Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Novčani tok

Jeste li znali da više od 80% svih poduzetnika propada ne zbog toga što posluju s gubitkom nego zato što im je novčani tok negativan? Tako je to barem u uređenim zemljama. U Hrvatskoj poduzetnik je obavezan predavati samo dva temeljna izvještaja. Jedan je bilanca, tj. popis imovine, kapitala i obveza, a drugi je račun dobiti i gubitka. Kada naši novinari mudro analiziraju poslovanja poduzeća onda promatraju u biti račun dobiti i gubitka koji pokazuje kolike je poduzetnik imao prihode u nekoj godini, koliki su mu bili troškovi, a sve ono što je preostalo je dobit na koju treba platiti porez i s onime što ostane može raditi što želi. Račun dobiti i gubitka je u biti formular kojime izračunavamo obveze prema državi i on ima relativno malo veze sa slikom poslovanja nekog poduzetnika. Evo i nekoliko primjera.

Zamislite situaciju da odradite neki posao i za njega dobijete okruglih 500.000 kuna (plus PDV, no on je posebna priča), ako uzmemo da niste imali nikakvih troškova (recimo, izradili ste studiju po narudžbi potpredsjednika vlade), vaš prihod je istovjetan i vašoj dobiti. Istovremeno, potaknuti velikim uspjehom odlučili ste se nagraditi kupnjom skupocjenog automobila (primjerice shvatili ste kako jedna politička stranka relativno povoljno, na brzinu i u tišini prodaje blindirani BMW). Ono što ste u stvari učinili je investicija od pola milijuna teško stečenih kuna u reprezentativni automobil (ionako je u konzultantskom poslu image pola obavljenog posla). U času predaje izvješća poreznoj upravi, u vašoj bilanci će pisati da posjedujete imovinu od pola milijuna kuna, a u računu dobiti i gubitka da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti. Novinari će najčešće zaključiti kako eto imate veliku imovinu i ogromnu dobit (pola milijuna vrijednosti automobila i pola milijuna dobiti će odjednom biti milijun), no u praksi se događa nešto sasvim drugo.

Promatrano sa strane novčanog toka, ono što se desilo je to da ste dobili pola milijuna kuna na žiro račun tvrtke, potom ste kupili automobil za pola milijuna kuna (+ PDV) i na računu ste ostali bez ijedne jedine kune. Na izvješću dobiti i gubitka pokazati će se dobit od pola milijuna kuna i stvoriti će se obveza plaćanja poreza na dobit od 100.000 kuna (stopa poreza na dobit je 20%), a obzirom da ste kupili osobni automobil, 30% svih njegovih troškova je porezno nepriznato pa kao donji minimum imate iznos plaćenog PDV-a kojeg nemate pravo odbiti pa ga stoga treba i platiti državi.

Kada to sve zbrojite i oduzmete, činjenica je da u imovini imate pola milijuna kuna vrijedan automobil, činjenica je da ste ostvarili pola milijuna kuna dobiti, ali istovremeno ste ostali dužni poreznoj upravi 100.000 kuna poreza na dobit i još trebate na to dodati nekih 34.500 kuna obveze plaćanja porezno nepriznatog PDVa. Obzirom da ste sve novce koje ste zaradili utrošili u auto, na računu nema novaca i odjednom morate odnekuda stvoriti 134.500 kuna za plaćanje poreza, porezna uprava izdaje nalog za blokadu i nakon 60 dana blokade obavezni ste proglasiti stečaj unatoč tome što po tumačenju nekih posjedujete milijunsku imovinu.

Pojednostavljeno rečeno, unatoč tome što imate sjajnu bilancu i još impresivniji račun dobiti i gubitka, u hipotetskom korporativnom džepu imate rupu od 134.500 kuna koju financijaši nazivaju negativni novčani tok i to je razlog zašto onih gore spomenutih 80% poduzetnika propada. Možete biti najprofitabilnija tvrtka na svijetu, no ako nemate dovoljno novca da uredno servisirate svoje obveze tada ste na rubu bankrota.

Eto još jednog prijedloga antirecesijske mjere; učinit izvješće novčanog toka obaveznim za sve vrste poduzetnika, a sve u nadi da kada poduzetnik vidi da mu je izvješće novčanog toga negativno da će se zapitati da li je to dobro i kako to može spriječiti.

p.s. ovo je moja trideseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 5. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
This Department of Treasury, run by this administration, using the same tried and true accounting methods that every business in America uses, cast new light on the fiscal severity that our Nation is facing, what some would call a mess.

Tags Večernji list

Ekonomija

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Tags Đuro Popijač, Večernji list

Business Ekonomija

Nula zarez dva posto

Jeste li uočili streloviti rast Hrvatske privrede od 0,2 postotnih bodova u trećem kvartalu ove godine? Takvim rastom već za koju tisuću godina sustignemo Rumunjsku ili Bugarsku. No šalu na stranu. GDP ili po hrvatski BDP – bruto domaći proizvod je jedno zanimljivo mjerilo koje ukratko sadrži zbroj sve potrošnje građana i države, investicije, izvoza a od brojke koju ste dobili oduzmete uvoz i to je otprilike BDP. Ono što vam naši vladajući ne kažu je da oni u biti nemaju pravilnih mehanizama izvještavanja koji bi izračun BDP-a pretvorili u neku egzaktnu brojku, a osobito ne na tromjesečnom nivou.

No idemo malo izračunati što to točno znači 0,2% rasta u odnosu na isti kvartal prošle godine. Ukupni hrvatski BDP kreće se negdje oko 300 milijardi kuna i jedan kvartal (pod pretpostavkom da su svi isti – a nisu, prvi i treći su obično manji) ima novčani ekvivalent od 75 milijardi kuna. U tom kvartalu imamo ukupno 92 dana u kojem moramo stvoriti tih 75 milijardi kuna, a 0,02 postotna boda od toga je 150 milijuna kuna što je čak i za nas smrtnike jedna poprilično krhka brojka s kojom bi Kalmeta jedva sagradio kilometar-dva ceste (usput rečeno izlaz s auto ceste Nova Zdenčina je koštao 60 milijuna kuna, 2km asfalta i kućica za naplatu, doista impresivno ako znamo da je cijelo Demerje koštalo jedva malo više od 100, ili da je primjerice neki dan srpska vlada potpisala ugovor za izgradnju 18km autoceste koji će koštati istih tih 60 milijuna kuna).

Na državi poput naše, 150 milijuna kuna je razlika između toga da li ste nešto ocarinili u petak ili ponedjeljak, jeste li platili neki račun na vrijeme, jeste li otišli na bolovanje ili niste, da li vam je netko napisao fakturu prije ili nakon odlaska na more. Ili, ako baš želimo, možemo izračunati da kada bi svi dani bili jednako vrijedni, tada svakoga od tih 92 dana moramo stvoriti oko 815 milijuna kuna vrijednosti, što znači da možemo zaključiti da cijela naša država tih 150 milijuna kuna može zaraditi za otprilike sat i pol radnog vremena (ako je uspijemo natjerati da radi). Naravno, situacija nije baš tako linearna jer se tijekom radnog tjedna radi daleko više nego vikendom, a zato jer nismo u stanju izračunati koliki nam je BDP postojati će oni koji će osporavati brojku od 300 milijardi, no kako god bilo, u biti je svejedno da li govorimo o 150 milijuna kuna ili 200 (s pretpostavkom BDPa od 400 milijardi kuna) jer i jedno i drugo možemo napraviti prije gableca.

Prošle godine u trećem kvartalu smo imali jedan radni dan manje nego ove godine. Dva praznika koja padaju u kolovozu pogodila su radne dane, dok to ove godine nije bio slučaj. Još ako bi bili zločesti pa proanalizirali spajanja i duge vikende gdje su hrvati pravi majstori izvijanja vremensko temporalnog kontinuuma, neće biti teško zaključiti kako se u kolovozu 2009. godine izgubio još pokoji radni dan više; pa onda iz toga slijedi da nije turistička sezona ta koja je spasila treći kvartal ove godine, nego je pravi spasitelj ekonomije to što je Velika gospa pala ove godine na nedjelju. Istina je da su HDZ i Crkva dobro povezani i često djeluju zajedno ali ne bih ja sada išao u teorije zavjere oko izračuna BDP-a.

Ako odemo malo dalje i krenemo simulirati što bi se desilo kada bi broj radnih dana u trećem kvartalu ove godine bio istovjetan radnim danima trećeg kvartala prošle, tada bi kalkulator pokazao pad BDP-a od 0,9% (što je ipak bitno drugačije od 0,2% plusa), i u biti jedina pozitivna stvar iz cijelog ovog debakla o izračunu BDP-a može biti utjeha da smo postali učinkovitiji. Naime pad broja zaposlenih je veći od pada BPD-a iz čega slijedi da oni koji još imaju prilike raditi moraju raditi više nego što su to radili u istom periodu prošle godine.

Svako zlo za neko dobro.

p.s. ovo je moja dvadeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 3. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mfin.hr/ Ministarstvo financija je ministarstvo koje se bavi obradom i prikupljanjem poreznih davanja, a ključevi državne blagajne su također u njihovim rukama. Ministarstvo financija je također i ministarstvo s najviše uhićenih i optuženih državnih tajnika.

Tags BDP, gdp, Večernji list