gužvi) po prvi puta sam shvatio kako smo u cjelini, kao država, u velikom problemu. Tada je Sanader bio na vrhuncu svoje moći, no na summitu je govorio i Mart Laar, bivši Estonijski premijer i za Hrvate gotovo nepoznati političar koji je o korupciji rekao doslovce slijedeće: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”.

Promatrajući način na koji su se dijelili poslovi, impresivnu kolekciju satova tadašnjeg premijera, način na koji je stekao vlasništvo nad svojom kućom ili uostalom način na koji komunicira sa svojom okolinom bilo je jasno da borba protiv korupcije u hrvatskoj pada na prvoj stepenici. U posljednjih nekoliko godina parazit korupcije progutao je društvo i nakon odlaska Sanadera očito je došlo do promjene. Ne tvrdim da smo se doista počeli obračunavati s korupcijom jer mi se više čini da je pod tom borbom u stvari zamaskiran obračun s mrtvim tijelom HDZ-a, no svaki novi dodatni centimetar slobode za policiju i pravosuđe otvara prostor kojeg će zainteresirani teško obuzdati u budućnosti i barem s te strane je situacija ipak nešto bolja.

Kod nas je definicija riječi korupcija dugo vremena bila vrlo uska i malo toga se smatralo korupcijom,  ona uopće ne mora uključivati osobnu financijsku dobit, ona uključuje i koncepte u kojima smo duboko ogrezli poput kronizma – dodjela položaja ljudima bez ikakvih kvalifikacija (osim naravno obiteljske, prijateljske ili partijske) ili nešto blaži oblik kojeg znamo pod nazivom nepotizam. Tu je i selektivna primjena zakona koja pojedince čini favoriziranim što nas dovodi do policijske korupcije koja uključuje selekciju slučajeva, osoba i organizacija protiv kojih će se voditi istrage i uhićenja, te naravno pogodovanje pojedincima ili institucijama da izbjegnu ili otegnu u izvršenju neke obveze (primjer INA-e i neplaćanja trošarina). I ako to sve uzmete u obzir biti će Vam jasno da živimo u državi neograničene političke korupcije koja se u literaturi naziva kleptokracijom ili doslovnije “vladavinom lopova”.

Mali je problem što smo danas došli do druge krajnosti, te je svijest o korupciji i nužnosti borbe paralizirala cijelo društvo pa tako poput navijača na stadionima skandiramo svakom novom uhićenju te iz dana u dan tražimo još krvi, a sve to dok se vlada i pravosuđe očajnički trudi ugoditi glasu rulje umjesto da se zakoni koje imamo provode jednako prema svima. Ključ borbe protiv korupcije nije samo obračun i odstranjivanje  korumpiranih, nego pravedni pristup prema svima uključivo i najokorjelijim kriminalcima što danas nije tako jer smo uspjeli korumpirati čak i borbu protiv korupcije. Pogledajte samo postupke koji se trenutno vode i koji na silu htjeli mi to ili ne žele umočiti prethodnog premijera, dok je Damir Polančec već stradao u predmetu u kojem to možda nije ni trebao, a istovremeno cijeli niz operativaca čija je jedina kvalifikacija (osim partijske afiliacije) da budu na poziciji na kojoj su uhićeni bila njihova sposobnost da riješe problem i skrenu tokove novca na način da nešto zaostane i u privatnim džepovima.

Ono što nam nasušno treba je precizna i opće prihvaćena definicija što je to korupcija iz jednostavnog razloga što smo od silne borbe i političkog odlučivanja tko je a tko nije kriv došli u situaciju gdje su svi ekonomski tokovi zamrznuti, a svi oni koji se po definiciji svojeg posla moraju potpisivati na razne ugovore, naloge ili odluke dobro važu hoće li im neki putni nalog biti olakšavajuće ili otegotna okolnost u budućoj, a s današnje pozicije, sasvim izglednoj istrazi USKOKa.

Slijedom okolnosti stvorili smo državu u kojoj živimo pod zakonima koji su u samom početku bili nedorečeni, neprimjenjivi i nedosljedni. Stvorili smo vladajuću klasu koja egzistira na krivnji svojih građana, a borba protiv korupcije je samo još jedan način da nam se svima da do znanja kako smo svi mi u svojoj biti isti.

p.s. ovo je moja sedamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://en.wikipedia.org/wiki/Political_corruption Mali kviz; pročitajte što wikipedija ima za reći na temu političke, policijske i korporativne korupcije i što ona sve podrazumijeva. Da li znate, osobno svjedočite ili vidite neke segmente korupcije koju do sada niste prepoznali?

Categories
Priroda i društvo

Destilirana glupost

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega  8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.

Categories
Priroda i društvo

Stečajni upravitelj

Živim u dijelu grada u kojem stjecajem okolnosti uglavnom žive umirovljenici, teoretski gledano riječ je o elitnom kvartu grada no u praksi zbog raznih okolnosti standard života nije baš nužno proporcionalan lokaciji no jedan od malih luksuza kojeg smo u mom kvartu imali prije mnogih je kablovska televizija. Ona je sagrađena tamo negdje sredinom osamdesetih i obuhvaćala je kompletnu bivšu mjesnu zajednicu. Tadašnji stanari (uključivo i mene) investirali su u priključak tadašnjih 300 njemačkih maraka i nakon nekog vremena neki od izvođača je po prašnjavim tavanima i na tko zna sve koje načine uspio posložiti mrežu kablovske televizije koja je u svojim najboljim danima prikazivala nekih petnaestak programa i TV signalom napojila gotovo tisuću kućanstava.

Raspadom bivše države i promjenama u organizacijskom ustroju, bilo je malo nejasno tko se o toj mreži mora brinuti, a na kilometre i kilometre žica, pojačala i antena dolazi i proporcionalni broj problema. Ekipa zainteresiranih neko se vrijeme borila pokušavajući kroz tadašnju mjesnu zajednicu a potom u izdvojenu udrugu građana naplaćivati pretplatu koja se koristila samo za nužno održavanje mreže. Hrvati kakvi jesmo, s vremenom je broj ljudi koji plaća pretplatu pao, u udruzi ionako nije bilo nekih velikih novaca pa su se uplatnice slale sve rjeđe, a dijelovi mreže su počeli ispadati iz pogona kako su se kvarila pojačala, da bi na kraju tadašnje vodstvo udruge shvatilo da to više nema smisla i predložilo gašenje cijelog sustava. To je naravno trebalo napraviti na skupštini udruge gdje se u malu dvoranu bivše mjesne zajednice uguralo stotinjak penzionera i nekolicina nas mlađih. Na toj skupštini i nije bilo baš konkretnih pomaka jer je uprava udruge htjela doslovno istu večer prebaciti prekidač na sustavu pojačala, dok su penzioneri kojima je televizija praktički jedina razonoda bili u stanju dignuti kuku i motiku kako bi zaštitili svoju investiciju od 300 njemačkih maraka.

Na drugoj skupštini, petnaestak dana kasnije i koja je zakazana zato jer se vjerovalo da će se strasti malo stišati došli smo u pat poziciju gdje postojeća uprava više nije htjela obavljati svoj posao, dok članovi skupštine nisu dozvolili da se ugasi. U tom žaru borbe i verbalnog prepucavanja u jednom času rekao sam nazočnima da našoj kablovskoj ne pomaže više nova uprava udruge nego nam u stvari treba stečajni upravitelj. Osoba koja će uzeti to što ima i pokušati pronaći nekoga tko je voljan dalje investirati u tu mrežu, osposobiti je i početi vući ekonomsku dobit. Da skratim priču, u roku od deset minuta i toliko brzo odigranog glasanja da ni sam nisam shvatio što se desilo zatekao sam se na ulici ispred mjesne zajednice s kompletom ključeva, registratorom punim dokumentacije, pečatom udruge i titulom predsjednika a u biti stečajnog upravitelja kablovske televizije moje bivše mjesne zajednice.

Ta cijela situacija me podsjeća na situaciju u našoj državi, gdje imamo Vladu koja bi nešto htjela ali ne može, građane koji su načelno za ali ne preko njihovih leđa i dok diskusija traje sustav se urušava a štetu koja nastaje će biti sve teže i teže ispraviti.

I dok sam ja uspio pronaći kablovskog koncesionara koji je broj kanala u ponudi povećao na više od stotinu, te sada preko te mreže nudi i internet i telefon, veliko je pitanje da li među našim građanima ima dovoljno hrabrih da kažu kako nam nije možda važna više niti ova vlada, pa čak niti neka buduća nego nam treba netko izvana, neki novi “koncesionar” koji će jamčiti da će stvar u dogledno vrijeme profunkcionirati. Ne brine mene toliko koliko će nas koštati aranžman s MMFom, nego koliko će nas koštati ako ga ne bude.

p.s. ovo je moja jedanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.imf.org Međunarodni monetarni fond je organizacija koju optužuju za promoviranje i guranje neoliberalizma, no jednako tako ulaskom MMFa u neku zemlja promovira se fiskalna stabilnost i odgovornost vlasti što bi dovelo do pada kamatnih stopa, povećanog rasta i privlačenja stranog kapitala. Naša vlada kaže da nam MMF ne treba. Valjda oni znaju.