Category: Priroda i društvo

Prije nekoliko dana bio sam na jednoj konferenciji na kojoj se pričalo uglavnom o tehnologiji, no u jednoj od diskusija razgovarali smo između ostalog i o razlozima zašto se u nekim sredinama, poput ove naše Hrvatske, unatoč više nego očiglednom strmosilaznom smjeru u kojem ova država klizi, ne vidi više nezadovoljstva. Pojam koji je tada iskorišten da bi se objasnila ova situacija je iznimno jednostavan i glasi: “naučeno beznađe”. Ideja je vrlo jednostavna i povremeno se pojavljuje u društvu gdje pojedinci procijene da je svaka akcija uzaludna i besmislena pa je stoga nema previše smisla niti pokretati. Naučeno beznađe pojedinca se potom pretvara u opću letargiju društva. Ili, kako je to Krleža jednom lijepo napisao “zgubil sam se v megli pomrčine”.

Kad već govorimo o beznađu, vrijedilo bi se osvrnuti na nedavnu izjavu predsjednice vlade koja je u jednom trenutku doslovce rekla kako će “mjere vlade biti vječne”. Nisam točno siguran na što je mislila jer u politici je rijetko što vječno i za koju godinu ćemo se vjerojatno s nelagodom sjećati ovih vremena i očajnički pokušavati zaustaviti ili preokrenuti neke ako ne i mnoge od odluka koje su se desile posljednjih mjeseci (nije da ih je puno bilo, ali svejedno). Ima ona donekle i pravo, jer su odluke donesene i zauvijek će ostati dio naše povijesti. Tu navodno imamo razloga za veselje, jer je po redovitom izvješću Vlade, program oporavka na najboljem mogućem putu, mjere se provode sjajno i općenito je Vlada zadovoljna provedenime. Naravno, dežurni cinici bi mogli primjetiti kako famozni program oporavka od prije godinu dana i nema deklariranog cilja (sjećate li se glasovitog programa u powerpointu), pa ako ne znamo kuda idemo onda valjda svaki korak koji napravimo može biti dobar. Općenite dobre želje o rastu gospodarstva i društvo prosperiteta i bogatstva su na razini želje da želimo da nam krave budu debele i daju puno mlijeka, no ta želja, ma koliko iskrena bila, i dalje ne govori ama baš ništa o tome kako ćemo taj cilj sustići, baš kao što ni powerpoint Vlade ne govori ni o čemu osim o tome kako stalna samo mijena jest.

Na malo ružnijoj strani priče, mogli ste primjetiti šturi i sramežljivi izvještaj ministarstva financija u kojem su izvjestili kako je punjenje državnog proračuna u prvom kvartalu ove godine lošije nego u istom kvartalu prethodne. Vrijedi primjetiti i da je taj kvartal prošle godine ujedno bio i kvartal u kojem smo zabilježili najveći pojedinačni pad i za koji smo mislili da je dno krize (no eto, uvijek kada pomisliš da si na dnu, čuješ kucanje odozdo). Biti će zanimljivo vidjeti u mjesecima koji dolaze kako će se ova naša kriza raspetljati i kako imamo namjeru postići 1.5 postotaka gospodarskog rasta. Guverner Rohatinski je malo skeptičniji sa svega 1% rasta, ako ne bude prevelike inflacije, ako bude investicija, ako bude dobra turistička sezona. Primjetio sam kako često koristi riječ “ako”.

Ključ odgovora je vjerojatno u malo većoj produktivnosti, ili, jednostavnije rečeno, moramo zapeti malo jače. Primjerice samo naša predsjednica vlade prošla je više od 5.000 kilometara u posljednjih nekoliko mjeseci. Vidjela je desetke tvornica, različitih pogona i razgovarala sa stotinama ljudi o mnogobrojnim problemima koji ih muče. No besciljno šetanje samo po sebi ne generira gospodarski rast. Mislim da je vrijeme za zapitati se da li je i našu vladu uhvatilo naučeno beznađe te da budući da misle kako ništa ne mogu promijeniti, jedino što im je preostalo je dobivanje na vremenu. Ako je tako, zasada im dobro ide. Statistički gledano, prije ili kasnije mora se dogoditi nešto pozitivno, a za vjerovati je i kako će gospodarstvo u nekome trenutku shvatiti da svoje probleme mora riješiti samo, osim ako i njega ne ulovi naučeno beznađe i letargija koja slijedi.

p.s. ovo je moja četrdeseta i peta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars.

Sami stvaramo svoju povijest. Ako će još postojati povijesničari za pedesetak ili stotinu godina, i ako bude sačuvanih snimaka jednog punog tjedna sa sve tri nacionalne televizijske kuće, oni će pronaći, snimljeno u boji, dokaze o dekadenciji, bijegu i izolaciji od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Pozivam vas da osobitu pažnju posvetite TV programima između 7 popodne i 11 navečer. Ovdje ćete naći samo povremene i nepovezane reference na činjenicu kako je ova nacija u smrtnoj opasnosti. Istina je, postoje povremeni informativni programi koji su emitirani u terminima intelektualnog popodnevnog geta. Ali, tijekom dana u vremenima najveće gledanosti, televizija nas u glavnini odvaja od stvarnosti svijeta u kojem živimo. Ako se ovo nastavi, mogli bi joj nadodati slogan: gledaj sada, plaćaj kasnije.

Makar ove gornje rečenice sjajno opisuju događanja od proteklih nekoliko tjedana, to nisu moje rečenice nego slobodni prijevod dijela govora kojeg je veliki američki novinar Edward Murrow izgovorio daleke 1958. godine. Sada bi naravno mogli krenuti u diskusiju o tome kako se povijest ponavlja, no umjesto toga ponudio bih alternativno tumačenje koje kaže da se ništa ne mijenja i da situacija koju su amerikanci imali prije pedesetak godina traje, samo što se tijekom godina poput mraka dovukla i u one udaljenije kutove globusa pa tako i ovaj naš.

Medijski mrak u koji smo zaronili nije samo posljedica loših medija ili novinara nego i općeg stanja u društvu, kao što je to rekao Tom Stoppard u jednoj od svojih drama: publika zna što očekuje i to je sve u što je voljna vjerovati.

U diskusiji kojoj sam vodio prije neki dan s jednim mladim pravnikom, raspravljajući o kvaliteti zakona koji se donose u našoj državi on je spomenuo izjavu jednog od svojih profesora (a koji se i danas smatraju neupitnim autoritetima) koji ih je podučavao kako treba progurati svoj zakon kroz Sabor. Ideja je u biti vrlo jednostavna, napišete zakon kako vam odgovara i onda u njega ubacite nekoliko totalno kontroverznih i besmislenih članaka koji će biti dovoljno očigledni da navuku na sebe pažnju silnih odbora i dežurnih lajavaca u sabornici. Kroz diskusiju će se sporni članci ukinuti ili amandmanima unormaliti, no srž vašeg zakona je i dalje tu. Ako ste kojim slučajem vjerovali kako se zakoni stvaraju u Saboru onda je ova priča najbolji dokaz kako i iznad percipiranih „Igrača“ ima većih, samo što su oni uvijek u sjeni, blizu televizijskog kadra, u drugom planu ali nikada spomenuti imenom osim po kuloarima i nikada potvrđenim tračevima. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje.

Na sličan način odnosimo se i prema posljednim zbivanjima oko Haaškog suda, mnogo je neupitnih heroja, donekle nevoljko smo spremni priznati da je bilo i ponešto kriminala (iako se definicija riječi „ponešto“ dramatično razlikuje od osobe do osobe, od nacionalne grupacije do nacionalne grupacije), no zločinaca ili kriminalaca nema na vidiku. Publika nije spremna vjerovati da oni postoje, pa smo zato ponovno zaronili duboko u devedesete ignorirajući očigledno, skrečući pozornost ne na autentičnost pojedinih dokaza, nego kako to da su oni uopće ugledali svjetlo dana, odnosno one koji jesu ili možda nisu tu činjenicu dostavili sudu. Ignorancija i nevoljkost suočavanja sa stvarnošću došla je do toga da je jedan od iznimno utjecajnih političara i onog doba koje je prošlo, ali i ovog današnjeg, ustvrdio kako je došao do zaključka kako su očito postojala „dva Knina“. Čovjek se zapita u kojem je onda ovaj bio i gdje se on nalazi.

Posljednje Haaške odluke možda su posljednji vlak suočavanja s prošlošću i taj vlak ne bi smjeli propustiti i to poglavlje za sobom zatvoriti jer će nas u suprotnome aveti prošlosti proganjati u stoljećima koja dolaze. Vrijeme je da se publika izdigne na razinu zadatka.

p.s. ovo je moja četrdeseta i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We cannot make good news out of bad practice.

Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.

Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.

Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.

Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.

Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.

Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.

p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.