Category: Priroda i društvo

Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.

Stečajni upravitelj

Živim u dijelu grada u kojem stjecajem okolnosti uglavnom žive umirovljenici, teoretski gledano riječ je o elitnom kvartu grada no u praksi zbog raznih okolnosti standard života nije baš nužno proporcionalan lokaciji no jedan od malih luksuza kojeg smo u mom kvartu imali prije mnogih je kablovska televizija. Ona je sagrađena tamo negdje sredinom osamdesetih i obuhvaćala je kompletnu bivšu mjesnu zajednicu. Tadašnji stanari (uključivo i mene) investirali su u priključak tadašnjih 300 njemačkih maraka i nakon nekog vremena neki od izvođača je po prašnjavim tavanima i na tko zna sve koje načine uspio posložiti mrežu kablovske televizije koja je u svojim najboljim danima prikazivala nekih petnaestak programa i TV signalom napojila gotovo tisuću kućanstava.

Raspadom bivše države i promjenama u organizacijskom ustroju, bilo je malo nejasno tko se o toj mreži mora brinuti, a na kilometre i kilometre žica, pojačala i antena dolazi i proporcionalni broj problema. Ekipa zainteresiranih neko se vrijeme borila pokušavajući kroz tadašnju mjesnu zajednicu a potom u izdvojenu udrugu građana naplaćivati pretplatu koja se koristila samo za nužno održavanje mreže. Hrvati kakvi jesmo, s vremenom je broj ljudi koji plaća pretplatu pao, u udruzi ionako nije bilo nekih velikih novaca pa su se uplatnice slale sve rjeđe, a dijelovi mreže su počeli ispadati iz pogona kako su se kvarila pojačala, da bi na kraju tadašnje vodstvo udruge shvatilo da to više nema smisla i predložilo gašenje cijelog sustava. To je naravno trebalo napraviti na skupštini udruge gdje se u malu dvoranu bivše mjesne zajednice uguralo stotinjak penzionera i nekolicina nas mlađih. Na toj skupštini i nije bilo baš konkretnih pomaka jer je uprava udruge htjela doslovno istu večer prebaciti prekidač na sustavu pojačala, dok su penzioneri kojima je televizija praktički jedina razonoda bili u stanju dignuti kuku i motiku kako bi zaštitili svoju investiciju od 300 njemačkih maraka.

Na drugoj skupštini, petnaestak dana kasnije i koja je zakazana zato jer se vjerovalo da će se strasti malo stišati došli smo u pat poziciju gdje postojeća uprava više nije htjela obavljati svoj posao, dok članovi skupštine nisu dozvolili da se ugasi. U tom žaru borbe i verbalnog prepucavanja u jednom času rekao sam nazočnima da našoj kablovskoj ne pomaže više nova uprava udruge nego nam u stvari treba stečajni upravitelj. Osoba koja će uzeti to što ima i pokušati pronaći nekoga tko je voljan dalje investirati u tu mrežu, osposobiti je i početi vući ekonomsku dobit. Da skratim priču, u roku od deset minuta i toliko brzo odigranog glasanja da ni sam nisam shvatio što se desilo zatekao sam se na ulici ispred mjesne zajednice s kompletom ključeva, registratorom punim dokumentacije, pečatom udruge i titulom predsjednika a u biti stečajnog upravitelja kablovske televizije moje bivše mjesne zajednice.

Ta cijela situacija me podsjeća na situaciju u našoj državi, gdje imamo Vladu koja bi nešto htjela ali ne može, građane koji su načelno za ali ne preko njihovih leđa i dok diskusija traje sustav se urušava a štetu koja nastaje će biti sve teže i teže ispraviti.

I dok sam ja uspio pronaći kablovskog koncesionara koji je broj kanala u ponudi povećao na više od stotinu, te sada preko te mreže nudi i internet i telefon, veliko je pitanje da li među našim građanima ima dovoljno hrabrih da kažu kako nam nije možda važna više niti ova vlada, pa čak niti neka buduća nego nam treba netko izvana, neki novi “koncesionar” koji će jamčiti da će stvar u dogledno vrijeme profunkcionirati. Ne brine mene toliko koliko će nas koštati aranžman s MMFom, nego koliko će nas koštati ako ga ne bude.

p.s. ovo je moja jedanaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.imf.org Međunarodni monetarni fond je organizacija koju optužuju za promoviranje i guranje neoliberalizma, no jednako tako ulaskom MMFa u neku zemlja promovira se fiskalna stabilnost i odgovornost vlasti što bi dovelo do pada kamatnih stopa, povećanog rasta i privlačenja stranog kapitala. Naša vlada kaže da nam MMF ne treba. Valjda oni znaju.

Tags mmf, Večernji list

Priroda i društvo

Domino pizza delivery index

Post author By Marko
Post date 6 September, 2010
1 Comment on Domino pizza delivery index

Amerika je, kažu, zemlja u kojoj će vam brže isporučiti pizzu nego što će do iste lokacije stići prva pomoć ili policija. Jedna od tvrtki koja se bavi dostavom pizze zove se Domino’s. Domino’s je poput mnogi drugih američkih megakompanija izrastao iz malog obiteljskog obrta koji je krenuo tako što su dva brata kupila svoju prvu pizzeriju 1960. godine. Danas, Domino’s je megakorporacija čijim se dionicama trguje na burzi, a pizzu možete naručiti iz bilo kojeg od njihovih devet tisuća dućana i franšiza, a sve skupa u šezdeset zemalja svijeta i svih pedeset američkih saveznih država.

Kada prodajete onoliko pizza koliko to radi Domino’s onda pomoć mudrih računalnih algoritama možete vidjeti i ponekad izračunati što je do idealna pizza, ili kakva se pizza najčešće naručuje u pojedinim dijelovima svijeta, u pojedino doba dana, ili kakve su prehrambene navike tijekom radnog tjedna u odnosu na vikende. Nije stoga ni čudo da je vrijedna ekipa iz Domino’sa tamo negdje početkom devedesetih uočila jednu zanimljivu anomaliju. Vjerojatno ste čuli za BigMac index? To je ekonomsko mjerilo kojeg koristi časopis Economist kako bi mjerili paritet kupovne moći između različitih zemalja i valuta a za dobro (robu ili uslugu) koja je istovjetna u različitim zemljama. Pojednostavljeno, Economist mjeri koliko Big Macova možete kupiti za svoju plaću u Hrvatskoj i potom to uspoređuje s istom tom brojkom u npr. Njemačkoj i onda promatra međuodnose koji se možda poklapaju a možda i ne sa službenom tečajnom listom i nominalnom razlikom između plaće koje će neki imaginarni prosječni djelatnik ostvariti u Hrvatskoj ili negdje drugdje.

Domino pizza delivery index mjeri nešto sasvim drugo. To nije ekonomski index nego su dostavljači iz Domino’sa otkrili da u satima koji prethode nekoj velikoj političkoj, vojnoj ili drugoj akciji, u satima u kojima se događa neki veliki problem bilo gdje u svijetu, tada mnogo ljudi iz američkog Pentagona, CIAe ili Bijele kuće ostaje raditi prekovremeno ili noću i u tim danima dramatičino raste broj narudžbi pizza u odnosu na neku prosječnu dnevnu količinu koja se dostavlja na istu adresu. Jednostavno rečeno, dostavljači pizze iz Domino’sa mogu mjeriti aktivnost američke državne administracije po broju pizza koje dostave na portu Bijele kuće. Naravno, tijekom godina kako je Domino pizza delivery index postao poznat, špijuni, sigurnjaci i ostali shvatili su da ako krenu naručivati pizzu nekoliko sati prije napada na Afganistan da će to završiti na CNNu i prije nego što prva bomba padne na Al Qaidu, tako da se danas jako pazi što se naručuje (i koliko), a kako jednostavna i nevina kupovina pizze s feferonima ne bi ugrozila vojnu misiju u Iraku.

U Hrvatskoj mi nemamo lance pizzerija i rijetke su one koje zaprimaju narudžbe internetom (i to potom uredno knjigovodstveno obrade kako bi mogli uopće raditi gore spomenutu analizu), a osim toga uredi naše vlade ili sabora ionako rade strogo do 16h i malo je te sile koja službenike može natjerati da odluče produžiti satnicu poslije kolektivnim ugovorom zagarantiranog radnog vremena, no prošloga tjedna sam naišao na jednu drugu anomaliju koja je donekle slična.

Razgovarajući s jednim javnim djelatnikom, diskutirali smo o “bolnim rezovima” u proračunu koji se na neki čudni način manifestiraju kao povećanje proračuna, te je iz te cijele priče slijedila cijela lavina vrlo negativno intoniranih tekstova po novinama o sudbini naše male države. Ukratko, njegova frizerka je uočila, da nakon salve katastrofičnih naslova po, po njezinom vlastitom priznanju, nekoliko dana trpi veliki pad broja klijenata.

Predlažem da netko počne brojati broj bojanja, šišanja i feniranja kose po zagrebačkim salonima, a kako bi počeli mjeriti index depresije u Hrvatskoj.

p.s. ovo je moja deseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 4. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://wikipedia.org O wikipediji možete pročitati svašta, neki je smatraju ultimativnom riznicom ljudskoga znanja, a neki o nepouzdanom spremištu neprovjerenih podataka. Kako god bilo, wikipedija je dramatično promijenila pogled na enciklopedijsko znanje i mnogo zanimljivih i sasvim nepoznatih podataka možete provjeriti upravo tamo.

Tags Večernji list

Priroda i društvo

Treba nam Cornelis Lely

Oduvijek sam volio putovati i to isto preporučam vama. Na putovanjima se uvijek događaju zanimljive stvari, upoznajete ljude koje inače nikada ne bi sreli i imate jedinstvenu priliku vidjeti mjesta koja bi inače vidjeli samo na razglednicama, a koje od fotografije ili video snime u živo izgledaju sasvim drugačije, ponekad manje i neuglednije, a ponekad neke neugledne slike ostave trajni trag.

Jedno od najzanimljivijih mjesta na kojima sam bio, a i u koje se uvijek rado vraćam je Nizozemska. Ako ste imali prilike imalo vremena provesti u Nizozemskoj onda dobro znate da je to vjerojatno jedina zemlja na ovoj planeti u kojoj sva četiri godišnja doba možete doživjeti u istome danu i to neovisno o datumu. Dugo vremena sam se čudio nizozemskom paradajzu i nije mi bilo jasno kako je moguće da nizozemac može prodati svoj, nizozemski paradajz usred Zagreba po cijeni nižoj od seljaka iz Zagorja? Danas se više ne čudim, naime u nekoj od mojih brojni vožnji nizozemskom naletio sam na staklenike za uzgoj rajčice koji se nalaze tamo daleko na nizozemskom sjeveru negdje oko njemačke granice. Da ne duljim, jer ova kolumna nije o rajčicama, ti staklenici su toliko veliki da se negdje tamo u daljini stapaju s horizontom.

Kad god sam imao priliku, vodio sam i druge sa sobom i dok bi oni uglavnom navijali da slobodno vrijeme provodimo po Amsterdamskim ulicama koje su pune atrakcija, ja bih uvijek išao gledati nizozemske brane. Brana je brana, rekli su mnogi, nema ništa zanimljivog na branama – no ja se s time ne slažem. Brana koju uvijek rado pokazujem se nalazi sjeveroistočno od Amsterdama i dio je glasovitog “Zuiderze Works” i ta brana je dugačka impresivninih četrdesetak kilometara, ima na sebi četverotračni auto put, te je na sredini brane velika benzinska postaja i prigodni vidikovac.

Da bi stvar bila zanimljivija, ta brana počela se graditi tamo negdje poslije kraja prvog svjetskog rata, dok je prva ideja nastala još u sedamnaestom stoljeću ali tada jednostavno nije bila izvediva jer nije bilo tehnologije koja bi je omogućila. Krajem devetnaestog stoljeća, točnije 1891. godine, Cornelis Lely – državni službenik koji je kasnije postao ministar prijevoza i javnih radova predložio je sustav brana koji je osigurao Nizozemskoj njezinu današnju površinu. Od časa kada je on prvi puta predložio izgradnju sustava brana, pa do prvog kamena nove brane prošlo je gotovo dvadesetak godina, a do kraja gradnje gotovo četrdeset godina.

Nemojte misliti da je Cornelius bio jako popularna osoba, daleko od toga, basnoslovni troškovi gradnje brane i mnogobrojni protivnici, od ribara do političara otežavali su i usporavali realizaciju njegovog nauma, no usprkos svima, Cornelius Lely je na kraju uspio i brana je u konačnici sagrađena makar je Cornelius nije živ dočekao. Danas, gotovo da i nema grada u nizozemskoj koji se ne može pohvaliti ulicom, avenijom ili trgom Corneliusa Lelya, a i glavni grad pokrajine koja je nastala na mjestu pokorenog mora nosi ponosno ime Lelystad.

Hrvatska nema neke pretjerane potrebe za branama i more nam ne prijeti previše, no zanimljivo je da makar smo omanji raj na zemlji, nekako ne uspijevamo taj raj izvesti iz rohbau faze i izboriti se s problemima koji su daleko slabiji od moći majke prirode. Dio problema se nalazi i u našim političarima kojima je veliko postignuće preživjeti dan i čiji horizont odlučivanja nikada ne prelazi datum slijedećih izbora. Istovremeno, u zemljama poput Nizozemske postoje ljudi poput Cornelius Lelya. Vizionari koji razmišljaju, guraju i pokreću kotačiće danas, a koji će prosperitet kojem teže osigurati ne možda baš slijedećeg ponedjeljka nego za deset ili dvadeset godina neovisno o svim kritikama, optužbama i mnogobrojnim daleko jednostavnijim i lakšim populističkim odlukama koje im stoje na raspolaganju.

Ono što mi moramo učiniti je da prvom slijedećom prilikom političare kojih imamo u izbobilju zamijenimo državnicima, ljudima s vizijom, ljudima poput Cornelius Lelya.

p.s. ovo je moja deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vjetrenjaca.org Internet sjedište udruge Vjetrenjača čiji sam predsjednik, a koja nam je svima proteklog tjedna pokazala kako državni proračun doista izgleda. Pogledajte (i donirajte) neki od naših budućih projekata.

Tags Cornelis Levy, Nizozemska, Večernji list