U posljednjih petnaestak dana nastalo je nekakvo političko zatišje, i ako zanemarimo događanja u Crnoj Gori malo se toga dogodilo, no danas je u Slobodnoj izašao članak u kojem Ivica Račan malo detaljnije objašnjava što misli pod ponovnom revizijom pretvorbe i privatizacije te o nekakvom porezu na ekstra dobit koji bi se naplatio tajkunima koji se bogate na radnicima.
O pretvorbi i privatizaciji sam pisao već ranije i moji stavovi se očito ne poklapaju sa stavovima većine, no stojim i dalje da je na današnji dan postalo nemoguće kazniti kriminal koji se dogodio u tom razdoblju iz jednostavnog razloga što su rokovi zastare prošli. Nadalje, temelji prava ne poznaju kategoriju u kojoj bi se moglo primjerice oporezovati nešto što se desilo u prošlosti, dakle zakone nije moguće retroaktivno primjenjivati neovisno o tome kolika je naša želja za tako nečime.
(to je zanimljiva stvar jer će primjerice u slučaju DTK infrastrukture o kojoj se u posljednje vrijeme puno piše, kada se napokon dokaže tko je vlasnik DTK kanalizacije moći fakturirati najam kanala samo određeno vrijeme u prošlost [čini mi se tri godine, po zakonu o obveznim odnosima], i da sam ja čelnik lokalne vlasti počeo bih već danas fakturirati svima kako bih što više zagrabio u prošlost, jer je sasvim izvjesno kako će T-HT koji navodno polaže prava na tu kanalizaciju učiniti sve da to bude jako, jako dugotrajan proces – a sve zato kako bi jednoga dana kada odluka napokon padne, T-HTu troškovi mogli biti odgođeni)
Dakle, osim nekih hipotetskih moralno/etičkih konsekvenci, danas više nije moguće kazniti propuste iz pretvorbe, a sve da je to i moguće napraviti prvo ih morate dokazati, a obzirom da je zakonska obveza čuvanja dokumentacije 5 godina, tih dokumenata više jednostavno niti nema. Ivica bi takve stvari morao znati i jedini motiv zbog kojih bi takve gluposti mogao spominjati je neko dodvoravanje onima koji misle da je tako nešto moguće, a takvih je iz dana u dan sve manje.
Koncept poreza na ekstra dobit je također zanimljiv. U hrvatskoj postoje dva osnova poreza na primanja, prvi je porez na dohodak i to je porez koji se obračunava na plaću koju primate. Porez na dohodak je porez kojeg plaćaju fizičke osobe koje su negdje zaposlene i obrtnici. Porez na dobit je porez kojeg plaćaju tvrtke (i neki obrtnici) na iznos koji ostane na kraju godine kada oduzmete sve troškove od prihoda (koji se zove dobit ili profit).
Porez na dobit je jedna minorna stavka u državnom proračunu jer tvrtka na kraju godine tipično ostvari dobit od 3-5% svog ukupnog godišnjeg prihoda (a prihod bi bio zbroj svih izdanih računa). Dobit tvrtke je svojevrsni prinos na kapital, dakle ako zamislite hipotetsku situaciju u kojoj imate milijun kuna i uložite taj novac u banku dobiti ćete nekih 5-6% kamate ili 50-60.000kn kamata godišnje. Ako odlučite taj novac investirati u neki posao, pretpostavka je da možete zaraditi više od tih 5-6% i to je obično jedna od mjera koja se koriste kako bi se izračunala isplativost nekog pothvata. Naravno, nije čista dobit jedino mjerilo uspjeha jer ponekada vlasnici svjesno odabiru niže razine dobiti (pa čak i gubitka) znajući da im vrijednost glavnice raste. Primjer toga bi bilo trgovanje dionicama, naime rijetko tko kupuje dionice radi dividende (a dividenda je dobit tvrtke proporcionalna vrijednosti jedne dionice), nego se svi radujemo rastu vrijednosti glavnice, jer u nekome trenutku možemo prodati te dionice i zaraditi bitno više nego čisto zbrajajući pojedinačne godišnje profite.
Tu negdje i leži problematika Račanovog koncepta, jer je nemoguće dokazati što bi to ekstra profit u stvari trebao biti? A još je manje jasno kako bi ga trebali oporezovati. Naime, Kerum kojeg se spominje u članku možebitno i je donekle degutantna osoba koja očigledno posjeduje maybach-a, odnosno skupocjenu jahtu dok njegovi zaposlenici imaju plaće od po 2.000 kuna; no ništa od toga samo po sebi nije nezakonito; dapače, dobar dio troškova gorespomenutog automobila i jahte su porezno priznati troškovi, a dok je plaća iznad zakonskog minimuma sve je i dalje legalno. Osim toga, mala je šansa da su imenovana prometala vlasništvo samog Keruma, ona su najvjerojatnije vlasništvo nekog od poduzeća koje su pak u njegovom vlasništvu. Dakle ta ekstra dobit (ako uopće postoji, jer je između ostalog umanjena za troškove tog automobila i jahte) sasvim sigurno nije toliko “ekstra” kako se očekuje, nego je ona više sadržana u rastu ukupne vrijednosti neke investicije koju je Kerum u nekome času napravio.
A kada bi išli dodatno oporezovati pretjerani profit tvrtki (primjerice izračunamo da je državni prosjek 5% i odlučimo dodatno opteretiti sve tvrtke koje imaju više od 10% dobiti) , znate li uopće koje bi tvrtke bile prve na udaru? Ako mene sjećanje ne vara, pojedinačno najveću dobit (u postotku) iskazuje T-HT, Pliva, INA i njima slični giganti. Ukratko, to je toliko besmislena ideja da ju je teško uopće i objasniti.
Misao dana:
The Social Democrats seem to be basically nicer people, but they have demonstrated time and again that they have the management skills of celery. They’re the kind of people who’d stop to help you change a flat, but would somehow manage to set your car on fire. I would be reluctant to entrust them with a Cuisinart, let alone the economy. The right wing politicians, on the other hand, would know how to fix your tire, but they wouldn’t bother to stop because they’d want to be on time for Ugly Pants Night at the country club.
gore linkani tekst onda pročitajte i ovih nekoliko odgovora: