Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

accountancy shanty… (1:17, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Čitam jučer prijedlog državnog proračuna za 2006 i vjerojatno bi se grohotom smijao da slučajno nisam porezni obveznik koji mora popuniti ovaj “neprenapuhani” proračun.

Unutra ima dosta zabavnih detalja, eto primjerice porez na dobit kojeg sam spominjao prije neki dan u blagajni ove godine očekuje više od 30% povećanja. Država dakle očekujemo da poslujemo profitabilnije nego ikad (no to je u stvari povezano s odredbom iz 2004 kada je ukinuto pravo izvanredne amortizacije koja se koristila kao porezni štit za odgodu plaćanja poreza; ta je direktiva načelno protiv MRSa, no i sam način amortizacije kod nas je takav tako da smo negdje valjda na nuli oko toga). Za porez na naftu i porez na alkohol se očekuje ista količina novaca. Ako nam ekonomija raste 4%, a cijena nafte se u protekloj godini (a osobito u posljednjih 6 mjeseci) udvostručila kako je to moguće? Ispada da ćemo pive piti manje ali bezalkoholnih sokova dvadesetak posto više, od duhana se očekuje 4% više iako TDR javlja 6% manje prihode.

Država ima namjeru prodati dosta zemljišta i jako, jako puno stambenih objekata.

Osnovnom aritmetikom, ispada da sudeći po sumi novca potrebnih za isplate plaća u državnom sektoru radi oko 240.000 ljudi. to je 25% ukupnog proba zaposlenih. Jedan od četvero radi u državnoj upravi ili od države sponzoriranim institucijama. Strašno.

Anyway, na rasporedu je i zakon o računovodstvu koji predviđa da se naše knjigovodstvo počne koristiti međunarodnim računovodstvenim standardima; ovo je u teoriji bilo i ranije no neke od naših poreznih odredbi su u direktnoj suprotnosti sa MRSovima, a ista stvar vrijedi i za vrednovanje zaliha, amortizaciju, otpise potraživanja (koji su vjerovali ili ne kod nas porezno nepriznati rashod osim u specifičnim slučajevima). Vidim da su se obveze čuvanja dokumenata značajno produžile i nestala je obveza ispisa dnevnika glavne knjige (taj dnevnik glavne knjige je inače zanimljivi dokument temeljem kojega se čuda mogu skužiti, no ako imate imalo složeniju tvrtku i ažurirano poslovanje tada dnevnik služi skoro pa ničemu [barem ovaj ispisan na papiru kako zakon nalaže] jer se sastoji od jednostavno previe stavaka – kod mene u firmi ažuriranje troška zalihe generira ponekada po 100.000 stavaka i svaka čast onome koji se u tome snađe jer ja bez opakog servera i maltene google pretrage teško da mogu sam nešto skužiti).

No daleko najbitnija stvar su propisani izvještaji jer se po prvi puta traži izvještaj novčanog toka ili cash-flowa kako se to kaže na engleskom. Ovo je kritična stvar zato jer je novčani tok osnova poslovanja tvrtke i u principu uopće nije bitno da li vam tvrtka posluje s dobiti ili ne nego da li ima pozitivni ili negativni novčani tok.

Eto male (donekle jednostavne) ilustracije;

Napravite nekome blog i fakturirate to 10.000kn. Za kreiranje bloga niste utrošili materijala i recimo da niste imali nikakav trošak jer ste radili sa besplatnog internet terminala. Na kraju godine, iskazali bi dobit od 10.000kn i na nju platili 2.000kn poreza; osam tisuća kuna možete baciti kroz prozor, dati u dobrotvorne svrhe ili uplatiti prvu ratu prednjeg desnog kotača za Maybach (zato što ste hrvatska tvrtka i hrvat svoju teško zarađenu dobit troši na opipljive dokaze njegovog materijalnog bogatstva).

No prvi kotač Maybacha košta 20.000kn i on se smatra imovinom čiji će se trošak kao porezni odbitak raspodijeliti na slijedećih pet godina.

Obzirom da ste deset tisuća kuna uplatili za kotač, a morate još i platiti 2.000kn poreza na dobit ispada kako vam nedostaje 2.000kn koje negdje morate posuditi.

Ovih 2.000kn je negativni novčani tok, morate se zadužiti da bi to platili (posuditi od banke), a 8.000kn dobiti imate samo na papiru i nemate je od kuda isplatiti.

Ako ste uspjeli pratiti ovaj pojednostavljeni slučaj, jasno je kako imate imaginarnih 8.000 kuna dobiti, a u stvarnosti se morate zadužiti kako bi uopće platili porez. Dobit tvrtke je kategorija koja služi državi kako bi vam odrapila porez, ona nema stvarne veze između koliko novaca imate ili nemate na računu niti objektivno pokazuje kako u stvari poslujete. Naravno, važno je da tvrtka iskazuje dobit jer to znači da tvrtka napreduje, no novčani tok tj. koliko tvrtka generira cache-a, a to pak pokazuje imate li ili nemate novaca da račune platite na vrijeme.

Ovo je ujedno i strukturni problem naše cijele države jer nedostatak Gotovine (vidi ironije) generira nelikvidnost i puno problema, a nelikvidnost raste uglavnom iz nepoznavanja upravljanja tvrtkom tj. upravljanja novčanim sredstvima, obvezama i investicijama. Da je u posljednjih petnaestak godina izvještaj novčanog toka bio obavezan, onda bi se tisuće poduzetnika valjda pitalo zašto taj izvještaj kontinuirano pokazuje negativne brojeve i vjerojatno učinilo nešto da to riješi. Ovako, to nije bilo nužno, priučeni poduzetnici nisu znali a jedine institucije koje su to tražile su bile banke koje temeljem tog izvještaja odlučuju hoće li vam dati kredit ili neće. Njih ne zanima niti bilanca niti dobit previše, no novčani tok je izvještaj koji pokazuje možete li ili ne vratiti dani vam kredit.

Još kada bi se MRSovi doista počeli koristiti kako su i napisani onda bi sve bilo cool, ovako bojim se da će mnoge stvari ostati preregulirane i da će kastrirati potencijalno dobar koncept. No to je možda neka druga bitka.

Misao dana:
There’s no business like show business, but there are several businesses like accounting.
Categories
Politika Priroda i društvo

history will teach us nothing… (4:58, Sting, Nothing Like the Sun, 1987)

Znate li osnovnu razliku između komunističkog i kapitalističkog zakonodavstva?

U komunizmu svi su lopovi i samo je pitanje volje da ih ulovite, pa su stoga zakoni definirani na način da opisuju samo stvari koje se smiju raditi dok je sve ostalo nedozvoljeno.

U kapitalizmu su svi nedužni (nekako mi riječ nevin ima drugu konotaciju) dok ih se jednoga dana ne ulovi, pa su stoga zakoni definirani na način da stvaraju okvir djelovanja i strogo definiraju što se ne smije raditi, dok je sve ostalo dozvoljeno.

Pogodite koji i kakvi se zakoni pišu kod nas?

(cijela gornja priča proizlazi iz nekih problema koje imam [s državnom upravom], a koje su toliko izregulirane i na toliko međusobno različitih mjesta da praktički ne postoji način da ih ispoštujete sve istovremeno – tako da je odluka koju tražite predmet diskrecije osobe koja tu odluku donosi, a odluka ovisi o tome da li je ustala na lijevu ili desnu nogu što se kasnije manifestira u propisu kojeg je taj dan odlučila slijediti. Ono što me smeta u cijeloj priči je da se za jednostavnu stvar očekuje brdo raznih dokumenata, javnobilježničkih akata, odluka i slično, a koje iz razno raznih razloga možda i ne možete pribaviti jer neki od tih dokumenata proizlaze iz nikada korištenih pravilnika za koje znaju samo dotični referenti [uočite riječ “referent” – već sam naziv radnog mjesta implicira neki beskonačni ili u svakom slučaju dugotrajni i teško definirani proces]. Anyway, moj je stav da se nekada ljudima treba jednostavno vjerovati, a ako se to pokaže kao pogrešnim uvijek je tu kaznena odgovornost, instrumenti prisile, kazne i slično. Trošak sustava koji je toliko reguliran da postaje neefikasan je ogroman, nepotreban i u svakom slučaju besmislen.)

(druga stvar koja me strašno zabavlja zadnjih dana su učestale presude za klevetu. Sudstvo (ako ste imali gledali amerilke court-room drame) se sastoji od dva osnovna sustava; jedno je kazneni sustav u kojem se krivnja mora dokazati “beyond reasonable doubt” i koja sa sobom donosi kaznenu odgovornost [čitaj zatvor], te koja se pokreće i po službenoj dužnosti – te građansko parničarenje u kojem morate dokazati namjeru i u kojoj suprotna strana traći zadovoljštinu [čitaj: novac]. Kleveta po meni ne može niti smije biti dio kaznene odgovornosti, jer klevetom teško da ste nekome osobito naudili, niti ste napravili neku opću društvenu štetu. Klevetu bi se moralo tužiti u građanskom postupku, tamo bi morali dokazati namjeru klevete i odrediti štetu koja je nastala, a koja se može pretočiti u neki odštetni zahtjev [bila to isprika, novac ili nešto treće]. Kleveta je kod nas dio kaznenog zakona i zbog toga što ste nekome nešto ružno rekli teoretski možete završiti u zatvoru, ako je to dio zakona [a jest] tada se nema smisla buniti na sudstvo koje taj zakon provodi ili ljude koji tuže neke druge ljude temeljem te zakonske odredbe. Ako je zakon besmislen, kontraproduktivan i u svakom slučaju nije demokratski [iako sam mišljenja da to nema nikakve veze s demokracijom, nego s time da li smo dosegli ili nismo neku civilizacijsku razinu – a nju može postići sa i bez demokracije, jer demokracija nije nužno jedini kvalitetni ili najispravniji način vladanja], tada ga treba mijenjati, a ne žaliti se na sudstvo koje ima u ovome času daleko pametnija posla nego da počne razmišljati ili uopće ulaziti u luksuz da neke zakone primjenjuje a neke ne.)

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.
Categories
Literatura Politika

village people… (3:18, Village People, Fire)

Slijedom okolnosti završio sam jučer ponovno na interliberu u kasnijim večernjim satima. Ispalo je kako je jučer (i danas) interliber otvoren do deset sati navečer i čini se kako je taj potez dobrodošao i vrlo dobro primljen jer je u halama 5 i 6 bila poprilična gužva. Sreo sam (očekivano) puno ljudi iz izdavačkog miljea, nekima samo mahnuo ili se rukovao, a s nekima i porazgovarao. Kažu mi ljudi da knjižarstvo ponovno staje na noge i da nakon inicijalnog bombardiranja knjigama, CDovima i DVDovima od strane novinskih nakladnika – stvari se polagano vraćaju na svoje mjesto. I to je OK, ja inače jako volim knjige i čitanje i to je navika koju sam imao od malena, a koju sam osobito stekao za vrijeme fakulteta gdje se to pretvorilo u donekle nezdravu ovisnost (u odnosu na moju sasvim sigurno nezdravu ovisnost informatikom, tako da je to na jedan čudan način sve ispalo OK).

Na sajmu sam dobio na poklon i knjigu, i to ne bilo koju knjigu nego knjigu od Borisa Mikšića koja se zove “Moralni pobjednik”. Ovo je u stvari njegova knjiga koja se prije zvala “američki san dečka s trešnjevke” (ili tako nekako), a koja je obogaćena njegovim političkim iskustvima u posljednjih nekoliko kampanja u kojima je sudjelovao. Knjigu je mogao dobiti bilo tko, tako da ja nisam do knjige došao posebnom zaslugom, no činjenica je kako knjige nitko nije htio uzimati pa sam barem po tome poseban :). Na prvoj stranici knjige piše kako sav prihod knjige ide u korist djece s invaliditetom, što je čudno, jer se knjiga očito dijeli. Tisak je loše kvalitete, ali je zato tekst prilično čitljiv iako sam u jučerašnjem površnom čitanju naletio na nekoliko kontradiktornih činjenica.

Boris Mikšić je jedan zanimljivi o kojem teško da mogu imati dobro mišljenje iz više razloga. Prvi razlog su “havajke” košulje u kojima sam ga imao prilike vidjeti u nekolicini tv priloga, a koje teško podnosim. (Sva ekipa koja nosi takve košulje, kupuje mesingane lustere, te nabavlja namještaj od (odabranih) domaćih proizvođača morala bi po meni biti evidentirana i poslana na promatranje). Nadalje, iako to do novina nije došlo, ili je došlo pa je zataškano na brzaka (jer opet nikome to ne odgovara), način na koji dotični gospodin radi business nije nužno najkorektniji, te se moglo naslutiti da je nekolicina partnera koji su trebali iznjedriti njegovu kampanju ostala kartkih rukava.
Činjenica je kako je Mikšić u jednom času bio iznimno blizu drugome krugu predsjedničke kampanje i kako bi u tom okršaju (da se dogodio) Mesić bio vjerojatno u lošijoj poziciji nego što je bio sa Suzanom, no to se nije desilo, a dječačka galama koja je uslijedila nije baš pomogla da se pronađe zavjera koja je to omogućila, a Mikšić je u istome potezu izgubio dosta na svojoj ozbiljnosti. Naravno, tu je i priča o njegovoj obitelji, a detalji koji su iscurili nisu baš odavali dojam brižnog obiteljskog čovjeka koji niti muhu ne bi zgazio.
U predsjedničkoj trci, Mikšić je imao izgleda, no u parlamentarnoj trci su druga pravila i drugi kriteriji pa stoga nije čudo kako nije prošao (no kada gledam onaj saborski zvjerinjak, čini mi se da bi se dobro uklopio).

Noseći ponosno knjigu u ruci, naletio sam na jednog kolegu koji je u jednom času po određenoj liniji bio zaposlen u državnoj upravi, a sada mu kada je postao ponovno nepodoban po managerskom ugovoru kojeg ima moraju isplaćivati 12 mjeseci punu plaću iako ne radi niti sekunde mjesečno (ovo je bitan podatak kako bi imali uvida u njegov karakter koji se djelomice određen ovakvim njegovim nesretnim stanjem “ne”zaposlenosti). U svakom slučaju, komentiramo mi sabor (na liniji mojeg posta od prije nekoliko dana) i kažem kako bih ja (da sam u saboru, što očigledno nisam) da sam u toj saborskoj fotelji svima vadio mast do ruba plakanja (tada bi se svi semestri logike, retorike, dijalektike i koječega drugoga napokon isplatili), no on kaže kako to nije točno, već bih došao do govornice i rekao: “Uspio sam!”, izblejio jezik svima i dobro se nacerio.

(ipak mislim da bih bio trn u oku svima, no isto tako mislim da bi više koristi mogao dati u nekoj operativnoj funkciji gdje se actually očekuje neki pomak)

Misao dana:
The point to remember is that what the government gives it must first take away.