Categories
Politika

Odgovornost vlade

Po izjavama SDPovaca, Požeško-slavonska županija dužna je 340 milijuna kuna. Ovo je jako zanimljiva situacija koja barem na površinu nije isplivala do sada zato što je očigledno prethodna vlast dajući garancije ostvarila razne kredite kod različitih trgovačkih društava zadužila županiju iznad mogućnosti povrata.

Jedinica lokalne vlasti baš kao ni vlast sama po zakonu ne može završiti u stečaju (kako je to novizabrani župan često ponavljao, on je doduše govorio o bankrotu no ta kategorija koliko je meni poznato u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji), i obzirom da za njih u principu jamči država, banke su spremne preuzeti jamstva takve jedinice vlasti bez prethodne ili dodatne provjere budući da se smatra da je država idealni dužnik i sam po sebi vraća obveze uredno.

Županije su inače jedno čudno tijelo u hrvatskoj, i njihova funkcija mi nije totalno jasna. Naime imamo ih (mislim) ukupno 17 20i zanimljivo je da je proračun grada zagreba neusporedivo veći od svih županija zajedno. Ja razumijem potrebu da postoje lokalni uredi državne uprave, no da li je potrebno imati 17 nekakvih skupština, župana, sekretarica, vozača i automobila, zgrada i koječega drugoga što je potrebno to mi nije baš razumljivo a svakako nije racionalno, a ako želimo ići argumentiranjem da županije osiguravaju ravnomjerni razvoj države, s budžetima i utjecajem koje one objektivno imaju – mogućnost utjecaja je doista malen (osim za zapošljavanje dodatne, nikome osobito potrebne birokracije).

Postoji jedan koncept koji se zove državna riznica, i koliko ja razumijem, to je mjesto na kojem bi morale biti koncentrirane i evidentirane sve obveze države, pa tako i obveze koje imaju županije. Teško mi je razumljivo da je jedna osoba (župan) bila negativac u domaćem filmu i ispotpisala tolike silne zadužnice i mjenice bez znanja više osoba. Također, još je teže razumljivo objašnjenje (koje će sigurno uslijediti) kako se sve radilo po propisima i kako je sve to predviđeno – a totalno mi je nemoguće da se sve skupa napravilo bez prethodnog znanja državne vlasti a osobito ministarstva financija. Bilo bi nadalje zanimljivo vidjeti strukturu tih 340 milijuna kuna i kako je do te obveze došlo, odnosno koliko je od toga dospjelo a koliko nije, odnosno koliko je stvarno blokiran račun županije?

U travnju 2002 godine, tadašnja nizozemska vlada je dala ostavku zbog propusta koji su se desili u Srebrenici sedam godina ranije. Ostavku je dala vlada koja tada nije vladala i koja s tadašnjom vladom nije povezana niti po političkoj liniji, no unatoč tome su smatrali kako je odgovornost nizozemske vlade dokazana te su odstupili kao moralni čin nakon tadašnje istrage.

Iako bi u svakom normalnom društvu zbog ovoga letile glave – primjerice ministra financija, ureda za državnu upravi uli vlade u cijelosti (dakle ne govorimo sada o krivičnoj odgovornosti osobe koja je dokumente potpisala, nego o moralnoj i političkoj odgovornosti osoba koje su tako nešto omogućile ili previdjele), to se kod nas, kao i u dosada otkrivenim sličnim situacijama sasvim sigurno neće dogoditi. I to je tužno!

Misao dana:
I predict that someday our entire military will be gay. If people are shooting at you, it goes down a lot easier if you’re huddling in a foxhole with a chiseled 20-year old and you can use lines such as, “Bruce, we might die today. But before we go…”

Categories
Ekonomija Politika

Mirovinski fondovi…

Dotakli smo se problematike mirovinskih fondova pa da podijelim s Vama nekolicinu zrnaca za razmišljanje na tu temu.

Mirovinski sustav kojeg trenutno koristimo postoji u našim krajevima još iz vremena Habsburške monarhije i vladavine Marije Terezije (ovo nije šala nego stvarni podatak). Ukratko, cijeli se sustav bazira na piramidalnoj shemi koja podrazumijeva da će uvijek biti više obveznika plaćanja nego korisnika mirovina.

I dok ta shema i dan danas dobro funkcionira u sustavu posmrtne pripomoći (vidi ironije), sam mirovinski sustav se urušio krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih kada se veliki broj neproizvodnih radnika i viškova prelio u mirovinske fondove i kada je odnos zaposlenih i umirovljenih u kratkome roku dramatično promijenjen. Naravno, to nije isključivi razlog, jer bi se prije ili kasnije identična stvar desila i sama od sebe budući da se rok doživljenja dramatično povećao, dok radni vijek prilično sporo prati tu promjenu (i s dobrim razlogom, ako mogu dodati).
Despair.com: Get To Work - You are not being paid to believe in the power of your dreams. Situacija je da mi danas u Hrvatskoj imamo svega 1.2-1.3 zaposlena na jednog umirovljenika, odnosno čak i kada bi zaposlili sve nezaposlene taj se odnos ne bi popeo iznad 1.5-1.6. Ako pak kažemo da je prosječna netto plaća u hrvatskoj nekih 4.300kn, a znamo da je doprinos za mirovinsko osiguranje fiksnih 15+5%, tada nije teško uočiti kako umirovljenik iz gospodarstva može računati na 4300*0,15*1.3 u najboljem slučaju, dakle na 838kn. Prema podacima koje sam pronašao na stranicama revije za socijalnu politiku, čini se kako je u 2004 godini prosječna mirovina bila nešto veća od 1.550kn, što znači da se prosječna mirovina pokriva tek malo više od 50% iz prosječnog osobnog dohotka. U nekom grubom totalu, broj umirovljenika je nešto iznad jednog milijuna što znači da mjesečno trošimo nekih 1.55 milijardi kuna odnosno nešto više od 18 milijardi kuna godišnje ili gotovo jednu petinu državnog proračuna samo na umirovljenike.

Zanimljivo je i da recimo mi nešto mlađi koji smo korisnici drugog mirovinskog stupa od početka, možemo više očekivati od drugog stupa (koji je 1/4 našeg davanja za mirovinsko osiguranje), nego od prvoga stupa. Očigledno je da je drugi stup (i treći ako ga možete koristiti) rješenje za naše mirovine, jer od prvoga stupa ne možemo očekivati ništa dobroga.

Postoji li dakle rješenje za umirovljenike? Iskreno, mislim da ne. Gospodarstvo teško da može podnijeti veću poreznu represiju i razlika između prikupljenog novca i isplaćenih mirovina mora dolaziti iz državnog proračuna. Ono što se može učiniti je donekle racionalizirati sam mirovinski sustav u kojem trenutno živi nekih 7.000 službenika koji troše nekih 1% svih sredstava za mirovinu, potom, iz nekog očekivanog gospodarskog rasta mogli bi se pokriti transferi, a moj osobni favorit je otpuštanje trećine državnog aparata čime bi vrlo lagano i komotno dignuli sve mirovine za 50% ili, još bolje, mogli bi smanjiti porezno opterećenje na plaće i (nadam se tim potezom) povećali osnovice za obračun mirovinskog doprinosa.

Ukratko, u ovim okolnostima i uz ova pravila igre jednostavno nema prostora za buduća povećanja mirovina i bilo tko koji obećava bilo kakav rast mirovina, a pritom u istoj rečenici ne pokaže gdje će taj novac odrezati iz postojećeg državnog proračuna, taj ili žestoko laže ili priča gluposti (odaberite koja vas od te dvije opcije manje plaši).

Misao dana:
If my answers scare you, then stop asking scary questions.

Categories
Politika

Otkuda dolazi novac za umirovljenike?

Da li je upravljanje mirovnskim fondom u stvari igra monopoly-a?Kada bih htio biti zločest i zapitati se odakle dolazi novac za nadoknadu umirovljeničkih penzija onda bih ukazao na današnje naslove u novinama gdje se može uočiti kako pojedini pacijenti ne dobijaju svoje terapije, a bolnice veletrgovcima lijekova ne plaćaju po rekordnih 500-600 dana. Mislim da bi bilo naivno vjerovati u tako nešto, jer bi to impliciralo neki koordinirani napor na više razina, dok u stvarnosti imamo desetine nesposobnih ravnatelja bolnica koji u stvari pojma nemaju o poslu koji bi trebali obavljati, te je navedeno stanje u stvari odraz mnogobrojnih propusta, nečemu što bi japanski samuraji rekli “death by a thousand cuts“.

Nekako bi ekipa trebala kupiti si DVD set Chicago hope i učiti iz toga. Tamo je jasno vidljivo kako su ravnatelji bolnica profesionalni manageri, dok su liječnici upravo to – liječnici. Set vještina i znanja koja su potrebna da budete dobar liječnik ne poklapaju se sa setom vještina i znanja koje mora imati jedan ravnatelj bolnice. Pozicija ravnatelja bolnica u nas je iz nekog neobjašnjivog razloga politička funkcija, i ako se sjetimo čistke koju je proveo bivši ministar zdravstva sjetiti ćemo se kako kriteriji su bili sve drugo osim transparentni (istinu za volju, niti prethodna vlada se nije baš iskazala po tom pitanju). Dakle, naše bolnice vode liječnici koji su odabrani po političkom ključu – svaki od ova dva kriterija zasebno su loši, no u kombinaciji nas dovode do gore opisanog stanja.
Glede mog prethodnog teksta o porezu na ekstra profit, malo sam proučio javno dostupne dokumente koji se odnose na tzv. windfall tax koji je vjerojatno uzor Račanove izjave. Mislim da postoji bitna razlika između Račanove ideje i ovog koncepta jer se naime windfall tax koristi u situacijama kada se dodatno oporezuje ekstra profit nekih tvrtki, odnosno u Velikoj Britaniji se koristio kako bi se dodatno oporezovao veliki rast vrijednosti tvrtki kroz prosjek rasta u četiri godine nakon privatizacije.

Mislim da se ovo uvelike razlikuje od Račanovog koncepta jer on očigledno gađa na konkretne ljude (tajkune, rekli bi), a ne na same tvrtke, dok je karaketeristika windfall tax-a upravo oporezovanje tvrtki, odnosno, što je još bolje, u zakonu o windfall taxu se uvijek specificira koje to točno tvrtke treba oporezovati (i to poimence). Kao što sam spomenuo, pojedinačno najveću dobit u odnosu na postotak svojeg godišnjeg prihoda imaju T-HT i čini mi se Pliva (nekako mi je ostalo u sjećanju kako je Pliva prije godinu ili dvije ostvarila dobit od skoro 60% ukupnog godišnjeg prihoda – ovo treba provjeriti, nemojte to uzeti zdravo za gotovo), a to su dvije tvrtke čija privatizacija vjerojatno nije upitna.

Glede razlike između ostvarenih prihoda pojedinaca i njihove stvarne imovine; opet imamo problem zastare odnosno toga da ne možemo retroaktivno provjeravati što se desilo (tj. možemo ali do neke granice), a zlatno doba pretvorbe je već odavno prošlo.

Institut zastare je dio pravne stečevine ove civilizacije i on nije jedinstven za hrvatsku, niti je u njoj osobito drugačije definiran; ono što nas puno više muči je rečenica koju je izrekao Bozanić a koja glasi “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku.”. Dok ne riješimo problem zakona (a u svojoj osnovi to je problem zakonodavaca tj. onih koji zakone donose), dotle rješenja nema na vidiku, ili kako bi jedan drugi lik rekao, kada političar vidi svjetlo na kraju tunela, onda odmah digne kredit i iskopa još koji kilometar.

Ukratko, duboko udahnite i plivajte dalje.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Croatia?