Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Categories
Priroda i društvo

Mi smo ljudi koje čekamo

U americi ima jedna izreka koju je svojevremeno opjevao čak i Holly Johnson u svojoj pjesmici Americanos, a koja između ostalog kaže “postoji zemlja u kojoj i klinac bez love može postati predsjednik”. Ovo je u biti jedna sjajna motivacijska poruka duboko usađena u američku kulturu iz koje proizlazi da ako se dovoljno trudite ama baš sve je moguće, pa čak i to da postanete predsjednik. Naravno, kada je prije nekih desetak godina Geoerge W. Bush izabran za predsjednika, ova pozitivna poruka je dobila jedno sasvim novo značenje i odjednom je postalo jasno da to možda i nije najbolja ideja da baš svaki klinac može postati predsjednik. Možda tu i tamo ipak treba odrediti neke minimalne kriterije.

Mi u Hrvatskoj nemamo takvih ograničenja jer smo formu vladanja mediokriteta doveli gotovo do savršenstva ili barem udžbeničkog primjera. Kod nas ne samo da je moguće da bilo tko može vladati zemljom nego je to naša stvarnost i redovita praksa. Nisu kod nas za to predviđene samo premijerske, ministarske ili saborske fotelje, ma ne, kod nas to mogu biti i niže županske, gradonačelničke ili načelničke fotelje, a ako imate baš strašnu potrebu iz prve ruke zagrabiti za sebe onda su tu i javna poduzeća i cijeli niz drugih pravih i imaginarnih institucija koje su u biti tu samo radi vas i zadovoljavanje vaših osobnih potreba. Piramida mediokriteta je osjetljiva struktura i nije ni čudo da je protekom vremena postala masovna građevina sa širokom bazom.

Možda baš zbog toga nije nikakvo čudo da za pojedina zanimanja postoji velika konkurencija. Primjerice, odlaskom u bilo koji kafić (ovisno o vremenu dana i trenutnom TV programu), kladim se da ćete u bilo kojem trenutku u prostoriji zateći barem desetak kandidata za izbornika nogometne reprezentacije ili premijerku. Obzirom na učinak ovih koji jesu trenutno na tim pozicijama posao se sasvim sigurno ne čini osobito teškim ili zahtjevnim, dapače (onako, čisto statistički gledano) ponekad je teško povjerovati da ga odrađuju toliko loše, čovjek bi pomislio da zakon brojeva nalaže da se ponekad zalomi i neka dobra odluka? Očito ni zakoni matematike kod nas ne štimaju.

Pitanje je stoga, kako je u stvari moguće da kraj toliko ljudi koji “znaju”, ili onih koji su u mogućnosti nešto napraviti (a bolje doista ne bi trebalo biti teško) nikako da na takvo neodgovorno radno mjesto dovedemo nekoga tko će napraviti razliku i pozitivni pomak? Puno je razloga za tako nešto, kao prvo, ovi iz birtije koji “znaju” su najčešće zauzeti (nesumnjivo nekim drugim, jako odgovornim poslom) tako da oni, unatoč svojem neospornom talentu nažalost nisu na tržištu rada i tada jedino što nam preostaje da pričekamo neke druge. Ti drugi su u stvari neki treći, jer su ovi prvi na vlasti, ovi iz oporbe su drugi jer čekaju svoj red da postanu prvi (ali su u biti toliko nesposobni da sebe pretvore u prve što ih čini još nepoželjnijima) tako da smo u stvarnosti prisiljeni čekati neke treće.

Povremeno se pojavljuju neki donekle obećavajući kandidati, no u silnoj želji da uspiju obično budu zasipani mnogobrojnim dobronamjernim i stručnim savjetima; ali i tu imamo problem. Ti novi, ti treći, ti koji moraju spasiti situaciju moraju biti bolji, no ne i puno bolji. Koji je smisao na vlasti imati ljude koji su toliko bolji, drugačiji ili superiorniji od nas? Razlog zašto navijači odlaze na utakmice, marljivo čekaju red na pivu te se ustaju i deru iz svega glasa “gooollllll” je to što se mogu identificirati s ovima koji trčkaraju po terenu (zato ovi valjda i igraju toliko loše jer navijači projiciraju na teren kolektivnu karmu gledališta). Nitko ne bi išao na utakmice na kojima se unaprijed zna rezultat (iako je to, sudeći po posljednjim zbivanjima, također tema za debatu).

No poput Godota, ti treći  koji su sigurno bolji od ovih na vlasti (ili od ovoga u trenerskom stolcu) a vjerojatno i nešto bolji od nas samih, nikako da dođu. Možda, samo možda, smo mi ti ljudi koje cijelo vrijeme čekamo?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://pollitika.com Ako ste i vi jedan od onih koji čekaju neke treće, vrijeme provedeno u čekanju možete protratiti na pollitika.com, grupnom blogu koji se ne bavi ama baš ničime drugime osim prekapanjima po trenutnoj, prošloj i budućoj političkoj sceni, kandidatima i događajima.

Share the post "Mi smo ljudi koje čekamo"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Ideje vrijedne širenja (TED – postfestum)

Kako sam zadnjih nekoliko dana nevjerojatno puno vremena proveo u prime time terminima svih televizija te proveo puno vremena na naslovnicama (a očito toga će biti još), nije nekakvo čudo da ovaj tjedan koji je na izmaku slobodno mogu proglasiti jednim od dva najuzbudljivija u životu. Naravno, iskustvo je iznimno ružno i loše, s jako lošim posljedicama na mene i moju obitelj; no život ide dalje, sve što je meni bitno je možda povrijeđeno ali i dalje netaknuto. No nisam krenuo pisati o tome nego o drugom od ta dva najuzbudljivija tjedna u životu koji se, igrom slučaja dogodio samo tjedan dana ranije, na TED konferenciji u Long Beach, Kalifornija.

TED je konferencija koja je nastala 1984 godine i kratica je od Technology Entertainment Design, koja se transformirala u jedan vrhunski event i grupu ljudi – “thinkera” koji su na ovaj ili onaj način bitni. Ne bih sada o tome kakav je proces screeninga i što je sve potrebno učiniti da bi ušli u tu grupu, imate link na njihov web, imate google, a evo ja mogu ponuditi link; Scobelizer. Anyway, o TEDu možete naći i pozitivnih i negativno intoniranih tekstova, no recimo zasada da sam ja prvi i zasada jedini hrvat na TED-u u posljednjih dvadeset i pet godina.

Anyway, there I was, prošle srijede ujutro krenuo je TED2010 i prvo predavanje je dao Daniel Kahneman, to je ukratko lik koji je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 2002 godine te je jedan od najcjenjenijih ekonomista našeg vremena. Nobelovu nagradu je dobio za tzv. behaviourističku ekonomiju (ili tako nekako, nemam ispravni prijevod na hrvatski), a svoj TEDtalk je odradio na temu koja je u biti donekle slična ovome što se meni dogodilo ovaj tjedan.

Ukratko, čovjek je govorio između “experiencing self” i “remembering self“. Razlika između ove dvije stvari je u biti u tome što je “iskustveni ja” suma svega kroz što sam prošao, i ako sam otišao na godišnji odmor (na kojem usput rečeno, nisam bio puno godina, barem ne u imalo poštenom trajanju) tada je moj iskustveni ja suma svog vremena koje sam na godišnjem proveo, s druge strane, kada se danas sjetim tog godišnjeg odmora tada se sjetim nekolicine fragmenata i trenutaka koji su obilježili taj godišnji. No, to nije poanta predavanja, nego smo do poante došli promatrajući rezultate istraživanja nad nekoliko stotina pacijenata nad kojima je napravljena kolonoskopija (ako ne znate što je to, svakako progooglajte, čisto perspektive radi). Ukratko, riječ je o vrlo bolnoj pretrazi. Pva grupa pacijenata prošla je kroz petominutni tretman kolonoskopijom koji je imao dva-tri iznimno bolna trenutka, dok je druga grupa imala četiri puta duži pregled, koji je također na svome početku imao dva-tri iznimno bolna trenutka, dok je u ostatku vremena zbog navikavanja organizma na bol, percipirana razina boli nešto opala. Ono što je očito, je to da je druga grupa očito pretrpila daleko veću količinu boli (u nekoj ukupnoj vrijednosti) nego ova prva grupa. To bi bio iskustveni ja, no kada se krenulo analizirati sjećanje pacjenata, dogodilo se da je puno lošije sjećanje o pregledu imala prva grupa pacijenata u odnosu na drugu grupu kojoj je to bio manji problem, unatoč tome što su pretrpili daleko više boli nego prva grupa. Poanta priče je dakle to da je bitan kraj, te da će iskustvo na kraju odrediti sjećanje na događaj kojeg se prisjećate.

Nadam se da ne moram ukazati na ironiju slušanja ovog predavanja prije desetak dana i svega onoga što mi se dogodilo :).

Ponudio bih Vam dva govora da pogledate, svaki od njih traje 18 minuta, prvi od njih je snimljen prošle godine i govori o čovjeku u Indiji koji se bavi borbom protiv korupcije i koji je svoje inicijalno zanimanje ostavio i krenuo se baviti tim poslom.

Drugi govor je onaj kojeg sam također u srijedu čuo od Davida Camerona, vođe britanskih konzervativaca a koji je govorio o vladi 21. stoljeća te što to znači promijeniti paradigmu vladanja u vremenu u kojem živimo. Vremenu u kojem koncepti koji su vrijedili u 19 ili 20 stoljeću više efektivno ne funkcioniraju, te konceptu vladanja/upravljanja koji mora udovoljiti nove okolnosti informacijskog društva u koje smo ušli.

Dobro saslušajte Davida Camerona, jer to o čemu on govori je nužnost vremena i svi oni koji misle upravljati na zastarjelim modelima su u današnje vrijeme osuđeni ne samo na neuspjeh, nego i na trajno nazadovanje društva u kojem žive.

Misao dana:
Our major obligation is not to mistake slogans for solutions.

Share the post "Ideje vrijedne širenja (TED – postfestum)"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo Putovanja

TED – ideje vrijedne širenja

Putujem u utorak u Ameriku (opet :), no ovoga puta idem u Long Beach, Kalifornija gdje se od srijede do nedjelje održava TED. TED je kratica od Technology Entertainment Design, no sama konferencija je po mom mišljenju odavno prešla limite tih riječi te je puno bolje opisuje slogan “Ideje vrijedne širenja“.

Bio sam na puno konferencija širom svijeta ali moram priznati da me nijedna ne veseli toliko koliko TED, a ono što me u biti oduševilo (ne računajući sjajne TED talks) je to što je temeljni kriterij dolaska na konferenciju uvjerenje organizatora da će baš taj polaznik ono što stekne na TEDu vratiti zajednici – a što TEDu naravno daje dodatnu snagu. Lista sudionika je u najmanju ruku impresivna i sastoji se od najpametnijih do najbogatijih ljudi svijeta i ono što je najbitnije ni na koji način nisu odvojenih od nas običnih smrtnika. Ove godine osim multimilijardera iz Microsofta, Googlea, Facebooka tu su i nobelovci, umjetnici i općenito sjajni ljudi poput npr. akademika Ken Robinsona, komičara Ze Franka i mnogih drugih.

TED je vrlo ambiciozni cilj, no puno od TEDa možete dobiti i samo promatranjem TED Talks-a, a možete pripaziti i na najavu TEDx eventa koji će se desiti u Zagrebu, a ako se fakat zapalite za TED kao što se to meni desilo, onda možete učiniti nešto i za promociju TEDa tako da postanete TED prevoditelj (link vodi na facebook grupu gdje su hrvatski predvoditelji TED govora).

Evo nekoliko sjajnih govora koje vrijedi pogledati (čisto da dobijete grubi osjećaj što bi to TED u stvari mogao biti):

Sjajni govor koji u najboljoj teoriji zavjere govori o upotrebi sintagme “4 ujutro” u najrazličitijim mogućim kontekstima.

Derek Sivers govori o perspektivi i kontekstu, svega 3 minute i više nego vrijedno gledanja.

Genijalni govor Majore Carter o urbanom oporavku južnog Bronxa (TED govor kojeg sam ja preveo na hrvatski :) i koju ću imati prilike upoznati za nekoliko dana. Sjajna prezentacija o uspjehu i snazi malog broja zainteresiranih građana da promijene svoj okoliš. Must see za sve koji se bave javnim poslom.

I posljednje, govor koji me u biti navukao na TED:

p.s. probati ću blogirati s TEDa, no objektivno vjerojatno će većina toga završiti na facebooku i flickr-u (ako bude flickr budem stavio slide show i ovdje da vidite)

Share the post "TED – ideje vrijedne širenja"

  • Facebook
  • X