Kako bih zaokružio temu o kojoj sam pisao kroz posljednjih nekoliko dana možda je najbolje ponoviti neke od ideja, odnosno
odgovoriti na neke od komentara koji su se pojavili.
Cijela priča je idealizirana, i kada pročitate posljednjih pet postova i ja dobijem ideju da uzmem kuku i motiku pa krenem prema Gornjem gradu, no to nije realna situacija. No zanime me odgovor na slijedeće pitanje, a koje je jako dobro formulirano kroz govor kojeg je JFK dao prilikom odluke o tome da američki austronauti idu na mjesec. Citat ide ovako (u mojem slobodnom i nevještom prijevodu);
Odabrali smo da idemo na mjesec. Odabrali smo da idemo na mjesec u ovom desetljeću i da napravimo i neke druge stvari, ne zato što su lagane, nego zato što su teške, to je cilj koji će nam služiti da organiziramo i mjerimo maksimume naših napora i vještina, zato što je to izazov kojeg smo voljni prihvatiti, izazov kojeg nismo voljni odgoditi, i izazov kojeg imamo namjeru pobijediti.
Poanta bi bila slijedeća; da li je činjenica što je bilo što od ovoga teško za realizirati ujedno i razlog zbog kojega treba odustati? Ako sami ne uzmemo budućnost u svoje ruke, imamo li pravo biti kritični prema sadašnjosti u kojoj živimo? I na kraju, ako se sami ne počnemo baviti našom budučnošću tko će to učiniti za nas? Imate li povjerenja u ljude koji to trenutno rade – uočavate li u njima viziju i integritet da obave povjereni im posao? Koje su nam uopće alternative?
Ja osobno ne vidim neke alternative osim da spakiram kofere i odem negdje gdje je trava zelenija, no to je pojedinačno rješenje za jednu osobu – a kao dio ove nacije valjda i snosimo i dio odgovornosti za napredak zajednice?
Cijeli taj koncept zovem Don Quijote efekt, jer netko mora napasti vjetrenjače i kako jedan od mojih taglineova kaže; nevjerojatno je patetično da to moramo biti baš mi.
Misao dana (copy&paste govora kojeg je Edward R. Murrow dao 1958 godine govoreći o opasnosti koju televizija donosi, taj govor star već gotovo pedeset godina jednako je primjenjiv i danas, kako i za amerikance tako i za nas):
Our history will be what we make it. And if there are any historians about fifty or a hundred years from now, and there should be preserved the kinescopes for one week of all three networks, they will there find recorded in black and white, or color, evidence of decadence, escapism and insulation from the realities of the world in which we live. I invite your attention to the television schedules of all networks between the hours of 8 and 11 p.m., Eastern Time. Here you will find only fleeting and spasmodic reference to the fact that this nation is in mortal danger. There are, it is true, occasional informative programs presented in that intellectual ghetto on Sunday afternoons. But during the daily peak viewing periods, television in the main insulates us from the realities of the world in which we live. If this state of affairs continues, we may alter an advertising slogan to read: LOOK NOW, PAY LATER.
veliki da ih je jednostavno potrebno vrlo široko i označiti. Ne treba zaboraviti da bi cilj takve, utopističke vlasti bilo rješenje problema i dovođenja države na pravi smjer razvoja, a ne dobijanje vlasti u slijedećim izborima. Postoji cijeli niz raznih institucija koje u ladicama imaju pospremljene ideje, strategije i taktike – te dokumente treba iznjeti na vidjelo, a iz gomile izvući one koji su te ideje voljni provesti. I siguran sam da kada bi stvorili okolinu u kojoj je takve napredne stvari actually moguće izvesti da bi broj kandidata bio impresivan.
U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.