Categories
Politika Video

I kada smo Barack Obama i ja…

Zadnjih nekoliko dana sam na YearlyKos konferenciji u Chicago-u. YearlyKos je konferencija koja je nastala kao rezultat entuzijazma ekipe koja se okupila oko dailykos.com web sitea, a koji je najpopularniji i daleko najutjecajniji politički blog na svijetu, a na čijem je primjeru nastala i naša hrvatska pollitika.com.

Blogeri koji prate američku politiku, osobito ovi koji prate američke demokrate su u posljednjih nekoliko godina poslati vrlo moćna gomilica na temelju čijeg se pisanja i komentiranja sasvim pouzdano može reći kako su neki kandidati iznikli ili pak potonuli, a mnogi smatraju kako je upravo zahvaljujući internet zajedinici u cijelosti promijenjen tijek posljednjeg izbornog ciklusa za kongres i senat kada su demokrati nakon dugog niza godina ponovno u većini.

Na samoj konferenciji se u petnaestak dvorana govorilo o različitim elementima online djelovanja, od analize politike, web videa, praćenja kampanja, anketa pa sve do nauuke i znanosti na internetu ili pak globalnom zagrijavanju. No da bi ilustrirao značenje i snagu ove samonikle organizacije vrijedi reći kako je 250 novinara (počevši od CNNa na dalje) pratilo 1.500 blogera, ili još bolje da vam spomenem neke od govornika koji su se obratili skupu. U četvrtak na večernjem keynote govoru, govorio je Howard Dean. Howard Dean je bio predsjednički kandidat 2004 godine i on je ujedno prvi kandidat koji je (slučajno ili ne) uspio iskoristiti internet kao mehanizam za lansiranje svojih ideja. Howard Dean je na kraju ispao iz igre i nije ušao u finalni sraz s republikancima, no zauvijek je promijenio poimanje politike i utjecaja interneta na politiku, a danas je i predsjednik DNCa što je valjda ekvivalent predsjednika demokratske stranke (evo primjera gdje predsjednik stranke nije i premijer). U petak ujutro, govorio je Wesley Clark. Američki general, također predsjednički kandidat koji je u vrijeme Clintona bio zadužen za operaciju nad Srbijom. U subotu ujutro trebali su gostovati Nancy Pelosi, prva žena na čelu američkog kongresa i Harry Reid, vođa američkog senata (zbog zasjedanja kongresa i senata na temu državong budžeta i izglasavanja pojedinih zakona koji bi omogućili Bushu neka dodatna prava u borbi protiv terorizma – društvo nije stiglo).

No vrhunac cijele priče je bio Presidential Leadership forum koji se dogodio jučer, a u kojem je sudjelovalo 7 od ukupno osam demokratskih predsjedničkih kandidata. Sudjelovali su dakle; Barack Obama (kojem je bio i rođendan i kojem je 2000 prisutnih otpjevalo “happy birthday”), Hillary Clinton (koja je bila izzviždana nekoliko puta), Denis Kuchinich (naše gore list), Chriss Dodd, Bill Richardson, John Edwards i Maurice Gravel. U prvih sat i četrdeset i pet minuta, organizirana je debata na temelju više od pet stotina pitanja koja su prikupljena putem interneta, a nakon toga je svaki od kandidata održao kraći meeting u zasebnim dvoranama.

Da vas ne gnjavim s time tko je što rekao, imam nekoliko rečenica koje su mi padale na pamet tijekom dana. Kao prvo, osiguranje. Ako se sjećate, na saboru HDZa da bi ušli u dvoranu morali ste proći detektore metala i rendgen za torbu koju bi eventualno imali. Ovih sedmero ljudi koji su vrlo očigledno bili okruženi osiguranjem i policije i tajne službe nisu imali nikakvo posebno osiguranje. Dakle da sam htio, mogao sam ušetati u zgradu s bilo kakvim oružjem i napraviti veliki nered. Drugo, kada je cijela stvar počela, na pozornici (koja je od mene bila udaljena nekih 30ak metara) vidjeli ste sedam kandidata, no po mojem mišljenju samo tri predsjednika i to je strašno očigledno. To su Barack Obama, John Edwards i Hillary Clinton. Za ostale je očigledno kako su u tu trku uletili ne zato da pobijede (a od Chris Dodda i Maurice Gravela ste to mogli i jasno čuti) nego zato kako bi neke od tema koje zastupaju digli na nacionalnu razinu. Hillary Clinton nije omiljena među blogerima unatoč visokim rezultatima u anketama, i njezin dolazak na konferenciju je bio više pokušaj približavanja i krpanja starih promašaja nego stvarni iskorak prema internet populaciji. U nekoliko navrata je bila izzviždana, a osobito u trenutku kada su kandidati bili pitani hoće li i dalje primati novce od Washingtonskih lobista – jedino je Clintonica uredno rekla da hoće, ostali su se izmotavali dok su Obma i Edwards jasno rekli kako nikada nisu niti neće primiti novac za kampanju od lobista. Barack Obama je totalna hipnoza, čovjek ima fenomenalan glas i iznimno je uvjerljiv, dok je po mojem mišljenju John Edwards budući američki predsjednik. Pogledajte video koji sam snimio (sorry, kamera je malena, ja nisam neki snimateljski talent i rasvjeta je bila vrlo ograničena):

Druga stvar koja je bila očigledna samou pojedinačnim diskusijama je slijedeća. Kao prvo, da bi uopće mogli otići do određenog kandidata morali ste se prijaviti i jedna osoba se mogla prijaviti samo jednome kandidatu (jedino ako ste imali press iskaznicu ste mogli šetati uokolo) i hrpa ljudi kod John Edwards je bila uvjerljivo najveća. Ujedno, Edwardsova prezentacija je bila u dvorani koja je bila presložena u amfiteatar tako da je Edwards doslovno bio okružen svojim budućim glasačima, a nastupio je bez sakoa u košulji. Svi ostali kandidati, uključivo i Obama nastupali su ex catedra. Tijekom brekout sessiona svojem kandidatu ste bili u mogućnosti prići na metar-dva udaljenosti, tijekom debate to naravno nije bilo moguće.

Eto toliko od mene iz Chicaga.

Misao dana:
We need to internalize this idea of excellence. Not many folks spend a lot of time trying to be excellent.

Categories
Politika Priroda i društvo

Državno poticana piromanija

Prije nekoliko dana na pollitici, savjesni je napisao blog zapis pod nazivom Veni, Vidi, Izgorjelo. Negdje u komentarima diskusije o požarima, sakrio se komentar Dragutina Lesara koji je napisao slijedeće:

Bez namjere da insinuiram podsjećam na odredbu zakona da se opožareno područje iz šumskog može prenamjeniti u građevinsko i to bez plaćanja naknade za prenamjenu. Besplatno, brzo i jednostavno.

Dakle ovo što sada slijedi nije baš za one osjetljiva srca, a i treba malo kreativnosti da bi razumjeli o čemu se radi. Osnovna ideja je da bi svoju djedovinu na kojoj je djed uzgajao neku poljoprivrednu kulturu ili neku šumu i šumicu u kojoj je tražio hladovinu htjeli pretvoriti u građevinsko zemljište. To želite napraviti zato jer građevinsko zemljište vrijedi 10x više od poljoprivrednog, zato jer na poljoprivrednom zemljištu morate raditi na suncu a u sjeni urbane vile ili apartmana možete lagodno piti bevandu i fureštati furešte.

Naravno, postoje odredbe zakona koje vas priječe u takvom naumu, primjerice Zakon o poljoprivrednim zemljištima, koji točno definira pod kojim se uvjetima može poljoprivredna površina pretvoriti u građevinsko.

Ono što proizlazi iz ovoga je da su u naš zakon ugrađene odredbe koje kažu da ako vam se eto, nekim slučajem sudbine, vaše zemljište zapali da potom imate mogućnost to isto zemljište (primjerice neku šikaru ili šumu) prenamijeniti u građevinsko zemljište i na njemu izgraditi neki objekt.

I doista, ako pogledate neke od zakona, primjerice u Zakonu u poljoprivrednom zemljištu (NN 66/01) u odredbama zakona od članka 17 do 21 navedeni su uvjeti pod kojima se poljoprivredno zemljište može pretvoriti u građevinsko (specifično su definirane odredbe koje govore o tome kako to provesti bez ikakvog plaćanja, u normalnim uvjetima konverzija se plaća kao 5% tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta koje je predmet konverzije).

A u Zakonu o šumama, u članku 53. piše slijedeće:

Opožarene površine šuma ne mogu se privesti drugoj kulturi 5 godina od opožarenja.

To je odredba koju je uzakon ugurao HNS a kojime se priječi situacija da se izgorena površina odmah pretvori u građevno zemljište.

Šumski požar

U jednom drugom komentaru, Lesar pak govori o analizi šumskih požara u 2005 godini i sudbini zemljišta:

Podaci dobiveni praćenjem u 2005:
Od 48 požara u blizini naselja, njih 26 bilo je na područjima koja su kasnije prenamjenjena u građevinska.

Ukratko, ako ste spremni povjerovati u ovu cijelu priču, ako imate šumsko zemljište koje inače nije namijenjeno građevini (ali bi moglo biti kada gore ne bi bilo šume koju je u normalnim uvjetima nemogućee prenamijeniti u građevinsko) onda ako se, eto, nedaj bože, desi neki šumski požarčić onda su sve prepreke skinute.

Slučna situacija se dogodila i u Grčkoj, koju Lesar spominje, a gdje je zbog velikog pritiska na dodatno građenje i uz zakonske rupe kojima se omogućilo legaliziranje takvih situacija, paljevina postala praktički legalna metoda za prenamjenu zemljišta:

Another factor that led to increased forest arson in the 1980s and 1990s is a spin-off of the demand for land to build secondary summer housing and to develop tourist accommodations. This demand far exceeded supply, as most forests in Greece are public and protection laws make change –of use very difficult. Furthermore, an exact and complete land register has only recently started to be developed. The lack of land for development drove prices extremely high, and the lack of a land register and poor law enforcement allowed those burning forested lands to illegally occupy them. On more than one occasion, many years later, when the number of people in this category became too many and it was evident that it would be practically impossible to evict them from the areas they had occupied, the Greek government legalized these occupied lands. In this way, a motive for arson was created.

Nije totalno identična situacija ali je dovoljno slična. U svakome slučaju, ako vam se dogodi da vam susjed zapali zaraslu borovu šumu, teško je da ćete se buniti što je i vaš komad izgorio iz jednostavnog razloga što i sami imate priliku skoro pa bezvrijednu šumu pretvoriti u apartmansko naselje.

Živio kapitalizam i zakoni koji to omogućuju. Još jedna od nelogičnosti koja je moguća samo u Hrvatskoj.

Misao dana:
Rođen kao piroman, umirem kao vatrogasac.

Categories
Politika Priroda i društvo

Pravna država na godišnjem odmoru

Čitam ja javno.com i naletim na slijedeće:

Nastavak saslušanja u rujnu

Za danas je bilo predviđeno saslušanje tri svjedoka. Dvoje se nije odazvalo sudskom pozivu, dok je supruga prvoosumnjičenog Josipa Matanovića, donedavnog potpredsjednika HFP-a, došla u Županijski sud u Zagrebu i iskoristila svoje pravo te nije svjedočila protiv njega.

Do ljetne stanke tako je od 14 planiranih, ispitano 11 svjedoka. Oni koji se nisu odazvali, njih troje, kao i sedam novopredloženih bit će pozvani u nastavku istrage. Odluku o rasporedu svjedočenja sudac Boris Ivančić donijet će krajem kolovoza ili početkom rujna, saznajemo u Županijskom sudu u Zagrebu.

Dakle, nekakva ekipa od 7-8 ljudi je u pritvoru radi slavodobitne akcije Maestro kojom je kriminal u HFPu sveden sigurno na najmanje polovicu. Akcija je koštala 10 milijuna kuna, država je u premetačinama koje su uslijedile uspjela vratiti nekih 350.000eur (zaokružimo na nekih 2.5 mil kuna – što znači da smo i dalje 7.5 mil kuna u minusu), a ponekima su prikvačili strašne zločine, eto primjerice Ivanu Gotovcu su prišili da je na poklon dobio peku i putovanje u Monte Carlo (pojma nemam je li lik kriv ili nije, no činjenica je da mu nisu uspjeli dokazati bilo kakvo primanje novaca i onda imaju hrabrosti napisati peku, tip valjda fakat voli teletinu).

Anyway, ne poznam nikoga od njih, slažem se u ovom slučaju s Ivom Sanaderom (premijerom, op.a.) kako je HFP leglo kriminala (baš kao i vlada, kao i hrvatska brodogradnja, kao i…) i da se mene pita polovica vlade bi se hladila skupa s ovim HFPovcima, no poanta je da su ljudi u zatvoru (i to istražnom) da se protiv njih vodi nekakav postupak i da je država odlučila otići na godišnji odmor u trajanju od ništa manje od 40 dana!!! Cool fora.

Gospodo kiminalci, kolovoz je doba godine kada je pravna država na godišnjem, ništa lošega vam se ne može desiti u kolovozu, idealno vrijeme za donošenje odluka, krađu i kriminal, nitko ne gleda, svi su na moru (sad kad malo bolje razmislim, nije li priča o Liburniji bila zavaljana upravo u kolovozu?).

Sudjelujem u jednom velikom projektu čiji je krajnji korisnik država (ja sam tamo negdje druga-treća ruka i u stvari originalni dobavljač onoga što država treba), projekt u svojoj cijelosti košta stotine milijuna kuna (moj dio kolačića su samo mrvice, pa se nemojte odmah razveseliti u moje ime) i veliki je predizborni potez ove države. Rokovi za izvođenje su zakonom određeni, no država nije još odradila svoj dio posla oko odabira dobavljača, potpisivanja ugovora i koječega drugoga što posao te magnitude zahtjeva. Rokovi su odavno prošli. Znate li koji je odgovor zašto se to nije dogodilo:

Imamo puno posla. Puno ljudi je na godišnjem.

Tamo negdje pred kraj kolovoza kada “shit hits the fan” biti će po novinama i dnevnicima kako je država odradila svoj dio posla na vrijeme i da im nije jasno zašto su svi zakazali. Spominjati će penale i stup srama i govoriti o neozbiljnosti privatnog sektora i koješta drugoga, a u stvarnosti će za posao koji traje minimalno 60 dana osigurati 15 dana. Zato što je država na godišnjem a oni koji su ostali imaju puno posla.

Misao dana:
Did you lose your mind all at once, or was it a slow, gradual process?