Categories
Politika

Kriza je gotova, živjela kriza!

Predsjednica vlade je prije nekoliko dana svečano, gotovo pa urbi et orbi rekla kako je kriza gotova, tj. nije još, jer moramo imati rezultate dva pozitivna kvartala ali njezini najbolji ljudi već danas rade da se riješi i ta formalnost. Neki drugi ljudi, što je u ovom konkretnom slučaju velika većina hrvatskog puka smatra da premijerki nisu baš sve na broju jer se kriza evidentno nastavlja i tako je nastao sukob između naše percepcije i premijerkine stvarnosti. Premijerka evidentno nije spremna prihvatiti argumente većine, ali nekako si razmišljam zašto i bi?

Jadranka je svoju ministarsku fotelju zaradila prije osam godina i od tog dana okružena je vozačima, osobljem i osiguranjem čija egzistencija direktno ovisi o tome na koju je nogu ustala. Jadranka nije šetala ulicom sama već godinama, ona je zaboravila kako je to vidjeti ljude koji nisu u opeglanim odijelima i pretijesnim kompletićima. Koncept kupovine u dućanu joj je skroz izgubljen, a kladim se i da ne reciklira boce. Nije dakle osobito čudo da su ljudi, iz čistog nagona samoodržavnja odlučili zasladiti njezin pogled na svijet, a kako se čini da nam je premijerka ovisnik o slatkome, zaslađene priče su s vremenom sve više i više šećerene i odjednom se našla u svijetu koji sa stvarnošću i nema puno veze. Njoj, kao uostalom i svakom drugom ovisniku, istina i ne znači previše, a da je to tako nema boljeg primjera od web stranice naše vlade gdje baš svaka rečenica počinje s “Predsjednica Vlade…”. Nisam psihoterapeut, ali mislim da bih u ovom slučaju mogao slobodno napisati dijagnozu.

Psihoza uspjeha se potom poput koncentričnih krugova emitira u okolicu premijerke pa je prije nekoliko dana pokleknuo i Darko Milinović. U silnoj ekstazi uspjeha prije nekoliko dana je uspio otvoriti i praonicu rublja. Treba odmah reći kako je na ljestvici bizarnih otvaranja sve do ovoga utorka suverno vodila Ingrid Antičević Marinović koja je svojevremeno otvorila lift (čemu su se mnogi uključivo i Darka smijali). No kada pogledate bistri pogled ministra Darka (ili nedostatak istoga), sasvim mi je jasna njegova fascinacija perilicama rublja. Ipak, ministar Milinović možda i nije pogriješio jer sam prije nekoliko dana pogledao na internetu predavanje velikog švedskog statističara Hansa Roslinga koji kao mjerilo napretka neke društvene grupacije uzima upravo perilice. Drago mi je da je i obitelj Darka Milinovića u svojoj predimenzioniranoj novosagrađenoj kući predvidjela mjesto i za perilicu rublja. U prošlome tjednu smo imali još bizarnih otvaranja, pa je tako gore spomenuta premijerka uspjela otvoriti (između ostalog) i sajam pekmeza i marmelada čime je zasigurno ušla u Top 5 besmislenih otvaranja, da bi odmah nakon toga otvorila i berbu jabuka (žiriju još uvijek vijeća da li je to unutar propozicija).

Kraj svih tih silnih uspjeha i očiglednog otvaranja svega i svačega, a kada se otvara onda je sigurno dobro, nije ni čudo kako premijerka na čelu cijele vlade ne želi priznati kako još nismo izišli iz krize. Čisto perspektive radi, mislim da bi trebalo slikovito opisati što znači gospodarski rast od 0,8% u drugom kvartalu. Pod pretpostavkom da je ukupni BDP Hrvatske oko 300 milijardi kuna, tada bi jedan kvartal bio otprilike 75 milijardi kuna, dok bi 0,8% bilo 600 milijuna kuna. To se može činiti velikom brojkom, no u praksi to je razlika između toga da li je neko brodogradilište isporučilo brod ili nije, da li smo otvorili autocesto do Vrgorca ili nismo. U stvari, kada malo bolje razmislite, budući da se BDP računa kao ostvarena dodana vrijednost, tada svaka usluga koja je isporučena državi a koja je prodana iznad cijene diže BDP. Što mislite, da li je u drugom kvartalu ove godine ukradeno 600 milijuna kuna iz državnog proračuna ili 0,8% BDP-a?

p.s. ovo je moja šezdeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Power does not corrupt. Fear corrupts… perhaps the fear of a loss of power.

Categories
Internet Politika

Politička komunikacija na internetu

Samo da Vas ukratko izvjestim kako je prije nekoliko dana na web stranicama Centra Modernih Veština objavljen besplatni eBook pod nazivom “Politička komunikacija na internetu”.

Centar Modernih Veština je nevladina organizacija koja djeluje u Srbiji, a čiji je cilj unaprijediti komunikacijske vještine političkih aktera kao i svih onih koji javno djeluju. CMV promovira socijademokratske vrijednosti i predmetni eBook je u biti pisan prvenstveno za političare i aktiviste Demokratske stranke, no eKnjiga je besplatna i dostupna svim zainteresiranima. Knjigu možete downloadati na gornjem linku koji vodi na stranicu CMV-a.

Na ovom kratkom priručniku surađivao sam s Milošom Đajićem koji i vodi CMV, te hrvatskim komunikacijskim savjetnikom i prijateljem Krunoslavom Vidićem.

Mislim da smo napisali sjajni početnički priručnik za snalaženje na internetu, te da savjeti koje smo zapisali jednako mogu funkcionirati ne samo u Srbiji nego i u ovoj našoj domaćoj izbornoj kampanji koja slijedi u idućim mjesecima. Mislim da smo ostvarili dobru mješavinu teoretskog, praktičnog kao i konkretnih primjera. Jako sam zadovoljan i zato jer je ovo najbliže što sam ikada došao do formata knjige pa mi je zanimljivo iskustvo. Ako imate kakav komentar na knjigu rado ću ga pročitati.

Misao dana:
You cannot open a book without learning something.

Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije nekoliko mjeseci bio sam sudionik jednog okruglog stola gdje se diskutiralo o svemu i svačemu (uglavnom digitalnom) i jedan od sugovornika je ustvrdio u jedonm trenutku kako on točno zna kakvu web stranicu želi za svoju organizaciju te kako je tri mjeseca proveo objašnjavajući dizajnerima i programerima što mu treba. Moje protupitanje je bilo da li dotični doista zna što želi, jer ako mora tri mjeseca objašnjavati što želi postići možda i nije toliko siguran što je krajnji cilj. Moja slijedeća tvrdnja na istu tu temu kaže da možda dizajneri i programeri nisu smjeli isporučiti web stranicu koju je naručitelj tri mjeseca opisivao nego je jednostavno trebalo isporučiti web stranicu koja je naručitelju potrebna. Dakle vrijedi razlikovati što netko želi u odnosu na ono što njemu treba.

Slična situacija je i s politikom i političarima, naime puno toga što bi mi htjeli od naših političara ne samo da je u cijelosti pogrešno nego nam uopće ne treba, dok ljudi i rješenja koja oni sa sobom donose a koja nam trebaju vrlo često budu totalno ignorirana, a još ćešće ih uopće niti ne prepoznamo unatoč tome što su nam ponuđena.

Ako promatrate primjericu ekipu na vlasti, činjenica je (koja bi se zasigurno mogla i znanstveno dokazati i prebrojati) kako ono čime se oni bave i što rade nema puno veze s vladanjem a kamoli služenjem. Naša politička elita svoje dragocjeno vrijeme (a u biti to je naše dragocjeno vrijeme jer ih plaćamo iz vlastitih džepova) troši na besmislena jurcanja po domovini, a izjave koje pritom daju vrijeđaju inteligenciju skoro pa svakoga. Primjerice, podsjetite se epiteta koje je premijerka zaslužila prije nekoliko dana u Metkoviću? Da li je to govor i izričaj koji je prihvatljiv i što je dotični lokalni političar mislio kada je izgovarao te beskrajno mudre rečenice. Da li je to njegov intelektualni maksimum? Zašto se Jadranka nije uvrijedila na takvu karakterizaciju, te uostalom postoji li bilo tko tko vjeruje da postoje birači kojima godi takav način ophođenja i komunikacije i koji će temeljem tog performansa (jer kako bi to drugačije nazvali) doista odlučiti dati glas jednoj ili drugoj opciji? Kako to dvoje ljudi doživljava javnost kojom stjecajem okolnosti upravljaju ako misle da su takve rečenice primjerene? I na kraju, da li su to ljudi koje želimo imati na takvim pozicijama da upravljaju nekim zemljopisnim teritorijem i donose odluke koje se na ovaj ili onaj način reflektiraju na naše svakodnevne živote. Vjerujete li da osoba koja dopusti da ju bilo tko u jednom forumu koji bi po prirodi morao biti ozbiljan nazove „princezom“ ima nužni doticaj sa stvarnošću koji je potreban da bi uopće prepoznala probleme koji muče ove ljude na dnu piramide?

Istovremeno, imamo nekolicinu političara ili onih koji bi to htjeli postati, ili još bolje onih koji govore o pravim problemima društva i kojima bi morali u nekome času dati nešto prostora, no njih tretiramo kao lokalne zabavljače koji, eto, ponekad govore mudro ali nismo im spremni dati onaj glas koji je potreban da stignu na poziciju na kojoj ih jako trebamo. Iz čega proizlazi ta silna potreba da s jedne strane glasamo za ljude koji nas uporno vrijeđaju s vrha, dok istovremeno ne želimo da talente, kojih nesumnjivo ima, dobiju svojih pet minuta i šansu da pokušaju ispraviti greške koja je ova politička elita uporno gomilala posljednjih dvadesetak godina? Zašto takvim likovima nikada ne bi dopustili da uređuju odnose u našim obiteljima ili tvrtkama u kojima radimo, ali im dopuštamo da upravljaju državom u kojom živimo?

Ne bi li bilo mudrije da slijedećih nekoliko mjeseci provedemo proučavajući kandidate i ideje, te napokon, za promjenu, odlučimo glasati za političare kakvi nam trebaju, a ne za političare kakve žeimo, pa koliko god teško bilo napraviti takav odabir i odluku?

p.s. ovo je moja šezdeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 27. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politicians are people who, when they see light at the end of the tunnel, go out and buy some more tunnel.