Category: Priroda i društvo

Danas sam se na jutarnjoj kavi susreo sa svojim starim profesorom još iz srednje škole (koju sam pohađao prije više godina nego što se ugodno sjetiti), a povod je bio da mi pokaže nekoliko ideja koje je osmislio a koje bi mogle pomoći ovoj našoj maloj državi da napokon počne nešto proizvoditi i prodavati svijetu. Ne treba rećo kako za te ideje nije dobio nikakvu podršku od nijedne naše institucije, pa čak niti pismo gdje ga se obavještava kako njegova ideja nije zanimljiva – ali je istovremeno jako znakovito kako je od mnogih stranih institucija dobio dosta povratnih informacija od kojih su neke pristojne odbijenice, dok su druge jasni interes da se o temi nastavi dalje razgovarati.

To me sve skupa podsjetilo na priču koju vrlo rado pričam kada govorim o motivaciji i kada želim pokazati kako se i u našoj maloj zemlji mogu raditi čuda i kako je mnogo toga što je doslovce zadužilo svijet krenulo upravo iz Hrvatske. Prvi i očigledni primjer je Nikola Tesla, ako ignoriramo pitanje da li je on naš ili njihov (i što to uopće znači), činjenica je da se gotovo pa svaki električni uređaj pogoni izmjeničnom strujom koju je izmislio ili otkrio upravo Tesla. Radio program koji upravo slušam također je njegova umotvorina, torpedo je izmišljen i napravljen u Riječkoj tvornici istoga imena. Seizmograf, otisak prstiju ili čak i dvojno knjigovodstvo; sve su to izumi ili koncepti koje su izmislili ljudi rodom ili barem porijeklom iz naših krajeva. Nažalost, često su svoje izume mogli realizirati u svijetu jer tu kod nas nisu imali kome pokazati, ili nitko nije htio slušati o čemu se uopće radi.

Nakon kave s mojim profesorom susreo sam se pak s ekipom iz hrvatske ali malo poznate tvrtke Salespod koja je razvila jedinstveni softverski alat koji omogućava praćenje i optimizaciju prodaje, a o uspjehu dovoljno je reći kako se radi o rješenjima zbog kojih ih zovu na prezentacije širom svijeta, a međunarodni ugovori već donose jasne rezultate. Primjera dakle ima. Nekolicina mojih prijatelja iz djetinjstva također su napisali softver koji će uz malo sreće uskoro pokazati planetarni uspjeh. Upozoren sam primjerice na malenu tvrtku iz Osijeka koja je napravila proizvod koji se zove “Farmeron” kojeg je u nedostatku boljeg opisa najlakše usporediti s Farmville-om. Za razliku od Farmvillea koji je igrica za društvene mreže, Farmeron se bavi pravim farmama i daje vam na raspolaganje alate koji će pomoći da vaš zastarjeli komad poljoprivrednog gospodarstva dobije dašak web 2.0 tehnologije i modernih tehnologija. Jasno, Farmeron baš kao i Salespod u cijelosti su orijentirani prema svjetskom tržištu jer rješavaju konkretne probleme na inovativne načine i njihovi tvorci nemaju niti vremena niti novaca da vrijeme gube na dogovore ispod stola kako bi osigurali plasmane po domovini. I dok naše institucije još uvijek nagrađuju i ističu velike mastodonte koji proizvode masovne proizvode uz masne subvencije, dotle stasa jedna sasvim nova i mlada generacija ljudi, koja izrasla u zemlji u kojoj bogatstva nije bilo, ali u kojoj mašte i inventivnosti ne nedostaje.

Kako je moguće da na istome prostoru u isto vrijeme odraste jedna cijela generacija marljivih i unatoč svemu dobro educiranih ljudi koji su prerasli ovu domovinu i prije nego što su počeli raditi, a s druge strane imamo gotovo neograničene količine nesposobnih i nadasve korumpiranih političara svih razina koji ni o čemu drugome ne razmišljaju nego kako nešto strpati u džep i pritom još nabaciti nešto blata na drugu stranu? Zašto ove prve tjeramo van, a ove druge ostavljamo ovdje?

Dok smo bili mali, štap je mogao postati mač, a stablo je bilo dvorac; danas, mobilni telefon se pretvara u moćni prodajni alat, staromodna obiteljska štala se uz računalo i dobru volju može pretvoriti u tehnološki naprednu farmu, a mala tvrtka iz Zagreba, Osijeka ili Rijeke može biti novi Microsoft ili Google. Sve što nam treba za uspjeh smo mi sami, dobra ideja i hrabrost da zasučemo rukave. Ako su to mogli postići Mohorovčić, Tesla, Shwarz, Penkala – zašto i mi ne bi uspjeli? Koliko teže može biti?

p.s. ovo je moja šezdeset i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 3. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Ridicule is the tribute paid to the genius by the mediocrities.

Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.

Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.

U praksi to bi značilo da ako ste primjerice otišli na godišnji odmor (evo, ja pišem ovu kolumnu s godišnjeg odmora) tada će suma svih iskustava koje ste tijekom godišnjeg odmora iskusili činiti vaš „iskustveni ja“, no samo dijelovi tog godišnjeg odmora će trajno ostati u sjećanju vašeg „sjećajućeg ja“. Što to točno znači? To bi otprilike značilo da vaše sjećanje o godišnjem odmoru ovise o tome što će vaše sjećanje zapamtiti, a istraživanje zbog kojeg je Daniel dobio Nobelovu nagradu pokazuje da način na koji se odabiru sjećanja i nije baš tako slučajan. Naime, neovisno o tome koliko vaš godišnji odmor trajao, velika je šansa da će vam odmor ostati u sjećanju prema onim događajima koji su se desili pri kraju. A to znači da ako ste krajem godišnjeg odmora imali neki sjajni izlet ili iskustvo, tada će sjećanje biti pozitivno, no ako ste imali neki loš događaj, primjerice izgorili na suncu, izgubili novčanik ili se posvadili s obitelji tada će sjećanje biti negativno i neovisno o tome koliko je odmor u svojoj ukupnosti bio dobar ili loš, vaše mišljenje o njemu će biti sagrađeno na temelju događaja koji ga je obilježio i to je u pravilu onaj događaj pri kraju odmora.

Cijelu teoriju Kahneman je dokazao na grupi pacijenata u bolnici koji su išli na kolonoskopiju. Kolonoskopija je iznimno neugodan i bolan pregled. Pacijenti su bili podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi je pregled trajao 5 minuta po pacijentu, dok je drugoj grupi trajao 20 minuta. Ako promatramo razine bola kou je svaki pacijent trpio tada će biti očigledno kako na početku pregleda razina boli bude maksimalna, dok se s vremenom smanjuje budući da se organizam prilagođava razini boli. Istovremeno, ako pokušamo zbrojiti koliko je boli pretrpila koja grupa, sasvim je jasno kako je grupa s dugotrajnijim pregledom u apsolutnom iznosu pretrpila daleko više boli. Ono što je zanimljivo u ovoj cijeloj priči, i to je u biti zaplet, je to da kada ste naknadno ispitivali pacijente, ovi koji su imali duži pregled i pretrpjeli više boli, smatrali su da je njihova razina boli bila ukupno manja a pregled manje neugodan.

Prije nekoliko dana naši političari su napokon dali izgledni datum izbora, pa sam se stoga sjetio ove gornje priče.Vladajući žestoko računaju na sjajne rezultate turističke sezone, računaju na efekt kraja pregovora s Europskom unijom i očekuju pobrati lovorike za sam čin potpisa ugovora. Ako to uguramo u gornju analogiju, čini se kako će osam godina vladavine HDZ-a biti završeno nekim relativnim uspjesima i kako će naš „sjećajući ja“ u svojem sjećanju ispred biračke kutije pamtiti samo one bolje odluke i one rijetke rezultate, dok će bolna sjećanja biti potisnuta. Možda vam se može činiti kako je neprimjereno usporediti godine vladavine HDZ-a s osmogodišnjom kolonoskopijom, no bitno je da na izbore izađemo s cijelom i objektivnom slikom, a ne samo s nekoliko nasmiješenih fotografija potpisa nekog ugovora za kojeg ni oni koji su ga potpisali ne znaju što točno znači.

p.s. ovo je moja pedeseta i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We do not remember days; we remember moments.