Category: Priroda i društvo

Ovih dana sam se dosta vozio po svijetu i promatrajući njemačke krovove došao sam do radikalne ideja kako spasiti zemlju. Ideja je iznimno jednostavna; moramo što prije pokrenuti što je više moguće proizvodnje koja donosi velike količine dodane vrijednosti. Znam da se odmah na prvo čitanje ideja ne čini radikalnom, a sasvim sigurno ne originalnom, no način na kojeg sam došao do ovog zaključka je totalno drugačiji od uobičajene političarsko-ekonomske kamarile.

Naime, temeljni problem naše ekonomije što je nekonkurentna, tj. štogod mi pokušali proizvesti to je u konačnici jednostavno preskupo da bi to itko kupovao uključivo i nas same. Razlog zašto je naš proizvod nekonkurentan je trošak njegove proizvodnje, a on je takav zbog toga što nam je cijela država neučinkovita (osim pojedinih dijelova, no o tome malo kasnije). Kada bi počeli proizvoditi proizvode koji imaju ogromnu dodanu vrijednost, tada bi bili u poziciji da te proizvode prodajemo po tržišnim cijenama, a neučinkovitost same proizvodnje i visoke troškove koje takva proizvodnja sa sobom nosi bi sakrili u krajnjoj cijeni proizvoda i tada bi u konačnici i dalje bili konkurentni, ali za razliku od naših inozemnih suparnika koji zarađuju ogromne količine novaca, mi bi jedva pokrivali nulu, no i to je prihvatljivo jer smo zaposlili ljude i plaće dolaze na vrijeme. Ukratko, neučinkovitost proizvodnje bi kompenzirali minimalnim profitima.

Evo i nekoliko primjera; promatrajući njemačke krovove primjetio sam kako su u posljednjih nekoliko godina sve više i više prekriveni solarnim kolektorima. Možemo mi svašta govoriti o njemačkoj, no činjenica je da ako postoji komparativna prednost to je onda da u hrvatskoj imamo sasvim sigurno više sunčanih dana nego bilo koji dio njemačke. Sunce radi besplatno (nažalost isto tako je i u njemačkoj što nam donekle ugrožava komparativnu prednost) i u biti mi bi struju mogli proizvoditi jeftinije nego nijemci. Mi na sreću nismo upali u zamku malih profita koje ostvarujete solarnim kolektorima i jedva da ima pokoji širom hrvatske (navodno je nedavno izdana druga takva dozvola, provjerite molim vas).

Ili primjerice voda, svi mi trošimo velike količine vode i nekako mi je totalno nejasno kako je moguće da primjerice INA ostvaruje ogromne profite prerađujući naftu koju skupo kupuje u inozemstvu, dok istovremeno veliki proizvođač izvorske i mineralne vode jedva da na kraju godine iskaže profit, osobito stoga što litra vode košta u Hrvatskoj jednako ili više nego litra benzina, a razlika je utolika što vam za proizvodnju vode treba komad cijevi, elektromotor s pumpom i nešto struje s prethodno spomenutog krova (ironije radi, vrijedi istaknuti kako je dobar dio naših izvora vode pronađen greškom jer su marljivi inženjeri INA-e u stvari tražili naftu).

Jedini segment države koji je po mom mišljenju učinkovit je državna uprava. 300 i više tisuća državnih činovnika iz dana u dan hrabro se bori s tisućama propisa, zakona, odluka i podzakonskih akata na temelju kojih poduzetnici i građani na dnevnoj bazi bombardiraju tu istu državnu upravu. Primjerice samo za stavljanje solarnog kolektora, državna uprava vam mora izdati, odobriti, pregledati i u razno raznim upravnim i ostalim postupcima osigurati više od pedesetak dokumenata. Koji je postupak da počnete crpiti vodu ne znam, no sigurno nije bitno jednostavniji.

Sada, kada to ovako posložimo dolazimo u biti do zaključka kako bi optimalno bilo izvoziti našu državnu upravu, no koliko god ona bila učinkovita, mala je potražnja za njom, osobito stoga što ona ne samo da ne proizvodi vrijednost nego ima sposobnost isisati konkurentnost iz drugih, no to je već jedna druga, jednako radikalna ideja.

p.s. ovo je moja pedeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 11. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
All great ideas are dangerous.

Ne znam da li vam je koncept Big Mac indexa poznat, no riječ je o alternativnom sustavu mjerenja i usporedbe kupovne moći stanovništva, a taj sustav mjerenja od sredine osamdesetih provodi magazin Economist. Ideja je vrlo jednostavna, a ona kaže kako nije jednostavno uspoređivati standardde građana u različitim zemljama budući da se iz puno razloga s istom količinom novaca u različitim zemljama mogu kupiti različite količine istovjetnih proizvoda ili usluga, a istovremeno količina novca koju mjesečno privređujete može negdje biti jedva dostatna za život a negdje drugdje vas čini pravim malim bogatašem.

Ideja Big Mac indexa je vrlo jednostavna i ona uspoređuje koliko košta Big Mac sendvič u McDonaldsovom restoranu u različitim zemljama. Primjerice, ako kažemo da BigMac u americi košta 3.5 dolara što je otprilike 18 kuna, a u Hrvatskoj košta 17,5 kuna, tada je razlika između amerike i hrvatske pola kune, a u postocima to je oko 3% razlike. Mogli bi reći da je to i razlika u kupovnoj moći i kada bi kuna bila 3% slabija da bi tada kupovna moć bila izjednačena. Tih 3% je ona razlika koju naši izvoznici često spominju kao problem jer smatraju da je kuna precijenjena i da bi njezinom devalvacijom bili konkurentniji na svjetskom tržištu. Kao što se to vidi iz Big Mac Indexa, u McDonaldsu se očigledno ne slažu i smatraju da je naša tečajna politika tu negdje i u biti svaki puta kada odete u McDonalds donekle dajete za pravo Rohatinskom.

No, nije tečajna politika jedina koju možete iščitati iz Big Mac indexa, zanimljivo je i provjeriti koliko vremena trebate utrošiti da bi zaradili za jedan sendvič. Tako primjerice jedan prosječni japanac za Big Mac zaradi u rekordnih 10 minuta, dok u keniji morate raditi gotovo 3 sata, u slovačkoj je to 62 minute a u Budimpešti 59, dok u Zagrebu za to trebate nekih 30-ak minuta (u nekim drugim gradovima je ta brojka veća ali i dalje manja od Mađarske) i pokazuje kako ne samo da su nam tečajne politike stabilne nego nam je i kupovna moć na razini razvijenijih zemalja pa nije niti čudo da je Hrvatski Big Mac konvertirano u dolare, unutar desetak najskupljih na svijetu. To je zanimljivo i zato jer smo po troškovima rada također među uvjerljivo naskupljima. Ukratko, totalno smo poravnati i unutar ekonomskih očekivanja jedne McDonalds ekonomije.

Ima još; prije dvadesetak dana McDonalds u americi je pokrenuo najmasovniju kampanju zapošljavanja ikada. Za vašu informaciju u jednome danu zaposlili su impresivnih 62.000 novih zaposlenika, a ako vam nije jasno koliko je to velika brojka, možemo slobodno reći kako cijela američka ekonomija od četiri stotine milijuna ljudi nije uspjela generirati toliko novih radnih mjesta tijekom cijele 2009. godine.  Istovremeno, to je otprilike o broj radnih mjesta koji je u Hrvatskoj (koja je doslovno 100x manja od amerike) izgubljeno u protekloj godini. Možemo sada sitničariti i govoriti kako je kriza i kako je lakše uništavati nego stvarati, no paritet hrvatske da se mjeri s velikim supersilama ili megakorporacijama barem na redu veličine, pa čak i ako je predznak suprotan je totalno impresivan.

Ima još nešto zanimljivo vezano za to zapošljavanje, na natječaj u McDonaldsu se javilo 938.000 ljudi to znači da je za svaku novootvorenu poziciju konkuriralo 15 zaposlenih; to je veća konkurencija za jedno slobodno mjesto nego na mnogim elitnim fakultetima, a što, kao i kod nas, na najbolji način ilustrira tko su ti ljudi koje treba zaposliti i gdje je stvarno zemlja znanja (naša ili njihova). Možemo mi diskutirati o tome kako želimo biti zemlja servisne industrije, dodane vrijednosti i visoke tehnologije, no ako su i daleko naprednije zemlje poput amerike pozicionirane za daleko niže plaćene poslove, kako mi očekujemo drugačije? Dok razmišljate o tome, počnite uvježbavati sugestivnu prodaju: “želite li i pomfrit s tim sendvičem?”.

p.s. ovo je moja četrdeseta i šesza kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 14. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If you had to identify, in one word, the reason why the human race has not achieved, and never will achieve, its full potential, that word would be ‘meetings.’

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj konferenciji na kojoj se pričalo uglavnom o tehnologiji, no u jednoj od diskusija razgovarali smo između ostalog i o razlozima zašto se u nekim sredinama, poput ove naše Hrvatske, unatoč više nego očiglednom strmosilaznom smjeru u kojem ova država klizi, ne vidi više nezadovoljstva. Pojam koji je tada iskorišten da bi se objasnila ova situacija je iznimno jednostavan i glasi: “naučeno beznađe”. Ideja je vrlo jednostavna i povremeno se pojavljuje u društvu gdje pojedinci procijene da je svaka akcija uzaludna i besmislena pa je stoga nema previše smisla niti pokretati. Naučeno beznađe pojedinca se potom pretvara u opću letargiju društva. Ili, kako je to Krleža jednom lijepo napisao “zgubil sam se v megli pomrčine”.

Kad već govorimo o beznađu, vrijedilo bi se osvrnuti na nedavnu izjavu predsjednice vlade koja je u jednom trenutku doslovce rekla kako će “mjere vlade biti vječne”. Nisam točno siguran na što je mislila jer u politici je rijetko što vječno i za koju godinu ćemo se vjerojatno s nelagodom sjećati ovih vremena i očajnički pokušavati zaustaviti ili preokrenuti neke ako ne i mnoge od odluka koje su se desile posljednjih mjeseci (nije da ih je puno bilo, ali svejedno). Ima ona donekle i pravo, jer su odluke donesene i zauvijek će ostati dio naše povijesti. Tu navodno imamo razloga za veselje, jer je po redovitom izvješću Vlade, program oporavka na najboljem mogućem putu, mjere se provode sjajno i općenito je Vlada zadovoljna provedenime. Naravno, dežurni cinici bi mogli primjetiti kako famozni program oporavka od prije godinu dana i nema deklariranog cilja (sjećate li se glasovitog programa u powerpointu), pa ako ne znamo kuda idemo onda valjda svaki korak koji napravimo može biti dobar. Općenite dobre želje o rastu gospodarstva i društvo prosperiteta i bogatstva su na razini želje da želimo da nam krave budu debele i daju puno mlijeka, no ta želja, ma koliko iskrena bila, i dalje ne govori ama baš ništa o tome kako ćemo taj cilj sustići, baš kao što ni powerpoint Vlade ne govori ni o čemu osim o tome kako stalna samo mijena jest.

Na malo ružnijoj strani priče, mogli ste primjetiti šturi i sramežljivi izvještaj ministarstva financija u kojem su izvjestili kako je punjenje državnog proračuna u prvom kvartalu ove godine lošije nego u istom kvartalu prethodne. Vrijedi primjetiti i da je taj kvartal prošle godine ujedno bio i kvartal u kojem smo zabilježili najveći pojedinačni pad i za koji smo mislili da je dno krize (no eto, uvijek kada pomisliš da si na dnu, čuješ kucanje odozdo). Biti će zanimljivo vidjeti u mjesecima koji dolaze kako će se ova naša kriza raspetljati i kako imamo namjeru postići 1.5 postotaka gospodarskog rasta. Guverner Rohatinski je malo skeptičniji sa svega 1% rasta, ako ne bude prevelike inflacije, ako bude investicija, ako bude dobra turistička sezona. Primjetio sam kako često koristi riječ “ako”.

Ključ odgovora je vjerojatno u malo većoj produktivnosti, ili, jednostavnije rečeno, moramo zapeti malo jače. Primjerice samo naša predsjednica vlade prošla je više od 5.000 kilometara u posljednjih nekoliko mjeseci. Vidjela je desetke tvornica, različitih pogona i razgovarala sa stotinama ljudi o mnogobrojnim problemima koji ih muče. No besciljno šetanje samo po sebi ne generira gospodarski rast. Mislim da je vrijeme za zapitati se da li je i našu vladu uhvatilo naučeno beznađe te da budući da misle kako ništa ne mogu promijeniti, jedino što im je preostalo je dobivanje na vremenu. Ako je tako, zasada im dobro ide. Statistički gledano, prije ili kasnije mora se dogoditi nešto pozitivno, a za vjerovati je i kako će gospodarstvo u nekome trenutku shvatiti da svoje probleme mora riješiti samo, osim ako i njega ne ulovi naučeno beznađe i letargija koja slijedi.

p.s. ovo je moja četrdeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars.