Nema drugog načina da krenem s ovim tekstom nego da ponovim udžbeničku tvrdnju kako je državni proračun poslije Ustava najbitniji dokument jer on opisuje način na koji će neka država funkcionirati u slijedećem razdoblju. Nije onda ni čudo da način na koji se taj proračun donosi u cijelosti demoralizirajući, obeshrabrujući i u svojoj biti depresivan. Svega 24 sata je prošlo od objave proračuna do trenutka u kojem je Sabor krenuo diskutirati o tom dokumentu i to jednostavno nije dovoljno vremena da se prouči otprlike četrnaest tisuća stavaka ili više od tri stotine stranica od kojih se proračun sastoji.
Ne znam kako to vide vladajući, no donošenje proračuna na ovaj način jako podsjećana na Šukerovo samo “formalno” sudjelovanje u odlukama vezanog uz INA-u, Jadrankin “formalni” potpis na ugovore s TLM-om i općenito na tu cijelu piramidu ignorancije koja vlada vladom i vladajućom strankom. Veliko je pitanje i što se desilo s “bolnim rezovima” koji su nekako putem nestali, kao ni što se desilo s usklađenjem s pravnom stečevinom EU-a koja bi se morala manifestirati na zakon o PDV-u, te na subvencije prema brodogradilištima ili poljoprivredi.
Saborska rasprava koja je uslijedila nije nimalo pomogla da se razjasni što se s proračunom doista dogodilo i diskusija se (očekivano) pretvorila u međusobno vrijeđanje i prazno lamentiranje bez ikakve imalo smislene osnove. Ja sam se pak dugo vremena bavio državnim proračunom i ne samo s njime nego i postupkom kako se on donosi te sam u toj svojoj maloj istrazi pronašao nekoliko doista nevjerojatnih podataka.
Moja prva ideja vezana za proračun je bila da se jednostavno smanji veličina državnog proračuna. Meni je to bilo jasno još 2007. godine no danas je to opće poznata situacija, no ako ste kojim slučajem jedan od stotinu i pedesetak saborskih zastupnika i dođete na istu ideju kao i ja tada odmah možete lupiti glavom u zid iz jednostavnog razloga što Saborski poslovnik koji regulira pitanje davanja amandmana na državni proračun uopće nema predviđenu situaciju u kojoj bi se proračun mogao smanjiti. Provjerite, ja nisam vjerovao da tako nešto očigledno nije predviđeno ali eto to je tako. Moje drugo veliko otkriće vezano za saborsku proceduru je bilo pitanje koliko je amandmana na državni proračun do sada prošlo. Dakle, do sada smo imali dvadesetak proračuna i dodatnih četrdesetak rebalansa i ako kažemo da smo u ukupno 60 situacija donosili proračun (ili njegov rebalans) mislim da je jasno da je ovih 150 ljudi, koliko god oni bili loši za posao koji obavljaju čisto statistički gledano moralo iznjedriti jedan jedini amandman koji je prihvaćen. To nažalost nije točno, u povijesti hrvatske demokracije do današnjeg dana nije prihvaćen nijedan oporbeni amandman na državni proračun, a ovi koji i jesu prihvaćeni su svi redom bili tehničke korekcije koje je u biti Vlada preuzela i sama ih ponudila kao svoj.
Nevjerojatno mi je promatrati lakoću i neracionalnost obrane i donošenja proračuna svejedno da li ona dolazi od samih ministara ili od zastupnika vladajuće koalicije. Mora tamo biti inteligentnih ljudi (odbijam vjerovati da nema) pa mi stoga nije jasno kako je moguće da se postave zaštitnički prema toliko štetnom dokumentu koji će nas koštati kao društvo i kratkoročno i dugoročno. Dokumentu koji će u svojem pravosudnom epilogu, koji će zasigurno uslijediti, barem neka od lica koje smo gledali na klupama umjesto u crnim BMW-ima i Audijima zatamnjenih stakala odvesti u bijelo plavim vozilima u smjeru Rementinca ili Gajeve.
Ovo nije ni razvojni ni socijalni proračun, ovo je državni proračun koji je poput države u kojoj se donosi korumpiran od početka, neodrživ i štetan. Ovaj proračun nije čak niti predizborni, ovo je “formalni” proračun.
Svakako posjetite Vjetrenjačin Proračunski kalkulator.
p.s. ovo je moja dvadeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Web pick tjedna:
http://www.doingbusiness.org/ Doing business je godišnje izvješće svjetske banke koje govori o tome koliko je koja država pogodna za investiranje. Možemo diskutirati o tome da li ti kriteriji uključuju najbolji interes zemlje, no činjenica ej da je to dokument kojeg že svaki imalo već investitor svakako konzultirati a vjerojatno i koristiti kao jedan od argumenata gdje uložiti svoj novac.