Categories
Business Ekonomija Politika

Pomak u fazi

Naletio sam na Pulsovo istraživanje o globalizaciji koje je postavilo tri jednostavna pitanja i odgovori koji su hrvati dali (uzorak od 1.000 ljudi) je u totalnom raskoraku s odgovorima koje su dali ispitanici u 63 druge države svijeta (ovo istraživanje je dio Gallupova globalnog istraživanja).

Prvo pitanje je glasilo da li ispitanik smatra da je globalizacija dobra ili loša stvar za hrvatsku? Svega 18% ljudi smatra do dobrom stvari, 31% lošom, 35% neutralnom a 16% pojma nema. Usporedbe radi, u Africi 71% ljudi smatra da je globalizacija dobra stvar, 9% loša, 11% neutralna a 9% ne zna. Svjetski prosjek je 38% dobra, 15% loša, 31% neutralna i 16% ne zna.

Drugo pitanje je glasilo o tome što ispitanici misle o stranim ulaganjima u hrvatsku?  Svega 33% ispitanika smatra to dobrim, a 50% opasnim. Opet, afrički prosjek je 74% smatra investicije dobrim i korisnim, 19% opasnim. Svjetski prosjek je 51% za i 32% protiv, a interesantno je da se ovaj odnos u kojem je više ljudi protiv nego za zabilježen samo u sjevernoj americi (38:43).

Treće pitanje je ispitivalo tko ima više koristi od globalizacije, bogati, siromašni ili podjednako? Totalno očekivano, 69% hrvata smatra d su to bogati, 1% da su to siromašni, 14% podjednako, a 15% je i dalje clueless. Svjetski prosjek je 58% bogati, 5% siromašni, 21% podjednako i 17% patuljaka pojma nema. Zanimljivo je da i u ovom slučaju hrvatski slijede trend zapada gdje jedino u zapadnoj europi ima više ljudi koji smatraju da se bogati bogate i dalje.

GlobalizacijaE sada,  ono što je meni zanimljivo je to kontriranje hrvatske u odnosu na naše okruženje i na svjetske tokove, odnosno suglasnost naših stavova (barem u nekom općem generalnom smjeru) kao i recimo amerikanci ili zapadni europčani. Ne kažem ja da je jedan ili drugi stav krivi, no indikativno je da prostori kojima je razvoj ekonomije nužan (a to bi bila afrika i azija) su odabrali u cijelosti suprotne odgovore od nas kojima je to također jako potrebno. Može biti da smo pametniji, a može biti i da ljudi u tim krajevima razumiju da sami ne mogu izići iz kaljuže u koju su upali.

No imam ja jednu drugu globalizacijsku priču iz mojeg businessa. Naime u mom poslu posao možete podijeliti an dvije osnovne faze (prvu i drugu), i zanimljivo je kako je prva faza kapitalno strašno intenzivna (govorimo o stotinama i milijunima eura za minimalni pogon), traži malo ljudi i u principu visoko je automatizirana – te postoji druga faza koja također očekuje neke strojeve (koji su ipak daleko jeftiniji), no očekuje puno ljudi. U primjerice nizozemskoj, gdje sam prošle godine obilazio desetke tvrtki koje se bave poslom poput mojeg business se razvio na način da imate tvrtke koje se bave prvom fazom i potom se ostatak posla pošalje u tvrtku koja se bavi drugom fazom. I jedna i druga tvrtka je najbolja u poslu koji obavlja, imaju novaca i investiraju u najmodernije strojeve koji se kupiti mogu.

U hrvatskoj je totalno suprotna situacija; dakle u prvoj fazi kupiš visokoautomatizirani stroj (iz jednostavnog razloga što nemaš stvarnog izbora i moraš kupiti takav pogon), no onda u drugoj fazi tipično pokupuješ ono za što imaš novca, a to su niskoproduktivni strojevi, polovni strojevi ili strojevi koji su kapacitetom primjereni tvojoj proizvodnji.

Fora je u tome da recimo nizozemac iz faze dva ulupa u mašineriju recimo 3mil eura i može proizvesti 15.000 nekog proizvoda u satu, dok recimo mi kupimo dobar stroj, recimo i tehnološki vrlo dobar ali daleko nižeg kapaciteta recimo 500 jedinica na sat. Kvalitativno smo jednaki s nizozemcem, no kada fiksne troškove podijelimo s jedinicom proizvoda ispada da je hrvatski proizvod daleko skuplji (jer neovisno o tome koliko je nizozemac skuplji od hrvata, a to je dokazano faktor 4, njegov stroj je i dalje 30x učinkovitiji i u konačnici njegov proizvod objektivno sadrži svega jednu sedminu cijene rada ugrađenog u hrvatskog proizvoda). Sad but true, rekla bi metallica.

Needless to say, sve ovo je plod nekolicine faktora. Kao prvo, riječ je o tzv. hrčak efektu u kojem poduzetnici pokušavaju sve odraditi pod svojim krovom. Ovo je jedna besmislena strategija jer osim što je nemoguće, ono što se najčešće događa je da umjesto da jednu stvar radite najbolje na svijetu, njih 30 radite prosječno ili loše. Drugi problem je nepovjerenje, zašto bih ja outsourcao svoj proizvod kod drugog poduzetnika (koji se može pokazati kao moj konkurent), kada ovaj može otići mom kupcu i preuzeti posao. I posljednje, poduzetnici međusobno rijetko ili nikada ne razgovaraju, a i kada razgovaraju rade to s figom u džepu, što nikako nije dobro – networking – dakle zajednička suradnja više poduzetnika je u inozemstvu nužnost, a kod nas se ona javlja tek u pojedinim industrijama.

Dakle, dok ne prevladamo tri osnovna problema; “moram imati sve”, nepovjerenje i dok ne sagradimo međusobne veze, nećemo se izdići iz ove naše malene bare u kojoj (barem zasada) čim se netko izdigne, odmah ga srežu u početku.

Misao dana:
There is an island of opportunity in the middle of every difficulty. Miss that, though, and you’re pretty much doomed.

Categories
Business Ekonomija Politika

Pliva, In memoriam

Na jučerašnjoj telefonskoj sjednici hrvatske vlade odlučeno jePliva kako se paket dionica Plive a koji se nalazi u vlasništvu države prenese na mirovinski fond koji ih potom može prodati najpovoljnijem ponuđaču.

Obzirom da je u ovome času jedina otvorena ponuda ona od Barr-a, po automatizmu te dionice idu upravu njemu.

Obzirom da je zakon o preuzimanju, odnosno procedura relativno zanimljiva, te da se cjelokupni proces mora dovršiti do 11. listopada, danas je zadnji dan u kojem Actavis može istrčati i ponuditi makar jednu kunu više od Barrovih 820kn.

No, pitanje je da li će vrlo kompleksni manevar koji uključuje toliko novaca da se svima zavrti u glavi doista gotov? Računajući na činjenicu da je Actavis očigledno pripremao cijelu akciju dugo vremena te da je u procesu stekao kontrolu nad najmanje 20+ posto dionica, postavlja se pitanje da li je Actavis doista odustao od utrke ili ima još kojeg asa u rukavu.

No ja bih se vratio na domaće konotacije cijele priče o Plivi, naime Actavis se svojevremeno pojavio kao potencijalni preuzimatelj Plive, a taj pokušaj je uprava označila kao neprijateljski (gdje bi neprijateljski pokušaj bio svaki onaj s kojim se ne slaže uprava društva i/ili nadzorni odbor). U prekonoćnoj akciji, pronađen je novi strateški partner Barr te se krenulo u nesmiljeno i dosada nezapamćeno lobiranje kako bi dionice doista završile u Barrovim rukama/trezorima.

Nakon otkrića opernih sklonosti našeg nam premijera i cijele priče koja je ispala iz tog nesretno planiranog posjeta povijesnoj jezgri Verone došlo je do malenog rasula sustava čije krajnje konsekvence (kako neki kažu, ili damage control kako kažu neki drugi) možemo upravo čitati na šesterostranom intervjuu kojeg je skakač iz paštete Miomir Žužul dao jednom od naših istaknutih magazina.

Zanimljivim obratom priče, vladajuća struktura je cijelu aferu (koju je dočekala očigledno nespremno) zavrtila u stranu umirovljenika. Misleći valjda kako to možda i je afera, ali tko će se usuditi napadati rješenje za dug umirovljenicima? Vrijedi spomenuti kako se u času odluke o povratu duga umirovljenicima nije niti razmišljalo o Plivi kao spasonosnom rješenju niti je cijena Plive u tom času bila takva da bi se to moglo naslutiti, tako da je Pliva u stvari došla kao nenajavljeni izvor 2.5 milijarde teškog povrata.

No uzmimo u obzir slijedeći scenario; što će se desiti ako Barr tijekom svoje javne ponude ne uspije prikupiti 50% svih dionica? Naime, javna ponuda je opcionalna i funkcionira samo u slučaju da Barr prikupi traženi postotak dionica, ako taj postotak nije deponiran ponuda je nevažeća i Barr izlazi iz igre. Actavis je napravio časni uzmak (da li je to bio uzmak?) i može samo za tjedan dana objaviti kako je stekao xx postotaka Plive. Za pretpostaviti je kako bi ispadanjem Barr-a iz igre, samo Actavis ostao kao ozbiljni ponuđač i to bi sasvim sigurno srušilo cijenu Plivinih dionica – no ono što je zanimljivije u kontekstu cijelog spin-a s umirovljenicima je pitanje da li je moguće taj posao zgotoviti do kraja godine? Hm…..

Može biti da je priča s Plivom baš kao i opera. Ona naime počinje puno prije nego što se zastor digne i završava bitno nakon što zastor padne. Počinje u mašti, postaje sastavni dio naših života i ostaje u nama dugo nakon što je završila.

Misao dana:
Jake: You were outside, I was inside. You were supposed to keep in touch with the band. I kept asking you if we were gonna play again.
Elwood: What was I gonna do? Take away your only hope? Take away the very thing that kept you going in there? I took the liberty of bullshitting you.
Jake: You lied to me.
Elwood: Wasn’t lies, it was just… bullshit.

Categories
Ekonomija

Freakonomics

O Freakonomics-u sam već pisao nekoliko puta. Ukratko, radi se o čudnovatom spoju novinara i ekonomista koji pokušavaju spojiti naizgled nepovezane činjenice pomoću različitih statističkih metoda – a sve skupa je objavljeno u knjizi istoimenog naslova. Knjiga je must read i svakako je pročitajte.

Druga stvar o kojoj sam također pisao je TED, konferencija koja se jednom godišnje događa u Montereyu (California) a koja spaja najpametnije i najbogatije ljude ovoga svijeta kako bi ovi kroz nekoliko dana razmjenjivali ideje. TED ima svoj blog, a prije neki dan je na njihovom blogu osvanuo videocast Stevena Levitta (dakle jednog od gore spomenute dvojce). U ovom videocastu Levitt objašnjava ekonomsku strukturu uličnih bandi, tj. da budemo precizniji objašnjava kako je moguće da ako je dilanje droge i ulični kriminal tako unosan posao kriminalci i dalje žive kod svojih roditelja?

p.s. zadnjih dana sam malo zauzet, a djelomično imam i nedostatak inspiracije pa su se tekstovi prorijedili, proći će mene to

Misao dana:
In the West Bank a group calling itself the Lions of Monotheism fire bombed four churches, telling the Associated Press the attacks were carried out to protest the Pope’s remarks linking Islam and violence. The irony of the statement, and this is often the case we find, was lost on them.