Category: Priroda i društvo

Dvije slike. Prva je u biti jedan američki film B produkcije koji se povremeno reprizira kod nas. Riječ je o nekom diktatoru u nekoj opskurnoj državi izmišljenoj za potrebe filma u kojoj taj diktator negdje na samom početku ubija nekog čovjeka za kojeg se kasnije ispostavi da je bio otac glavne glumice. Ona, ostavši bez oca na nasilan način, odluči osvetiti njegovu smrt i svoj cijeli život posveti treningu u svim mogućim borilačkim vještinama, paralelno uči rukovati oružjem eksplozivom idesetak, petnaestak godina nakon što joj je otac ubijen kreće u osvetnički pohod. Naravno, diktator je smješten u dvorcu na nekom brdu i dobro je osiguran. No naša junakinja bez ikakvog problema pobije svo to osiguranje, probije se u samo srce dvorca, riješi se tjelohranitelja diktatora i krene s njime u obračun. Udarci se izmjenjuju i u jednome trenutku diktator je na podu, a ona leži preko njega, diže veliki nož i sprema se da ga zarije u njegovo srce, no neposredno prije toga izgovori rečenicu: “Ovo je za mog oca, Peru Horvata” (nije se njezin otac tako zvao, ali da sada ne izmišljam strana imena evo jednog hrvatskog generičkog). U tom trenutku diktator je zbunjeno pogleda i to je zbuni i ona zastane, a diktator joj kaže slijedeće: “Draga mlada dama, ja vidim da je trenutak u kojem sam ja ubio Vašeg oca definirao vaš život i očito je to bio najbitniji trenutak u njemu, no meni je to najvjerojatnije bio samo četvrtak.”. Ova priča u biti dobro objašnjava odnos naše vlasti prema prosvjedima. Prosvjednici su ljudi koji su sami stradali posljednjih godina, a ako i nisu sasvim sigurno imaju oca, sestru ili dragog prijatelja koji je ostao bez posla ili je na neki drugi način bio obespravljen. Takvi problemi nas opterećuju i definiraju što ćemo raditi u budućnosti. Istovremeno, naši (emocionalno) neiteligentni ministri i ministrice na sve to skupa gledaju s nerazumijevanjem jer, u krajnjoj liniji nisu oni nikoga otpustili ili poslali na cestu; oni imaju ljude koji imaju ljude koji rade takve stvari, no čak niti to nije točno jer država nije nikoga otpustila makar je u zadnje dvije-tri godine nestalo više od stotinu tisuća radnih mjesta. Njima je izvješće zavoda za zapošljavanje samo jedan neugodan utorak kojeg se s pravom ne žele sjećati. Nije ni čudo da vlada ne razumije prosvjednike.

Slika druga. Kasnije, kada sam razmišljao o tome cijela priča mi se činila znakovitom, no nakon nekoliko dana prosvjeda 21. prosinca 1989. godine na današnjem trgu revolucije u Bukureštu vladajuća stranka je naručila masovni prosvjed podrške. Iako je sve skupa krenulo dobro, u nekome trenutku začuli su se zvižduci sa strane i nakon nekoliko minuta ono što je bio masovni prosvjed podrške odjednom se pretvorio u početak revolucije u Rumunjskoj, a sam Čaušesku i njegova supruga su pobjegli da bi svega četiri dana kasnije, na sam božić 1989. bili osuđeni od prijekog suda i strijeljani. Po pisanju novina, naša premijerka je naručila pisanje dvije stotine i dvadeset tisuća pisama podrške i u biti ona ponavlja samo ono što je naučila u svojoj mladosti kada su se pisala slična pisma, ili sadile ruže u školskim vrtovima. No ta pisma nemaju apsolutno nikakve emocionalne ili druge težine i ti potpisnici se lagano i u svega nekoliko minuta mogu pretvoriti u zloćudne prosvjednike. Kao što je prije neki dan rekao upravitelj Al Jazzere g. Wadah Khanfar – “Korumpirani režimi su izgubili svoju moć zavaravanja.”.

Ne kažem ja da je naša vlada diktatorska, i ne želim uspoređivati premijerku s Gadafijem ili Čaušeskim, no trenutak kada vladajuća elita izgubi vezu s narodom kojim upravlja, osobito u ovako teškim vremenima, sve opcije su moguće.

p.s. ovo je moja trideseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
He who passively accepts evil is as much involved in it as he who helps to perpetrate it. He who accepts evil without protesting against it is really cooperating with it.

Nemam vas namjeru dodatno deprimirati siciranjem broja nezaposlenih osim da napomenem kako postoje kategorije sezoniziranih i desezoniziranih podataka o zaposlenosti i kako je realna brojka nezaposlenih ipak nešto manja od doista crnih 335.000 nezaposlenih. No dosta s dobrim vijestima.

Ekonomski prosperitet mjerimo tzv. bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika i do njegovog rasta možemo iz ove točke doći s tri temeljne taktike. Prva taktika je vrlo jednostavna, moramo proizvoditi više i zapošljavanje je najlogičniji izbor. U Hrvatskoj živi oko 4.5 milijuna ljudi, nekih 18-20% su maloljetni, dok je oko 1.2 milijuna već u mirovini. To nam ostavlja oko 2.4 milijuna potencijalnih zaposlenika od kojih je u ovome času zaposleno njih oko 1.6 milijuna, što nam ostavlja potencijalni rast broja zaposlenih, ili kako bi Jadranka rekla “radno aktivnih” od 50% ili gotovo 800.000. Hrvatska je inače po broju radno sposobnih na samom dnu ljestvice. Ako pogledate strukturu tih naših zaposlenih, jasno je kako njih svega nešto oko 550.000 nešto stvarno proizvodi (u materijalnom smislu, dakle nešto što se može izbrojiti u komada na sat ili sličnoj mjeri), dok svi ostale rade u uslužnim djelatnostima. Uslužne djelatnosti su tipično radno intenzivne i vrlo često su pojedinačno najveći trošak poslodavca. Hrvatska je zemlja s najvećim davanjima na i iz plaće na svijetu (samo za određene kategorije, u nekim kategorijama nas ipak šišaju Danska i Švedska) što naš rad čini nekonkurentnim i to je dobrim dijelom razlog zašto nismo u stanju privući više stranih investitora ali ni nagovoriti ove poslodavce koji su zaglavili ovdje da više zapošljavaju (s očiglednim izuzetkom države koja se multiplicira poput amebe).

Druga metoda koju možemo primjeniti je da ovi malobrojni koji još uvijek rade počnu raditi više, da postanu produktivniji. Prije nego što proradi sindikalac u vama, vrijedi podsjetiti da smo primjerice uz Austriju zemlja s najviše državnih praznika u Europi pa samim time vjerojatno i u svijetu. Ukidanjem dva državna praznika digli bi produktivnost cijele države i BDP za gotovo 1% jednom jedinom administrativnom mjerom. Opcija je i da malo zapnemo i radimo intenzivnije, ili da primjerice pauzu za ručak izbacimo van iz plaćenog radnog vremena kao što to rade drugi.

Treća metoda je da se počnemo baviti nekim višim tehnologijama i počnemo proizvoditi proizvode koji stvaraju veću dodanu vrijednost. Primjerice ako smo društvo koje je tehnološki na razini proizvodnje brodova, možemo baratati brojkom od cca. 5.000 eur BDPa po stanovniku, no kada bi proizvodili Zrakomlate za Airbus, tada bi nam BDP mogao narasti do 30.000 eur. Problem je što nam za to treba školovanih inženjera i razno raznih visoko educiranih ljudi kojih nažalost uza svu mitologiju o zemlji znanja jednostavno nemamo i promjena obrazovne strukture stanovništva mora biti ključni dugoročni prioritet bilo koje vlasti. U međuvremenu, moramo se koncentrirati da iscijedimo maksimum iz onoga što imamo, a to znači da bi strateški morali odlučiti i potom to i provesti da npr. umjesto da uzgojimo hektar pšenice krenemo uzgajati jagode, rajčice, lješnjake, borovnice ili neko drugo visokoprihodovno voće ili povrće čime bi BDP naših poljoprivrednika digli za 10-20 puta.

Za povećati broj zaposlenih trebaju nam poslodavci, za kreirati bolju klimu moramo smanjiti poreze na rad i administrativne prepreke, a da bi počeli proizvoditi vrijednije stvari moramo školovati ljude. Za ovo posljednje nam treba vremena, za privući poslodavce nam trebaju bolji uvjeti za poslovanje, a njih neće biti bez temeljite promjene administrativne klime i porezne presije. Čini se kao začarani krug, zar ne?

p.s. ovo je moja trideseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
I do not believe we can repair the basic fabric of society until people who are willing to work have work. Work organizes life. It gives structure and discipline to life.