Category: Ostalo

Ostali postovi za koje nemam primjerenu kategoriju.

Ostalo

Populizam na naplati

Ovi američki izbori kao i svaki drugi, ali istovremeno i za razliku od svih prethodnih su prvenstveno manifestacija borbe vrijednosti između dvije i sve više podijeljene Amerike koje eto, obitavaju na istom prostoru. Ankete koje su do prije neki dan pokazivale jasnu prednost Demokrata i predsjedničkog kandidata Joe Bidena, baš kao i 2016. godine pokazale su se kao djelomično netočni i neprecizni prediktor stvarnog rezultata. „Plavi val“ američkih demokrata koji je bio očekivan sasvim izvjesno nijes stigao i rezultati koji su poznati u ovome trenutku jako podsjećaju na one iz 2016. godine. Demokrati, opečeni prošlim izborima ipak nisu bili uljuljani u neosnovani osjećaj političke nadmoći kao što je to bilo prije četiri godine i mobilizacija na svim razinama koja je uporno ponavljala da se ne treba oslanjati na ankete se u ovome času pokazuje ispravnom. Dominacija kongresom nije niti će biti značajno, promjena većine u senatu je u najmanju ruku neizvjesna a i ako se dogodi biti će slabašna, dok će pobjeda Joe Bidena na predsjedničkim izborima više biti faktor sreće nego promišljene strategije ili dobro provedene kampanje. Kao i prošloga puta, Demokratski kandidat vodi u ukupnom broju danih glasova, no elektorski sustav biranja predsjednika vagu stabilno prebacuje na Republikansku stranu. Lijevi dio američkog političkog spektra (ako američku lijevu stranu možemo prozvati lijevom), kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta očito ima problem formulirati svoje stavove i vrijednosti te prikupiti podršku za svoje politike i kandidate.

Greške kampanje 2016. godine su se mogle svesti na dvije elementarne razine. Prva je bila odabir Hillary Clinton kao predsjedničkog kandidata, a koja sama unutar svoje Demokratske stranke nije imala apsolutnu i nedvosmislenu podršku. Njezin politički put i kredibilitet dijametralno je suprotan od njezinog supruga i bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, te se njezino ime neodvojivo veže kao simbol političke elite i upravljanja državom kroz politički establishment kojem mijenjanje stavova radi političkog probitka ili samoodržanja nije stran ali niti neuobičajen. Drugi bitni element gubitka je svakako podcjenjivanje samog biračkog tijela i konkretnije njegovog sastava na dan izbora. Možemo mi anketirati jednu grupaciju i dobiti vrlo solidnu sliku kako oni razmišljaju i koga preferiraju, no ako na dan izbora ostanu kod kuće a neki drugi ljudi izađu na birališta onda se dogodi predsjednik poput Donalda Trumpa. Te 2016. godine Trump se iznimno snažno pozicionirao kao kandidat koji se bori i koji će razrušiti politički establishment – pokazalo se da je to poruka koja je naišla na plodno tlo i rezultirala neočekivanom pobjedom, osobito u kombinaciji s njegovim nevjerojatnim talentom da najkompleksnija pitanja svede na jednostavne i svima razumljive crno bijele dileme. Naravno, možemo diskutirati o tome da li je uopće moguće kompleksni problem prezentirati na taj način, a možemo taj talent jednostavne komunikacije svesti na neobrazovanost aktualnog predsjednika, ali bez obzira što mislili o tome konačni rezultat je ovdje. Donekle je nevjerojatno promatrati kako je Trump dobio podršku u siromašnim ruralnim sredinama srednjeg zapada na platformi smanjenja poreza bogatima (kojih tamo de facto nema) i gašenju programa dostupnog i jeftinog univerzalnog zdravstvenog osiguranja o kojem ovisi preživljavanje većine tih stanovnika. Kao i u drugim situacijama, birači će radije glasati za svoja uvjerenja pa čak i onda kada taj glas radi direktno protiv njihovog interesa.

Četiri godine kasnije, nakon svega otkrivenog, izrečenog, napravljenog ili propuštenog, ako pogledamo posljednje ankete i pitate Amerikance da li je Donald Trump dio političkih elita ili se bori protiv njih, uvjerljiva većina (ali ne i apsolutna) od njih 47% smatra da se Trump bori protiv establishmenta. Pitanje se čini donekle jasnim ako pretpostavimo da je politički establishment loš, no što ako je politički establishment sinonim (u cijelosti ili dijelom) za stabilnu demokratsku državu i njezine institucije, dok predsjednik svojim lažima, izvrtanjem konteksta, ignoriranjem bjelodanih činjenica, diskvalificiranjem protivnika i otvorenim rušenjem demokratskih standarda podriva same temelje države kojoj upravlja?

Upravo u kombinaciji ovih parametara Trump crpi snagu za ovogodišnju izbornu platformu koja je možda dovoljno jaka da ga još jednom prebaci preko izborne crte priskrbi mu 270 elektorskih glasova. Snažna podrška birača širom političkog spektra želi obračun s političkim elitama i Trump se čini nevjerojatno uspješnim u tom obračunu. Moralno je pitanje kratkovidnost te podrške jer u previše situacija Trump i njegova administracija ignoriraju i očigledno zaobilaze zakone, pravila ili običaje. Samo ako promatrate otvoreno nazadovanje borbe protiv klimatskih promjena, koje bi svima moralo biti očiti i zajednički cilj, jasno je kako iza takvih kratkoročnih odluka ne može stajati dugoročna dobrobit. Tu je naravno i „image businessmana“ Donalda Trumpa koje je odavno rastavljeno na sastavne dijelove i ono što je preostalo ne daje imalo lijepu sliku o njegovim sposobnostima ili čak legalnosti njegovih poslovnih operacija, no slika je i dalje tu i očito rezonira s dijelom birača. Pozivanje na stanja burzovnih indeksa kao mjerila uspjeha američke ekonomije još je jedan od kratkovidnih argumenata jer on govori više o bogatstvu elita nego o zdravlju ili stvarnom stanju, a mogli bi argumentirati i kako rast ekonomije počiva na temeljima postavljenima prije Trumpova mandata – no očekivano je da političari uzimaju zasluge za sve dobro a odgovornosti prebacuju na druge. Ako se dotaknemo reakcije na pandemiju, u kojoj je Amerika žestoko pogođena, sasvim je jasno kako je odgovor izostao i kako je Amerika napravila malo ili ništa da se suprotstavi COVID-u. Čak i otvorene intervencije Federalnih rezervi na tržištima imaju funkciju održavanja statusa quo i ne adresiraju slabosti ekonomije, no tu ne treba kriviti Trumpa budući da su praktički sve zemlje svijeta pribjegle istom receptu gašenja požara u ekonomiji novcem izbačenim iz helikoptera. Što se vanjske politike tiče, Trump ima neobičnu fiksaciju autokratskim liderima poput Putina, dok je sukobljavanje rezervirao za Kinu. Impresivno, Trump nije pokrenuo niti jedan oružani sukob pa je time prekinuo dugački američki niz „overseas“ ratovanja. U konačnici, kada na sve skupa dodamo i onaj poznati argument o tome kako je bolje zlo koje poznajemo (Trump) od onog koje nam je nepoznato (Biden). Nije osobito iznenađenje što se izborna borba svodi na pažljivo i polagano prebrojavanje glasova te naravno osporavanja legalnosti tog brojanja, jer zašto to ne bi radili kada znamo da „dopisni glasovi“ velikom većinom idu u korist Joe Bidenu budući da su u dvotrećinskoj većini odnose na birače koji su registrirani kao Demokrati. Motivacija za sudsku trakavicu je više nego jasna kada nadodamo da će se nakon gubitka izbora Trump morati suočiti s (pravnim i financijskim) posljedicama svojih mnogobrojnih odluka u atmosferi vrlo brzog odricanja republikanske podrške na svim razinama.

O Trumpovom izazivaču Joe Bidenu teško je puno toga za reći, osim što govorimo o političaru koji je imao uspješnu i vrlo mirnu četrdesetogodišnju političku karijeru u kojoj nije zabilježena nijedna diskvalificirajuća afera, ali također niti jedna velika politička pobjeda osim skoro pa redovitog i stabilnog uspona u političke visine. Čak i osam godina potpredsjedničke funkcije u Obaminoj sjeni nije iza sebe ostavilo osobito mjerljivu političku ostavštinu i ono što u konačnici ostaje je solidni političar koji u sebi utjelovljuje simboliku poštenja, uljuđenosti, pristojnosti i empatije – što su vrijednosti koje mnogi zazivaju i u Americi i izvan nje, pitanje je da li je povratak „normalnosti“ u politici dovoljno velika platforma na kojoj je moguće dobiti izbore. U času dok dovršavam ovaj tekst, sasvim je jasno kako će „popular vote“ tj. ukupni broj glasova definitivno biti na strani Joe Bidena, no čini se kako će novog Američkog predsjednika odlučiti jezičac s vage u saveznoj državi Pensilvaniji, a koji u cijelosti ovisi o glasovima odaslanima poštom. 2000. godine isti takav jezičac je zaustavio Al Gore-a, također bivšeg potpredsjednika mega uspješnog Billa Clintona. Prije dvadeset godina ti glasovi su osigurali Georgeu Bushu predsjedničku poziciju, a ove godine bi mogli Joe Bidenu osigurati pobjedu.

p.s. ovaj tekst je prvo bio objavljen u Expressu

Misao dana:
It’s not the voting that’s democracy; it’s the counting.

Ostalo Priroda i društvo

Društvena nedoumica

Od prije nekoliko dana, na Netflixu možete pogledati dokumentarni film „Social dilemma“. Kroz dokumentarac, autori razgovaraju s nizom važnih aktera i kritičara silicijske doline i društvenih mreža. Već sam odabir naslova velikim dijelom objašnjava premisu filma i poziciju autora, jer u znanosti, društvena nedoumica opisuje situaciju konflikta između kratkoročnog interesa pojedinca i dugoročnog interesa zajednice. Razgovor s arhitektima društvenih mreža i njihovim kritičarima koncentriran je i začinjen konkretnim, igranim primjerima utjecaja društvenih mreža kako bi plastičnije ukazao na problem s kojim smo suočeni iako ga često i ne smatramo problemom. Sve ono o čemu govori „Social dilemma“ smo naravno već vidjeli ranije – u drugim filmovima, dokumentarcima i na široko čitali posljednjih godina, no ovdje je sve sabijeno u jednostavnih i lagano razumljivih devedesetak minuta pa dokumentarac svakako treba pogledati, a po potrebi pokušati prisiliti ovisnike o društvenim mrežama s kojima ste okruženi da ga pogledaju također.

Svi mi znamo ili barem osjećamo da su društvene mreže u nekoj mjeri štetne, osjećamo kako u nama stvaraju ovisnost sličnu onoj koju pokazuju narkomani, alkoholičari ili kockari. Imamo stvarnu potrebu provjeriti notifikacije ili osvježiti zid na Facebooku ili Instagramu što je u jednome času uspoređeno s potezanjem poluge na „Black Jack“ aparatu u kockarnici. Svaki puta kada osvježimo zid on pokaže nešto novo i do sada neviđeno, a svako to osvježavanje otpušta malo dopamina u našim glavama. Aplikacije koje koristimo dizajnirane su i u njihovo stvaranje su uložene doslovno milijarde dolara i angažirani su najpametniji ljudi na planeti kako bi nas učinile ovisnima o sadržaju kojeg pružaju. Ipak, za razliku od narkomana, alkoholičara ili kockara – društvene mreže ne ispoljavaju nikakvu direktno mjerljivu štetu na našu neposrednu okolicu pa smo stoga dodatno zbunjeni. Istovremeno, pravi cilj kompanija koje su stvorile društvene mreže je „rudarenje“ naše pažnje, koristeći cijeli niz različitih trikova pokušavaju nas natjerati da što je moguće više vremena dnevno potrošimo na njihovim platformama. Trošak tih platformi plaćaju oglašivači koji tu istu platformu koriste kako bi nam plasirali informaciju za koju misle da smo zainteresirani. Ukratko, sagrađen je tehnološki ekosustav koji hrani samog sebe, koji u svojem centru čvrsto drži nas kao korisnike društvenih mreža bez da nas je išta pitao ili upozorio da na dnevnoj bazi na nama provodi eksperimente čiji je jedini cilj produbiti ovisnost i produžiti korištenje platforme i naše pažnje za još koju dodatnu minutu dnevno.

Borba za našu pažnju postoji otkako postojimo, u samom filmu u nekoliko se navrata ilustrira analogija mađioničara koji pokušava svoju publiku zainteresirati pokazivanjem trikova, optičkih varki i dobro uvježbanih pokreta koji se naočigled ne čine mogućima što ih čini zabavnima. Nisu mađioničari jedini, iste ili slične trikove koriste apsolutno svi, od umjetnika kojima pjevaju ili nas nasmijavaju, preko prodavača ili marketingaša koji nam žele prodati proizvod pa sve do političara koji nas pokušavaju uvjeriti kako je upravo njihova politička struja superiorna, bolja i u biti jedina koja može ostvariti neki opći društveni cilj s kojim se naravno trebamo svi zajedno identificirati. Razlika između prethodnih primjera i društvenih mreža je u tome što jedan pjesnik može okupiti publiku od deset, stotinu ili tisući ljudi, pisac može napisati knjigu koju čitaju stotine tisuća ili milijuni, TV voditelj može u doba dnevnika zaokupiti cijelu naciju – no način kojim im pristupa je svima podjednak, svaki član publike izložen je apsolutno istom sadržaju, dok su društvene mreže za apsolutno svakoga drugačije. Podatkovni centri s tisućama računala sakupljaju svaki podatak koji su o vama ikada saznali, te koriste matematičke i statističke formule kako bi temeljem vašeg dosadašnjeg ponašanja i ponašanja ljudi koji su slični vama (a koje nikada niste upoznali ili uopće znate da postoje) servirali sadržaj za kojeg s najvećom mogućom dozom sigurnosti mogu u tome času predvidjeti da će vas zanimati, a sve kako bi vas pred ekranom zadržali još koju minutu, kako bi svoj stvarni život koji se događa oko vas zamijenili ovim virtualnom dopaminskom terapijom.

Dodatni problem je i asimetrija, dok društvena mreža o nama zna apsolutno sve, jer kroz sumu naših objava, komentara, lajkova i fotografija neumorno grade naš psihološki i potrošački profil tijekom godina, mi istovremeno o samoj društvenoj mreži znamo vrlo malo. Nejasno je i nikada objašnjeno kako i kojim algoritmom Facebook, Instagram ili Twitter odlučuju čiju i koju će nam objavu plasirati, a svako novo ažuriranje aplikacija koje se događa u gotovo tjednom ritmu, dodaje neke nove funkcionalnosti i nove načine kako zaokupiti vašu pažnju. Borba je dakle nepravedna jer s jedne strane imamo pojedinca zarobljenog u eksperimentu, dok nas s druge strane aplikacije promatra i analizira nepoznati broj računala, algoritama ali i psihologa, marketingaša i tko zna sve koga, a samo zato da bi nas koristeći različite trikove i varke natjerali da konzumiramo neki sadržaj i u konačnici kupili proizvod.

„Društvena dilema“ se kroz svojih devedesetak minuta uglavnom bavi odnosom nas, kao korisnika i platforme društvene mreže i ukazuje na neke očigledne disfunkcionalnosti u našem ponašanju ili pokazuje znakove ovisnosti kako bi ih lakše prepoznali. Vrlo malo se govori o odnosima oglašivača i oglašavanja i plasiranja marketinških poruka u trenucima kada smo na njih osjetljivi, a donekle je površno ilustriran utjecaj platformi na socijalni inženjering koji se događa. Naravno da su spomenute nezaobilazne priče o izbornom inženjeringu u americi, ruskim utjecajima te su paušalno navedeni nizovi drugih zemalja u kojima su društvene mreže korištene kako bi se plasirale odgovarajuće informacija i pokrenuli ili preokrenuli trendovi. Dokumentarac je od Sundance festivala na kojem je prvi puta prikazan dobio i dodatak koji se odnosi na poglavlje o COVID-19 epidemiji i dijelom govori o tome kako algoritam grupira i očigledno raspoznaje teorije zavjere te ih sustavno promovira dijelu populacije kojem očigledno ne treba puno da takve teorije prigrli.

Iako je „društvena dilema“ slikoviti i jednostavno razumljiv dokumentarac koji objašnjava problematiku društvenih mreža i načina na koje one utječu i svakodnevno mijenjaju naše ponašanje, istovremeno je malo napravljeno da se ponudi rješenje ili barem smjer rješenja. Najdalje što su autori otišli je iskazivanje brige i predlaganja rješenja u rangu od potpunog brisanja korisničkih računa na društvenim mrežama pa do jednostavnijih i „manje bolnih“ rješenja poput gašenja notifikacija ili limitiranja vremena koje dnevno provodite na tim platformama. Odgovornost kompanija za najveći socijalni inženjering u povijesti tek je spomenuta i dok se možemo složiti da su autori vrlo dobro definirali kratkoročni interes pojedinca u ovoj društvenoj nedoumici, vrlo malo je rečeno o tome što je to dugoročni interes zajednice u kontekstu društvenih mreža. Okvir za raspravu je ovim filmom postavljen, no diskusija tek započinje.

p.s. ovaj članak je u originalu objavljenu u Expressu

Misao dana:
“An open Facebook page is simply a psychiatric dry erase board that screams, “Look at me. I am insecure. I need your reaction to what I am doing, but you’re not cool enough to be my friend. Therefore, I will just pray you see this because the approval of God is not all I need.”

Tags facebook

Ostalo

O tome koga smo sve podupirali (i zašto)?

Post author By Marko
Post date 30 April, 2020
1 Comment on O tome koga smo sve podupirali (i zašto)?

Jučer je HZZ objavio podatke o primateljima potpore za radna mjesta. Kako sam to i predvidio u svom tweetu, tablica je objavljena u nepretraživom obliku i to na 1680 stranica. Ako proučite malo kod koji se vrti u pozadini, ekipa se doista potrudila na svaki način sakriti i otežati ili u cijelosti onemogućiti skidanje tih podataka u imalo pretraživ format. To je tipično državno ponašanje ograničenih birokrata koji smatraju da su jedini gatekeeperi informacija te da jedino oni smiju upravljati tim podacima. Naravno da se odmah sasulo drvlje i kamenje pa je odmah iste večeri ministar rekao kako je API predviđen za danas (naravno da nije predviđen ali je čak i ministar uspio shvatiti razinu pritiska i veličinu propusta pa su morali osmisliti API). Na sreći, više ljudi je krenulo kopati po tome i do večeri smo imali prvu pretraživu tablicu na stranicama GONG-a, pa je potom pao pritisak da i oni daju bazu na download (što su nakon nekoliko pokušaja uspjeli napraviti, komična priča really), no prvu potpunu i tehnički ispravnu bazu sa svim podacima je u konačnici na download dao Velibor Cipan.

Ovo ovdje je moja verzija iste stvari, u excelu, za slobodni download pa radite s time što želite.

Originalne podatke o potporama sam obogatio nekim dodatnim informacijama. Tako sada možete filtrirati i grupirati primatelje po županijama (a ako baš želite, možete iz šifrarnika izvući i konkretna sjedišta trgovačkih društava), a izvučeni su i podaci o prosječnoj plaći i dobiti, te po djelatnosti. Svi dodani podaci se odnose na 2018. godinu i ne odnose se na obrtnike (nažalost, obrti su uglavnom u sustavu poreza na dohodak pa GDPR, porezne tajne i te fore).

Prije nego krenete sasuti drvlje i kamenje na firme i obrte koji su na popisu, ono što mora biti jasno jest to da su potpore napravljene zato da zaposleni ne dobiju otkaz. U okolnostima u kojima je opseg posla drastično pao ili je neka djelatnost skroz zabranjena puno pravo poslodavca je otkazati ugovore o radu. Ova mjera je poslužila zato da se to ne dogodi, i ako ste pročitali moj tekst od prije petnaestak dana, onda ćete vidjeti kako je trošak države za ovu mjeru manji od troška koji bi imala da su ti isti ljudi završili na burzi rada. Država je propisala kriterij da moraš dokazati 20% pada prihoda i makar vjerujem da se tako nešto dogodilo, pitam se da li baš svaka djelatnost zaslužuje državnu potporu?

Sada, kada smo to rekli, a uzevši gore spomenute parametre teško je ne primjetiti da ako posložite tablicu po dobiti u poslovnoj godini (podsjetnik, ovo su podaci za 2018. godinu, podaci za 2019. nisu dostupni), apsolutni “pobjednik” je Super Sport kladionica (a ima ih u vrhu tablice nekoliko). Naravno da su oni unutar slova zakona i da su samo iskoristili mjeru, no postavlja se pitanje da li je bilo nužno subvencionirati kladionice. Dobit Super Sporta iz 2018. godine je više nego dovoljna da isplaćuje tu mjeru svojim zaposlenima punih 12 godina i 10 mjeseci (!?), impresivan rezultat, a ni Hattrick nije daleko. U samom vrhu je i B2 kapital, tvrtka koja se bavi otkupom i naplatom dugovanja.

Ono što je meni osobito zanimljivo su tvrtke koje se bave privremenim zapošljavanjem, primjerice MANPOWER d.o.o., Dekra za privremeno zapošljavanje d.o.o., Adecco za privremeno zapošljavanje d.o.o. i njima slični. Ono što je kod tih firmi osobito zanimljivo je to da one ciljano zaposle radnike koje potom “iznajmljuju” krajnjem korisniku. Kada posao stane ili radnik bude “vraćen” njemu prestaje zaposlenje. U slučaju ovakvih agencija, one imaju ugovorene poslove koji će biti plaćeni i pitanje je kako njihovi klijenti reagiraju na vijest da će agencija povrh računa koji su im izdali pokupiti i državnu potporu. Priča je sigurno zanimljiva. S druge strane, imate neke druge agencije koje su očito potporu uzele samo za svoje vlastite djelatnike (backoffice) ili neke agencije kojih uopće nema na popisu. Nisu dakle svi isti.

Super mi je na popisu vidjeti i neke viđenije i dobro namirene konzultante iz afere Agrokor poput recimo Texo managementa, Intercapitala ili Komunikacijski ured Colić, Laco i partneri.
Teška vremena.

Misao dana:
The Seven Social Sins are:
Wealth without work.
Pleasure without conscience.
Knowledge without character.
Commerce without morality.
Science without humanity.
Worship without sacrifice.
Politics without principle.