Categories
Politika

hope of deliverance… (3:21, Paul McCartney, Off the Ground, 1993)

U očajničkom pokušaju da budem mainstream eto mene da i ja nadodam koju o današnjim događajima (u kojima očigledno neću opisivati kuhanu šunku koja je bila na meniju i novu vrstu francuskog kruha na koju sam naletio).

Za osobu profila Ante Gotovine nekako mi se čini čudno da je onako lijepo obrijan i prepoznatljivog profila (čak bih rekao da je nakupio kilau zadnjih par godina), s putovnicom za koju pola europe zna da je ima odlučio večerati u hotelu prepunom turista iz cijele Europe (uključivo i polovice koja zna za njegovu putovnicu). Vjerojatno je nedostajala još samo neonska reklama sa strelicom, odnosno ispred hotela onaj ogromni reflektor kojeg koriste kada hoće prizvati Batmana upomoć. No, budimo objektivni, što ja znam o skrivanju pred zakonom i osjećaju (ne)sigurnosti koje takva osoba može imati nakon četiri i pol godine bijega (ako on to tako uopće i doživljava)?

Gledajući današnje “Otvoreno” koje je krenulo sa Šeksovim izlaganjem učinilo mi se da uočavam jedan zanimljivi twist u cijeloj toj priči. Naime prethodnih dvije godine stranka na vlasti morala je direktno podržavati uhićenje Gotovine iz očiglednih razloga, a tim postupcima je HDZ pošteno naljutio dobar dio njihovog konzervativnog i državotvornog biračkog tijela. Uhićenjem Gotovine danas sve maske mogu slobodno pasti, jer stav vlade više uopće nije bitan budući da je osumnjičenik u Haagu (dobro, nije još ali tehnički gledano…) i sada se cijela PR mašinerija može upregnuti u podršku Gotovini (i povratu HSPu izgubljenih birača).

Ovo samo po sebi uopće nije loše (iako sam definitivno za to da se Gotovini, ako je već optužen i sudi), no ono što me smeta je motivacija koja je u cijelosti pogrešna.
Predviđam tako da će Gotovina, htio on to ili ne, postati žrtvom ne međunarodne urote kako se to pokušava prikazati, nego naših lokalnih dnevnopolitičkih interesa. Koliko god to glupo izgledalo (iz moje perspektive) čini mi se kako je Gotovini u ovome času Haag najbolji prijatelj. Nadajmo se da sam u krivu.

Misao dana:
I plugged my phone in where the blender used to be. I called someone. They went “Aaaaahhhh…”
Categories
Blog Internet Politika

black celebration… (4:54, Depeche Mode, Depeche Mode 101 (Disc 2), 1989)

Promatram ovu priču o odšteti austrijancima i više mi fakat ništa nije jasno. Naime, svima je očigledno kako je načimanje te teme ekvivalent otvaranja konzerve s crvima i jedini pouzdani način za rješavanje tog problema je da otvorenu konzervu stavite u prvu veću.

Idemo to sada ovako promotriti; naime očigledno se spominju Osimski i Rimski sporazumi kao osnova kojom se izuzima pravo povrata imovine. Iskreno, nisam čitao niti proučavao ovu materiju, no ako ljudi kažu da po tim sporazuma nema obeštećenja valjda im treba vjerovati na riječ (iako prema onome što slijedi to i nije nužno tako jer, čini se, mnogi ne znaju čitati). Kao finalni dokaz Sanaderove nekompetencije, spominje se i široko citirani sporazum između bivše nam države i austrije (potpisan osamdesete) gdje se izrijekom kaže da Austrija;

…neće prema SFRJ zastupati austrijske fizičke ili pravne osobe ni u kojem zahtjevu nastalom kao izravna posljedica jugoslavenske mjere (o nacionalizaciji, op.a.)… niti će takav zahtjev poduprijeti

Koliko god ja puta pročitao gore navedeni citat – jednostavno ne uspijevam pročitati kako se tu Austrija odrekla odštete za svoje građane. Ovdje samo piše kako Austrija neće pomagati građane u nastojanju da povrate svoju imovinu niti će ih u tome podupirati. Ne vidim kako bi takva rečenica mogla značiti da će Austrija zabraniti svojim građanima da pokušaju to pravo ostvariti samostalno kada im već naša vlada to dobrovoljno nudi?
Kada bi sada samo znali kada su se Sanader i njegov dobar prijatelj Schuessel (austrijski kancelar iliti ekvivalent Sanadera u austriji; to jer onaj lik koji je u plaćenom tv spotu prije izbora govorio o Sanaderu) to sve skupa dogovorili, onda bi znali možemo li tužiti Austriju za povredu ugovora :).
Tu je i pitanje ustavnog suda koji je propisao da svi građani, pa i oni strani imaju pravo na povrat imovine te je propisao da to vlada mora riješiti. To ne znači da oni moraju tu imovinu dobiti nazad, nego da se to pitanje mora (za početak) riješiti zakonskim aktom.

Da smo mi normalna država (a nismo), onda bi vlada zbog ovakvog direktnog pogodovanja morala pasti (i neće). Otvaranjem gore spomenute konzerve biti ćemo presedanom prisiljeni otvoriti i ostale konzerve na isti način; iz prve konzerve su izišli crvi, tko zna što će ispasti iz ostalih?

Samo da podsjetim kako je zgrada zagrebačke NAMAe u Ilici nekada bila Kastner-Oehler; ta zgrada sama vjerojatno vrijedi otprilike kao (ili možda nešto manje) od 117mil kuna na koliko je ministrica pravosuđa procijenila ukupni iznos odštete koji je potrebno isplatiti.

Na (tiskanim) stranicama PC-Chipa izašao je popis najboljeg i najgoreg na hrvatskom webu; skupa s jesus quintanom dijelim titulu najboljeg bloga za 2005 godinu. Kao što sam u posljednjem postu (ne anticipirajući novo izdanje pcchipa) citirao Andy Warhola koji je rekao da će u budućnosti svatko imati svojih petnaest minuta slave, čini se da je i mojih petnaest minuta stiglo.

Umjesto misli dana, parafrazirati ću Nick Caveov MTV music award acceptance speech iz 1996 godine:

To all those at PC-Chip,I would like to start by thanking you all for the support you have given me over recent year and a half and I am both grateful and flattered by the nomination that I have received in best blog category. The links and quotations given to my blog has not gone unnoticed and has been greatly appreciated. So again my sincere thanks.

Having said that, I feel that it’s necessary for me to request that my best blog recognition be withdrawn and furthermore any awards or nomination for such awards that may arise in later years be presented to those who feel more comfortable with the competitive nature of these award ceremonies. I myself, do not. I have always been of the opinion that my blog is unique and individual and exists beyond the realms inhabited by those who would reduce things to mere measuring. I am in competition with no-one.

My relationship with my muse is a delicate one at the best of times and I feel that it is my duty to protect her from influences that may offend her fragile nature.

She comes to me with the gift of writing and in return I treat her with the respect I feel she deserves – in this case this means not subjecting her to the indignities of judgement and competition. My muse is not a horse and I am in no horse race and if indeed she was, still I would not harness her to this tumbrel – this bloody cart of severed heads and glittering prizes. My muse may spook! May bolt! May abandon me completely!

So once again, to the people at PC-Chip, I appreciate the zeal and energy that was put behind my blog, I truly do and say thank you and again I say thank you but no…No thank you.

Yours sincerely,
mracniblog, Dec 3rd 2005

Categories
Politika

trouble in mind… (3:32, Johnny Cash, Unearthed Disc 2, 2003)

Državni je proračun usvojen na jučerašnjoj sjednici i vlada je bez ikakvog problema odbacila 304 amandmana kao nepotrebne, suvišne ili s objašnjenjem kako oni ne bi suštinski ništa promijenili. Proračun je veći za nekih skoro pa 8 milijardi kuna što je po nekoj matematici oko 7-8%. Tih osam milijardi kuna očekuje se prikupiti kroz rast BDPa i dodatne izvore (privatizacije i tome slično) i po mom skromnom mišljenju (koje ionako ništa ne znači) ovakav rast je totalno nerealan i izvan svake pameti. No u predviđanja za 2006. ću ubaciti i neki rebalans nerealnog proračuna.

Zanimljivo je kako Sanader (a Letica kojeg inače teško podnosim je to dobro uočio) napravi svinjac i onda uz nevjerojatni media-spin on postane spasitelj situacije dok su svi ostali krivi za svinjac u kojem se našao. Tako nekako i izgleda ova cijela priča s ratifikacijom granice s bosnom ili priča o namirenju imovine za protjerane njemce (kako se njemci piše ispravno u množini?). Obzirom da je s web stranica vlade maknut tekst sporazuma (“biti će objavljen naknadno”) malo je teško rekonstruirati timeline i što je vlada u stvari odlučila, nije odlučila ili je propustila odlučiti.

Inače kada je riječ o granicama mislim da bi tu trebali biti malo pragmatičniji. Ako npr. imamo situaciju s bosnom koju imamo (a ja pojma nemam jer se time nisam bavio niti me to u ovome času osobito zanima) onda ne bi smio biti problem “zamijeniti” nekoliko kvadrata teritorija sa suprotnom stranom kako bi i jednima i drugima bilo oblje ili lakše – osim naravno u slučajevima kada bi takva zamjena donijela ili odnijela neku stratešku prednost. Dakle, ako imamo par tisuća kvadrata s druge strane Mure i to zamijenimo s par slovenskih tisuća s ove strane – ne vidim zašto bi to bio osobiti problem učiniti. Budimo realni, slovenci i bosanci moraju na neki način doći do otvorenog mora i neovisno o načinu na koji je to regulirano oni to pravo jednostavno imaju i svaki dobri susjed bi im to morao omogućiti. Hoće li to biti neki koridor koji ćemo im osigurati i nekom međunarodnom zavrzlavom osigurati slobodni prolaz kroz taj prostor, ili ćemo im iznajmiti neki koridorčić na 100 godina, ili ćemo jednostavno zamrznuti neki donekle prihvatljivi za 50 godina i onda neka naša djeca odlučuju s time nakon što svi koji su originalnu kašu zakuhali odapnu – sasvim je svejedno – no minimum fleksibilnosti moramo imati (ne moramo je nužno i pokazati dok ne ostvarimo kvalitetni dogovor, ali volja za kompromisom mora postojati).

Anyway, imamo proračun kojeg niti pepeljuga sa svim trikovima ne bi uspjela izrealizirati, predsjednika vlade koji donosi svoje stavove nakon što vjetrovi zapušu, predsjednika države koji ima svoje stavove ali oni očigledno nisu osmišljeni do kraja (iako se čini da su na ispravnom tragu) i granice koje su dugačke, neravne i teško odredive. Moramo biti dobri sa svima, a nitko ne želi biti dobar s nama. Uvjeravaju nas da nam ide na bolje a pogled kroz prozor kaže drugačije.

Jel netko čitao Alisu u zemlji čudesa?

Misao dana:
Who is Keyser Soze? He is supposed to be Turkish. Some say his father was German. Nobody believed he was real. Nobody ever saw him or knew anybody that ever worked directly for him, but to hear Kobayashi tell it, anybody could have worked for Soze. You never knew. That was his power. The greatest trick the Devil ever pulled was convincing the world he didn’t exist.