Categories
Politika

Zakon o amnestiji

Prije petnaestak dana naša vrijedna Vlada poslala je u Sabor konačni prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, a koji će po riječima same predsjednice Vlade stati na kraj neuređenom financiranju političkih stranaka i izbornih kampanja, a osim toga po prvi puta se u zakon ugrađuju i konkretne kaznene odredbe. Kada bi vjerovali što Jadranka kaže onda bi možda mogli biti i malo optimistični, no nakon čitanja prijedloga zakona moj prvi komentar glasi “I svi se grohotom nasmijaše”, pa sam pomislio da bi bilo dobro podijeliti s čitateljima Večernjeg što je to toliko smiješno u tom prijedlogu.

Prva bitna novina prijedloga zakona je to da ako uđete u Sabor ili neko drugo tijelo na listi jedne stranke i potom odlučite otići, sredstva koja vam država osigurava za političko djelovanje će od sada ostajati onoj stranci ili listi s kojom ste ušli u to tijelo. Nekako mi se čini da je to odredba koja pojačava vladavinu partitokracije protiv koje bi se morali boriti.

Ako ste kojim slučajem odlučili kandidirati se za predsjednika države onda morate položiti i 50.000 kuna prilikom svoje kandidature. Nisam pravnik, još manje stručnjak za Ustav, no imovinski cenzus ne bi smio biti bilo kakav kriterij prilikom kandidiranja (jer onda polako ali sigurno idemo prema kletvi Ratka Mačeka o 50.000 eur nužnog za bavljenje politikom).

Iznosi i gornji limiti koje smijete potrošiti za predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore su sada definirani, no ja bih rekao da iznos koji se troši na kampanje ne bi smio biti problem. Ako naše telekom kompanije tijekom godine potroše ukupno gotovo 200 kuna po glavi stanovnika za svoje oglašavanje, koji je onda smisao da predsjednički kandidat ne smije potrošiti više od 2 kune po glavi istog tog stanovnika a kako bi ovaj donio kvalificiranu odluku oko toga tko je predsjednik kojeg ovaj želi vidjeti na Pantovčaku? No u limitima se potkrala jedna zanimljiva odredba koja doslovce kaže da je limit budžeta za vijeće lokalne uprave (dakle županije, grada ili općine) svega 50.000 kuna. Pokušajte napraviti kampanju za milijunski grad poput Zagreba s budžetom od 50.000 kuna ili impresivnih 7 lipa po biraču.

Od sada se za svaku kampanju traži otvaranje posebnog računa, no vidi čuda, u slučaju političke stranke donacije se mogu raditi ne samo na račun kampanje nego i na račun stranke. Možemo mi sada diskutirati o tome što se smije ili ne smije ili kako će stranke transparentno i u duhu zakona prijavljivati svoje troškove, no objektivno treba pogledati par pasusa gore pod “partitokracija”.

Najsmješnije od svega su u biti kaznene odredbe koje u biti ne postoje. Kaznene odredbe su doista poslagane i čini se (po količini papira koje su zauzele) da su dobro razrađene. No, ako zaronite malo u materiju shvatiti ćete vrlo brzo kako je 90% svih kaznenih odredbi povezano s urednim vođenjem dokumentacije što je i do sada bilo kažnjivo (ali po drugim zakonima), no ako pogledate što se dešava ako prekoračite iznose dozvoljenih donacija vrlo brzo dođete do zaključka kako na svaku prekomjernu donaciju možete platiti 8 do 10% iznosa. I to je to, nema stvarnih penala, ako odlučite prekoračiti dozvoljene troškove platite 10% prekoračenog iznosa a možete i izgubiti pravo na nadoknadu troškova promidžbe; no u tom trenutku ste već pobijedili na izborima i taj novac koji nećete dobiti ili “kazna” koju morate platiti nema nikakvog efekta na vaš izborni rezultat ili status nakon izbora. Ta kazna nema apsolutno nikakvog smisla i možemo je uredno prozvati “porezom na prekomjerno doniranje” ili je u planu za izbore proglasite troškom poslovanja.

Ovaj prijedlog zakona je smiješan i depresivan, on neće napraviti ama baš nikakvog pomaka u čistoći financiranja političke aktivnosti nego će samo dati dojam legalnosti cijelog postupka. Ovo je u biti zakon o amnestiji političkih stranaka i političara koji njima upravljaju.

p.s. ovo je moja dvadeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Sorry, malo sam pobrkao redosljed objava i ova greškom nije objavljena kada je trebala.

Web pick tjedna:
http://www.uprava.hr/ Ministarstvo uprave je relativno novo ministarstvo čiji je navodni zadatak da unese red u državnu upravu ali i da predlaže zakone poput ovoga o financiranju političke aktivnosti. Oni ne samo da nisu sposobni prebrojati državne službenike nego očito nisu shvatili ni smisao zakona koji su predložili.

Categories
Business Ekonomija Politika

Hrvatski Eliot Ness

Aludirajući na obruč koji se steže oko bivšeg premijera jedan je ugledni profesor na predavanju (o korupcijskim modelima) ovoga tjedna izgovorio slijedeću rečenicu: “…I vidimo kako se i borba protiv korupcije polako privodi kraju.”. Makar vjerujem da je to nespretno sročena rečenica ona je iznimno opasna jer mnogi očekuju kako će upravo uhićenjem bivšeg premijera borba protiv korupcije doći do svojeg logičnog vrhunca. No, to je totalno pogrešno jer će Sanaderov konačni pad u najboljem slučaju biti samo simbolična pobjeda (koja je po svojoj prirodi koruptivna jer je više nego očito kako je riječ o obračunu jedne političke frakcije s drugom)  i bilo bi jako loše za društvo u cjelini da taj događaj proglasimo ili na bilo koji drugi način promatramo kao kraj borbe protiv korupcije i takvim stavom u biti amnestiramo sve one druge koji su na nižim (ili višim) razinama u bilo kojem času participirali u različitim koruptivnim radnjama.

Iako ne treba olako odbaciti desetke milijuna kuna koji su iscurili u privatne i stranačke džepove kroz Fimi mediu, činjenica je kako je to i dalje samo kap u moru od stotinu i dvadeset milijardi kuna koliko je velik državni proračun na godinu, ili nekih tisuću milijardi kuna koliko je kroz državne račune prošlo u zadnjih dvadesetak godina. Na toliko veliku brojku, tih nekoliko desetaka milijuna kuna su vrlo sitni ulov i u biti poražavajući rezultat.

Istovremeno, ako promatramo subjekte koji su zahvaćene silno aktivnom borbom protiv korupcije onda ćemo vidjeti da pojedini sustavi uopće nisu zahvaćeni a pouzdano znamo kako se u njima sasvim sigurno dogodila pojedina afera. Tu su Hrvatske autoceste kod kojih diskutiramo o bojanju tunela ali ne i o trostrukom rastu cijene gradnje kilometra, HEP u kojem se doduše spominje 600 milijuna kuna (što je sasvim solidna cifra) no možda bi bilo dobro spomenuti kako treba znati razlikovati korupciju od političke odluke i ta konkretna priča je po svim svojim obilježjima ovo drugo.

Borba protiv korupcije očito ima malo rezultata i još manje povraćenog novca i malo naprednije demokracije znaju kako u biti treba investirati u prevenciju korupcije umjesto načelnih obračuna s korumpiranima.

Moj prijedlog za borbu protiv korupcije je oformiti mali iznimno stručan i moralno neupitan tim koji bi se sastojao od vrhunskih ekonomista, pravnika, revizora i informatičara. Recimo da ih bude pet-šest najviše. Potom, puštati taj tim (ili timove ako se ideja pokaže uspješnom) u javna poduzeća s autoritetom da pregledaju bilo koji dokument. Jamčim da bi takav tim vrlo brzo pronašao bolne i sporne točke unutar svakog sustava. Nije valjda da vjerujemo kako se u hrvatskoj brodogradnji dogodila samo jedna jedina koruptivna aktivnosti, ili kako je u pošti sve super, kako hrvatske šume ili hrvatske vode posluju sjajno ili kako je moguće da je primjerice MUP rasprodao svoje polovne automobile za svega tisuću-dvije kuna svaki?

Nalazi takvog tima nisu sami po sebi inkriminirajući dokazi no ukazuju na nepravilnosti koje bi potom Vlada kroz autoritet vlasnika i nalozima nadzornim i upravnim odborima morala rješavati. Ako to znači da treba otkazati managerski ugovor nekom članu uprave ili dati otkaz nekolicini direktora ili poslovođa na nižim razinama i pritom podijeliti i koju masnu otpremninu – mislim da je i to prihvatljiv trošak kako bi se koruptivno ponašanje presjeklo i zaustavilo jer je šteta koju takvi ljudi rade daleko nadmašuje trošak legalnosti njihove smjene.

Nisu dakle pravosudni i represivni organi jedini koji mogu napraviti nešto korisno i preventivno u borbi protiv korupcije. Naši političari to mogu napraviti i sami, pitanje je samo odluke i malo hrabrosti.

p.s. ovo je moja dvadeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.coe.int/ Hrvatska je članica vijeća Europe i ta organizacija (koja nije nužno sastavni dio europske unije) osim suda za ljudska prava ima u svome mandatu i stvaranje različitih rezolucija koje su obvezujuće za zemlje članica. Rezolucija o borbi protiv korupcije uključuje i stvaranje klime za prevenciju.

Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.