Categories
Politika Priroda i društvo

history will teach us nothing… (4:58, Sting, Nothing Like the Sun, 1987)

Znate li osnovnu razliku između komunističkog i kapitalističkog zakonodavstva?

U komunizmu svi su lopovi i samo je pitanje volje da ih ulovite, pa su stoga zakoni definirani na način da opisuju samo stvari koje se smiju raditi dok je sve ostalo nedozvoljeno.

U kapitalizmu su svi nedužni (nekako mi riječ nevin ima drugu konotaciju) dok ih se jednoga dana ne ulovi, pa su stoga zakoni definirani na način da stvaraju okvir djelovanja i strogo definiraju što se ne smije raditi, dok je sve ostalo dozvoljeno.

Pogodite koji i kakvi se zakoni pišu kod nas?

(cijela gornja priča proizlazi iz nekih problema koje imam [s državnom upravom], a koje su toliko izregulirane i na toliko međusobno različitih mjesta da praktički ne postoji način da ih ispoštujete sve istovremeno – tako da je odluka koju tražite predmet diskrecije osobe koja tu odluku donosi, a odluka ovisi o tome da li je ustala na lijevu ili desnu nogu što se kasnije manifestira u propisu kojeg je taj dan odlučila slijediti. Ono što me smeta u cijeloj priči je da se za jednostavnu stvar očekuje brdo raznih dokumenata, javnobilježničkih akata, odluka i slično, a koje iz razno raznih razloga možda i ne možete pribaviti jer neki od tih dokumenata proizlaze iz nikada korištenih pravilnika za koje znaju samo dotični referenti [uočite riječ “referent” – već sam naziv radnog mjesta implicira neki beskonačni ili u svakom slučaju dugotrajni i teško definirani proces]. Anyway, moj je stav da se nekada ljudima treba jednostavno vjerovati, a ako se to pokaže kao pogrešnim uvijek je tu kaznena odgovornost, instrumenti prisile, kazne i slično. Trošak sustava koji je toliko reguliran da postaje neefikasan je ogroman, nepotreban i u svakom slučaju besmislen.)

(druga stvar koja me strašno zabavlja zadnjih dana su učestale presude za klevetu. Sudstvo (ako ste imali gledali amerilke court-room drame) se sastoji od dva osnovna sustava; jedno je kazneni sustav u kojem se krivnja mora dokazati “beyond reasonable doubt” i koja sa sobom donosi kaznenu odgovornost [čitaj zatvor], te koja se pokreće i po službenoj dužnosti – te građansko parničarenje u kojem morate dokazati namjeru i u kojoj suprotna strana traći zadovoljštinu [čitaj: novac]. Kleveta po meni ne može niti smije biti dio kaznene odgovornosti, jer klevetom teško da ste nekome osobito naudili, niti ste napravili neku opću društvenu štetu. Klevetu bi se moralo tužiti u građanskom postupku, tamo bi morali dokazati namjeru klevete i odrediti štetu koja je nastala, a koja se može pretočiti u neki odštetni zahtjev [bila to isprika, novac ili nešto treće]. Kleveta je kod nas dio kaznenog zakona i zbog toga što ste nekome nešto ružno rekli teoretski možete završiti u zatvoru, ako je to dio zakona [a jest] tada se nema smisla buniti na sudstvo koje taj zakon provodi ili ljude koji tuže neke druge ljude temeljem te zakonske odredbe. Ako je zakon besmislen, kontraproduktivan i u svakom slučaju nije demokratski [iako sam mišljenja da to nema nikakve veze s demokracijom, nego s time da li smo dosegli ili nismo neku civilizacijsku razinu – a nju može postići sa i bez demokracije, jer demokracija nije nužno jedini kvalitetni ili najispravniji način vladanja], tada ga treba mijenjati, a ne žaliti se na sudstvo koje ima u ovome času daleko pametnija posla nego da počne razmišljati ili uopće ulaziti u luksuz da neke zakone primjenjuje a neke ne.)

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.
Categories
Internet Ostalo Priroda i društvo

James Brown is dead… (3:33, L.A. Style, Hit News 92)

Misao dana:
Tvrtka Idea Perfekta predstavila je novi Internetski portal, na kojem će objavljivati osmrtnice i posljednje pozdrave umrlima. Oglas stoji 125 kuni i prikazivat će se sedam dana, a potom će biti arhiviran. Obavijesti će se moći pregledavati na adresi www.umrli.com.(VL,3)

Categories
Hrana i piće Humor Muzika Ostalo Priroda i društvo Putovanja

more than this… (4:09, Bryan Ferry & Roxy Music, More Than This: The Best Of Bryan Ferry And Roxy Music, 1996)

Malo prije je na prvom programu slovenije završio film “Lost in translation”, a koji je pokupio brdo oscara prošle godine i u središtu svoje priče ima Billa Murraya i onu jednu curu (koja mi ni po čemu nije ostala u sjećanju, no znam da je često spominju u zadnje vrijeme). Poanta filma je dvoje ljudi koje posao nanese u Japan i totalna izgubljenost koju oni doživljavaju u toj sasvim drugačijoj zemlji.

Gledajući film ponovno, došao sam do zaključka kako će film prokužiti oni koji često putuju; naime mnogima putovanja su rijetkost i donekle oznaka luksuza, dok neki drugi ljudi koji imaju prilike, potrebe ili obvezu putovati češće svemu tome pristupaju malo drugačije. Neki ljudi malo dužu vožnju proglašavaju putovanjem, pakiraju prtljagu i pripremaju suhu hranu i napitke za vožnju. Neki drugi (poput npr. mene) sjednu u auto i odu u Beč ne provjeravajući vremensku prognozu (što se eto meni desilo prije deset dana pa sada ležim doma sa bolovima u sinusima i psujem).
Ljudi koje susrećete po anonimnim hotelima širom svijeta, industrijske zone koje posjećujete i općenito “noćni život” koji se događa nakon što obavite dnevne obveze jako su slični gore opisanom filmu. Znam da sve to skupa izgleda jako idilično jer posjećujete svjetske prijestolnice, imate prilike šetati centrima moći u kasne večernje sate, no nakon nekog vremena svako takvo putovanje se pretvori u rutinu, a svaki novi grad u varijantu nečega što smo vidjeli negdje drugdje. Luksuzni restorani u koji vas vodaju ili u koje sami idete kasnije iste večeri, možda izgledaju luksuzno i egzotično, no nakon nekog vremena čovjek si zaželi zdjelicu graha ili “čušpajza” kojeg davnih godina nije podnosio.
High point filma je po mom mišljenju scena u kojoj Murray pjeva karaoke verziju Bryan Ferryeva “More then this”. Makar je Bryan Ferry neki polusladunjavi pisac koji se nikada nije istakao nekom osobito dubokom muzikom, ipak ima iza sebe nekoliko sjajnih melodija od kojih je ova svakako posebna. Kao što je Johnny Cash na osobiti način otpjevao “Hurt” od nine inch nailsa, tako i Murray u ovoj karaoke verziji daje posebnu dimenziju. Ne znam da li ste u mogućnosti slušati muziku na način da se izgubite u njoj, no ako jeste, onda ćete znati na što sam mislio.

Kako sam jutros ležao u krevetu a oporavio sam se do te mjere da sam bio u mogućnosti gledati televiziju, čitajući knjigu (dovršavam Joe Buffa i Straits of fire; Anansi boyse sam dovršio prije neki dan) paralelno sam imao uključen i drugi program koji je prenosio aktualni sat iz sabora. Nikada do sada nisam pratio sjednicu na ovaj način (uvijek su bili neki isječci na dnevniku ili nekoj emisiji). E kako se ta ekipa dobro zabavlja, malo se ovi iz vlade smijulje zastupnicima, malo zastupnici vladi, a šeks dere po svojem. Odgovori vlade su uglavnom besmisleni i u cijelosti neupotrebljivi, neka od pitanja su očigledno “namještena” jer kroz poluretoričke tvrdnje iskazane u pitanjima daju priliku vladajućima da se pohvale nekim svojim nepostojećim uspjehom ili da zavrte malo statistiku na način kako bi iskazali pozitivne trendove tamo gdje ih nema, ili opadajuće tamo gdje bi trebali biti. I posljednje, imamo brdo nekih zastupnika koji nisu u stanju formulirati pitanje i koji umjesto da svojim pitanjima satru tu vladajuću bagru koriste svaku moguću i nemoguću priliku da spuste nešto, kada je tko tkome nešto rekao, tko je kada dao prijedlog pa ga netko je ili nije usvojio… Uglavnom ekipa većinu vremena provodi dobro se zabavljajući i u prošlosti. I što je najbolje, svi su neograničeno pristojni i oslovljavaju se sa “g. predsjedniče, g. predsjedniče vlade dr. sc. Ivo” ili kako to već ide.

Sinusi su bolje (hvala na pitanju i željama), nizozemsku i švicarsku sam odgodio za daljnjih sedam dana; mislim da ću sutra još biti kod kuće iako u planu imam neke obveze po gradu za srediti.

Misao dana:
In Japan, you have no idea what they are saying, and they can’t help you either. Nothing makes any sense. They’re very polite, but you feel like a joke is being played on you the entire time you’re there.