Putujem u utorak u Ameriku (opet :), no ovoga puta idem u Long Beach, Kalifornija gdje se od srijede do nedjelje održava TED. TED je kratica od Technology Entertainment Design, no sama konferencija je po mom mišljenju odavno prešla limite tih riječi te je puno bolje opisuje slogan “Ideje vrijedne širenja“.
Bio sam na puno konferencija širom svijeta ali moram priznati da me nijedna ne veseli toliko koliko TED, a ono što me u biti oduševilo (ne računajući sjajne TED talks) je to što je temeljni kriterij dolaska na konferenciju uvjerenje organizatora da će baš taj polaznik ono što stekne na TEDu vratiti zajednici – a što TEDu naravno daje dodatnu snagu. Lista sudionika je u najmanju ruku impresivna i sastoji se od najpametnijih do najbogatijih ljudi svijeta i ono što je najbitnije ni na koji način nisu odvojenih od nas običnih smrtnika. Ove godine osim multimilijardera iz Microsofta, Googlea, Facebooka tu su i nobelovci, umjetnici i općenito sjajni ljudi poput npr. akademika Ken Robinsona, komičara Ze Franka i mnogih drugih.
TED je vrlo ambiciozni cilj, no puno od TEDa možete dobiti i samo promatranjem TED Talks-a, a možete pripaziti i na najavu TEDx eventa koji će se desiti u Zagrebu, a ako se fakat zapalite za TED kao što se to meni desilo, onda možete učiniti nešto i za promociju TEDa tako da postanete TED prevoditelj (link vodi na facebook grupu gdje su hrvatski predvoditelji TED govora).
Evo nekoliko sjajnih govora koje vrijedi pogledati (čisto da dobijete grubi osjećaj što bi to TED u stvari mogao biti):
Sjajni govor koji u najboljoj teoriji zavjere govori o upotrebi sintagme “4 ujutro” u najrazličitijim mogućim kontekstima.
Derek Sivers govori o perspektivi i kontekstu, svega 3 minute i više nego vrijedno gledanja.
Genijalni govor Majore Carter o urbanom oporavku južnog Bronxa (TED govor kojeg sam ja preveo na hrvatski :) i koju ću imati prilike upoznati za nekoliko dana. Sjajna prezentacija o uspjehu i snazi malog broja zainteresiranih građana da promijene svoj okoliš. Must see za sve koji se bave javnim poslom.
I posljednje, govor koji me u biti navukao na TED:
p.s. probati ću blogirati s TEDa, no objektivno vjerojatno će većina toga završiti na facebooku i flickr-u (ako bude flickr budem stavio slide show i ovdje da vidite)
Proteklih nekoliko tjedana je bilo vrlo živo, no nekako si mislim kako bitne stvari ostaju neizrečene. Ivo Sanader je tako svojim čudnovatim manevrom izazvao cijelu lavinu događanja koja se u biti tek počinje otplitati. ako malo bolje razmislite, malo je nejasno što je Ivo u stvari mislio učiniti s tom nesretnom press konferencijom? Kao prvo, moramo se dogovoriti oko stvarnih motiva njegovog odlaska i ambicije da vodi vladu poput maketara ili ne. Mislim da je očito da se Jadranka Kosor, ako je i ikada bila lutka na žici, vrlo brzo otkinula i već mjesecima svira svoju pjesmu. Ostatak ekipe iz vrhuške što Vlade što HDZa odlučio se za taktiku zbornog pjevanja, te je prva postava uz izuzetak Luke Bebića odlučila svoju sreću potražiti pod skutima Jadranke Kosor.
Kako bi se obračunala s pučistima, krenula je jedna klasična čistka koja ovoga puta (barem se tako čini) mora dovesti i do same glave Pančićeve hobotnice, a koja je sakrivena u liku i djelu gore spomenutog Sanadera. Zanimljivo je kako su brzo i bezbolno napravljene promjene u saborskoj strukturi kluba HDZa, a još je zanimljivije kako je Mladen Barišić zauzeo kritičnu poziciju u ovom trenutnom igrokazu koji objedinjuje direktore javnih poduzeća, čelnika carine ali i samog premijera. Proces naravno nije gotov i on se nastavlja, a nejasno je što će se sve otpetljati i koje ime će ispasti iz igre. Čini se (neovisno o motivima) kako Jadranka relativno ubrzanim tempom iz HDZa čisti ekipu koja je sa Sanaderom žarila i palila posljednjih desetak godina.
Jedino što ostaje nejasno je motiv Ive Sanadera na toj pressici te da li je to jedna kolosalna pogreška u procjeni odnosa snaga, ili bitka još traje.
Istovremeno, Jadranka Kosor je pohapsila ili smijenila praktički sva javna poduzeća te se čini kako se i ovim preostalima smiješi rapidni kraj mandata. time je uspjela osvojiti većinu hrvatskog puka, no makar je popularnost vlade na povijesno visokoj razini, treba jednako tako uzeti u obzir kako i dalje više od dvije trećine ljudi smatra kako zemlja ide u pogrešnom smjeru.
Tu je u stvari i bit cijelog problema, jer su predsjednički izbori i ovaj HDZov igrokaz zauzeli naslovnice na nekoliko mjeseci sve dotle dok se u pozadini apsolutno ništa suvislog promijenilo nije i kvazi ekonomski program vlade za izvlačenje iz recesije ne donosi ama baš nikakve rezultate. Naravno, politika kruha i igara može zaokupiti javnost na neko vrijeme, no prije ili kasnije magla će se spustiti, rulja stišati a vlada neće imati što za pokazati – dapače, čini se kako ćemo ostati (ili smo barem na dobrom putu) kao jedina ili jedna od rijetkih zemalja koja će potencijale ove krize dovesti do svog negativnog maksimuma.
Pažnju javnosti bi trebalo nekako usmjeriti na ekonomiju i ekonomske pokazatelje koji i dalje nisu ohrabrujući, a u što se možete i sami uvjeriti samo šetajući shopping centrima i brojeći novozatvorene dućane.
Samo letimični pogled na dnevni red Sabora daje jasno do znanja da nema nekih velikih zakona koji će imati osobito bitan ili kratkoročan uspjeh u borbi sa situacijom u kojoj smo se našli.
Iz svih gornjih razloga, ja i dalje smatram da se ništa bitno promijenilo nije, da i dalje kopamo po mulju tražeći dno, a da čistilište kroz koje prolazi HDZ više služi za njihove vlastite unutarnje interese i odnose moći nego za dobrobit društva u kojem živimo; jest da je zabavno promatrati, ali dodane vrijednosti za društvo u tim aktivnostima u biti nema.
Misao dana:
As soon as someone is identified as an unsung hero, he no longer is.
Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.
Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.
Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).
Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.
Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.
Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.
Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.
S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.
U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.
Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?
S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?
U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.
Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.
Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.