Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.

Categories
Priroda i društvo

I borba protiv korupcije je korumpirana

U doba Zagreb summita prije četiri-pet godina (možda se sjećate velikih prometnih gužvi) po prvi puta sam shvatio kako smo u cjelini, kao država, u velikom problemu. Tada je Sanader bio na vrhuncu svoje moći, no na summitu je govorio i Mart Laar, bivši Estonijski premijer i za Hrvate gotovo nepoznati političar koji je o korupciji rekao doslovce slijedeće: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”.

Promatrajući način na koji su se dijelili poslovi, impresivnu kolekciju satova tadašnjeg premijera, način na koji je stekao vlasništvo nad svojom kućom ili uostalom način na koji komunicira sa svojom okolinom bilo je jasno da borba protiv korupcije u hrvatskoj pada na prvoj stepenici. U posljednjih nekoliko godina parazit korupcije progutao je društvo i nakon odlaska Sanadera očito je došlo do promjene. Ne tvrdim da smo se doista počeli obračunavati s korupcijom jer mi se više čini da je pod tom borbom u stvari zamaskiran obračun s mrtvim tijelom HDZ-a, no svaki novi dodatni centimetar slobode za policiju i pravosuđe otvara prostor kojeg će zainteresirani teško obuzdati u budućnosti i barem s te strane je situacija ipak nešto bolja.

Kod nas je definicija riječi korupcija dugo vremena bila vrlo uska i malo toga se smatralo korupcijom,  ona uopće ne mora uključivati osobnu financijsku dobit, ona uključuje i koncepte u kojima smo duboko ogrezli poput kronizma – dodjela položaja ljudima bez ikakvih kvalifikacija (osim naravno obiteljske, prijateljske ili partijske) ili nešto blaži oblik kojeg znamo pod nazivom nepotizam. Tu je i selektivna primjena zakona koja pojedince čini favoriziranim što nas dovodi do policijske korupcije koja uključuje selekciju slučajeva, osoba i organizacija protiv kojih će se voditi istrage i uhićenja, te naravno pogodovanje pojedincima ili institucijama da izbjegnu ili otegnu u izvršenju neke obveze (primjer INA-e i neplaćanja trošarina). I ako to sve uzmete u obzir biti će Vam jasno da živimo u državi neograničene političke korupcije koja se u literaturi naziva kleptokracijom ili doslovnije “vladavinom lopova”.

Mali je problem što smo danas došli do druge krajnosti, te je svijest o korupciji i nužnosti borbe paralizirala cijelo društvo pa tako poput navijača na stadionima skandiramo svakom novom uhićenju te iz dana u dan tražimo još krvi, a sve to dok se vlada i pravosuđe očajnički trudi ugoditi glasu rulje umjesto da se zakoni koje imamo provode jednako prema svima. Ključ borbe protiv korupcije nije samo obračun i odstranjivanje  korumpiranih, nego pravedni pristup prema svima uključivo i najokorjelijim kriminalcima što danas nije tako jer smo uspjeli korumpirati čak i borbu protiv korupcije. Pogledajte samo postupke koji se trenutno vode i koji na silu htjeli mi to ili ne žele umočiti prethodnog premijera, dok je Damir Polančec već stradao u predmetu u kojem to možda nije ni trebao, a istovremeno cijeli niz operativaca čija je jedina kvalifikacija (osim partijske afiliacije) da budu na poziciji na kojoj su uhićeni bila njihova sposobnost da riješe problem i skrenu tokove novca na način da nešto zaostane i u privatnim džepovima.

Ono što nam nasušno treba je precizna i opće prihvaćena definicija što je to korupcija iz jednostavnog razloga što smo od silne borbe i političkog odlučivanja tko je a tko nije kriv došli u situaciju gdje su svi ekonomski tokovi zamrznuti, a svi oni koji se po definiciji svojeg posla moraju potpisivati na razne ugovore, naloge ili odluke dobro važu hoće li im neki putni nalog biti olakšavajuće ili otegotna okolnost u budućoj, a s današnje pozicije, sasvim izglednoj istrazi USKOKa.

Slijedom okolnosti stvorili smo državu u kojoj živimo pod zakonima koji su u samom početku bili nedorečeni, neprimjenjivi i nedosljedni. Stvorili smo vladajuću klasu koja egzistira na krivnji svojih građana, a borba protiv korupcije je samo još jedan način da nam se svima da do znanja kako smo svi mi u svojoj biti isti.

p.s. ovo je moja sedamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://en.wikipedia.org/wiki/Political_corruption Mali kviz; pročitajte što wikipedija ima za reći na temu političke, policijske i korporativne korupcije i što ona sve podrazumijeva. Da li znate, osobno svjedočite ili vidite neke segmente korupcije koju do sada niste prepoznali?

Categories
Priroda i društvo

Destilirana glupost

Mojposao.net bavi se posredovanjem u zapošljavanju te se unatoč državnom monopolu iskristaliziralo u središnje mjesto za zapošljavanje. Osim toga, oni se bave i različitim istraživanjima koja su vezane za posao i zapošljavanje te tako između ostalog rade redovito godišnje istraživanje u kojem pitaju i tko je najpoželjniji poslodavac. Ono što je meni beskrajno zanimljivo u rezultatu na to pitanje je to što iz odgovora u kojem 60% ispitanika (u istraživanju za 2010. godinu) kaže kako priželjkuju posao u državnoj upravi, proizlazi kako većini uopće nije bitno koliko će novaca zaraditi, kako će i hoće li uopće napredovati, nego u biti žele pronaći radno mjesto koje je stabilno i sigurno, osrednje plaćeno i na kojem se, budimo realni, neće baš pretrgati od posla. Novac je oduvijek bio loš motivator i ovo istraživanje dijelom odgovara na to pitanje.

Kako to izgleda u praksi možemo provjeriti na primjeru ureda koji se po općinama i gradovima bave organizacijom različitih kulturnih događanja (ovo je istinita priča a identiteti su uklonjeni kako bi zaštitili krivce), u jednom takvom uredu je zaposleno četvero ljudi koji godišnje, ovisno o budžetu raspoređuju između milijun i dva kuna različitim institucijama i organizacijama koje predlažu takve projekte. Dakle, objektivno se radi o desetak radnih dana da se prikupe prijedlozi, identificiraju oni imalo pametniji te se napravi alokacija novca. Ostatak godine četveročlani tim vjerojatno ima visinske pripreme za neopisivo vrijeme stresa koje će uslijediti već slijedeće sezone u deset dana koliko će morati odraditi. Ono što je zanimljivo je da se ove godine dogodilo kako zbog krize mnogi projekti nisu realizirani i budžet kojeg je ministarstvo odobrilo je višestruko manji ili ga uopće nema, no četvero ljudi je i dalje na plaći. Ako uzmemo konzervativnu računicu od svega  8.000kn bruto plaće, njih četvero na dvanaest mjeseci i uopće ne dodamo troškove hladnog pogona (grijanja, hlađenja, telefona, interneta i slično), ispada da nas oni koštaju oko 400.000 kuna godišnje da bi u najboljem slučaju radili 10 dana u godini, a u godinama poput ove da uopće ne bi radili. Ono što oni “rade” ovih dana je da se javljaju na telefone i odgovaraju “nema novaca”. Nije im palo na pamet da prošeću do lokalnih a dobrostojećih poduzetnika i da ih pokušaju natjerati da doniraju ili da iz dobre volje kreiraju nekakvu manifestaciju. Ti brikrati mogu bez očigledne štete na mentalno zdravlje raditi ništa godinu za godinom (zanimljivo bi bilo vidjeti što rade kada je štrajk i kako se prepoznaje razlika).

I tu dolazimo do mog zasada patentom nezaštićenog koncepta destilirane gluposti. Moja temeljna teza je da postoje mnogi mladi i sposobni ljudi koji se iz mnogobrojnih razloga zaposle u državnoj upravi, to može biti čisti idealizam, domoljublje ili praktičniji razlozi poput napredovanja, edukacije i slično. No, nakon nekog vremena neminovno dolaze do toga da ih ostatak birokracije sputava u edukaciji (“to se oduvijek radi tako”), da im ograničava učinkovitost (“nemoj tako brzo, što ćeš raditi sutra”), onemogućava u napredovanju (“on je nećak pročelnika, nemoj se gurati ispred njega”), i u biti priječi realizaciju svake imalo progresivne ideje (“a što će Ante raditi ako automatiziramo slanje fakseva”). Svaka takva osoba po definiciji se razočara u sustav i zbog toga što je sposobna odluči promijeniti radno mjesto te ga ubrzo nađe u nekom privatnom sektoru gdje je možda priča neizvjesnija, no plaća je možda nešto bolja a izazove treba rješavati i svladavati a ne gurati u prašnjave ladice. Ono što nam preostaje su oni kojima je u državnom aparatu dobru, koji u njemu plivaju ko ribe u vodi, koji svoju malu birokratsku moć i frustraciju liječe na onima kojima trebaju dati kakvo mišljenje ili rješenje gurajući papir s jednog na drugi kraj stola. Ukratko, destilirana glupost.

p.s. ovo je moja četrnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mojposao.net Ako imate imalo energije u sebi, a zaglibili sete na nekom neperspektivnom mjestu, uzmite odgovornost u svoje ruke i okušajte se na tržištu rada. Novostečeno radno mjesto, napredovanje ili rješavanje problema su osjećaji koje zavučeni u rupi državne uprave nikada nećete osjetiti.