Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Tags Đuro Popijač, Večernji list

Business Ekonomija

Nula zarez dva posto

Jeste li uočili streloviti rast Hrvatske privrede od 0,2 postotnih bodova u trećem kvartalu ove godine? Takvim rastom već za koju tisuću godina sustignemo Rumunjsku ili Bugarsku. No šalu na stranu. GDP ili po hrvatski BDP – bruto domaći proizvod je jedno zanimljivo mjerilo koje ukratko sadrži zbroj sve potrošnje građana i države, investicije, izvoza a od brojke koju ste dobili oduzmete uvoz i to je otprilike BDP. Ono što vam naši vladajući ne kažu je da oni u biti nemaju pravilnih mehanizama izvještavanja koji bi izračun BDP-a pretvorili u neku egzaktnu brojku, a osobito ne na tromjesečnom nivou.

No idemo malo izračunati što to točno znači 0,2% rasta u odnosu na isti kvartal prošle godine. Ukupni hrvatski BDP kreće se negdje oko 300 milijardi kuna i jedan kvartal (pod pretpostavkom da su svi isti – a nisu, prvi i treći su obično manji) ima novčani ekvivalent od 75 milijardi kuna. U tom kvartalu imamo ukupno 92 dana u kojem moramo stvoriti tih 75 milijardi kuna, a 0,02 postotna boda od toga je 150 milijuna kuna što je čak i za nas smrtnike jedna poprilično krhka brojka s kojom bi Kalmeta jedva sagradio kilometar-dva ceste (usput rečeno izlaz s auto ceste Nova Zdenčina je koštao 60 milijuna kuna, 2km asfalta i kućica za naplatu, doista impresivno ako znamo da je cijelo Demerje koštalo jedva malo više od 100, ili da je primjerice neki dan srpska vlada potpisala ugovor za izgradnju 18km autoceste koji će koštati istih tih 60 milijuna kuna).

Na državi poput naše, 150 milijuna kuna je razlika između toga da li ste nešto ocarinili u petak ili ponedjeljak, jeste li platili neki račun na vrijeme, jeste li otišli na bolovanje ili niste, da li vam je netko napisao fakturu prije ili nakon odlaska na more. Ili, ako baš želimo, možemo izračunati da kada bi svi dani bili jednako vrijedni, tada svakoga od tih 92 dana moramo stvoriti oko 815 milijuna kuna vrijednosti, što znači da možemo zaključiti da cijela naša država tih 150 milijuna kuna može zaraditi za otprilike sat i pol radnog vremena (ako je uspijemo natjerati da radi). Naravno, situacija nije baš tako linearna jer se tijekom radnog tjedna radi daleko više nego vikendom, a zato jer nismo u stanju izračunati koliki nam je BDP postojati će oni koji će osporavati brojku od 300 milijardi, no kako god bilo, u biti je svejedno da li govorimo o 150 milijuna kuna ili 200 (s pretpostavkom BDPa od 400 milijardi kuna) jer i jedno i drugo možemo napraviti prije gableca.

Prošle godine u trećem kvartalu smo imali jedan radni dan manje nego ove godine. Dva praznika koja padaju u kolovozu pogodila su radne dane, dok to ove godine nije bio slučaj. Još ako bi bili zločesti pa proanalizirali spajanja i duge vikende gdje su hrvati pravi majstori izvijanja vremensko temporalnog kontinuuma, neće biti teško zaključiti kako se u kolovozu 2009. godine izgubio još pokoji radni dan više; pa onda iz toga slijedi da nije turistička sezona ta koja je spasila treći kvartal ove godine, nego je pravi spasitelj ekonomije to što je Velika gospa pala ove godine na nedjelju. Istina je da su HDZ i Crkva dobro povezani i često djeluju zajedno ali ne bih ja sada išao u teorije zavjere oko izračuna BDP-a.

Ako odemo malo dalje i krenemo simulirati što bi se desilo kada bi broj radnih dana u trećem kvartalu ove godine bio istovjetan radnim danima trećeg kvartala prošle, tada bi kalkulator pokazao pad BDP-a od 0,9% (što je ipak bitno drugačije od 0,2% plusa), i u biti jedina pozitivna stvar iz cijelog ovog debakla o izračunu BDP-a može biti utjeha da smo postali učinkovitiji. Naime pad broja zaposlenih je veći od pada BPD-a iz čega slijedi da oni koji još imaju prilike raditi moraju raditi više nego što su to radili u istom periodu prošle godine.

Svako zlo za neko dobro.

p.s. ovo je moja dvadeset i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 3. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://mfin.hr/ Ministarstvo financija je ministarstvo koje se bavi obradom i prikupljanjem poreznih davanja, a ključevi državne blagajne su također u njihovim rukama. Ministarstvo financija je također i ministarstvo s najviše uhićenih i optuženih državnih tajnika.

Tags BDP, gdp, Večernji list

Business Ekonomija Priroda i društvo

Proračunski kalkulator

U ljestvici životnih vrijednosti nekako nam se svima skupa pogubio koncept odgovornosti i to na nacionalnoj razini. Nije onda stoga ni čudo da se vlastodršci na ovakav način ponašaju prema građanima, da su građani u biti ravnodušni, a da smo i jedni i drugi umjesto uređenog društva stvorili paralelnu strukturu zapovijedanja i ekonomskih tokova, pa onda u konačnici nije uopće čudno kako se mnogi prema državnim financijama odnose kao prema bankomatu ili u nekim malo esktremnijim situacijama kao samoposluzi. Bitno je očito samo ostvariti dojam da se nešto radi, a već će taj dojam netko platiti, pa onda nije ni bitno koliko poreza plaćamo ili kako se taj novac troši jer ga ionako ne smatramo svojim.

Ako ste uzeli malo vremena i ispunili proračunski kalkulator, po prvi puta možete izračunati koliko vi točno sudjelujete u državnim financijama. S prosječnom bruto plaćom od devet tisuća kuna tijekom godine od svog poslodavca uspijete iskamčiti jedva nešto više od 53.000 kuna, dok istovremeno u tom istom razdoblju država od Vas i Vašeg poslodavca a na temelju uloženog rada uspije iščupati impresivnih 60.900 kuna, što je nekih petnaestak posto više nego što vi tijekom godine dobijete na ruke. Ne znam kako vama no meni se ta podjela čini pomalo nepravednom i nije stoga čudo što je upravo Hrvatska zemlja s najvećim porezima na rad u svijetu (gdje, u određenim kategorijama, uspijemo prestići čak i neusporedivo bogatiju i socijalno pravedniju Dansku).

Na vidjelo izlaze i neke druge nelogičnosti. Nije li nevjerojatno da u zemlji s tolikim brojem nezaposlenih i s toliko socijalnih slučajeva, s gore spomenutom plaćom u sustav socijalne pomoći uplaćujete svega 369 kuna, dok istovremeno poljoprivrednike stimulirate sa 664 kune, HŽ, Croatia Airlines i brodogradilišta od Vas dobiju dodatnih 560 kuna, dok u kapitalnim pomoćima (koje također velikim dijelom idu poljoprivrednicima) isplaćujete dodatnih 515 kuna.

No kako kaže poslovica, ni med cvetjem ni pravice, naš obrazovni sustav koji odgaja one koji će morati brinuti o nama kada odemo u mirovinu ima uvjerljivo najmanju prosječnu plaću dok sektor obrane ima uvjerljivo najveću od 12.194 kune. Policija je prošla nešto lošije s okruglih deset tisuća, a ako promatramo ostatak državnog aparata njihov prosjek je 8.340 kuna u odnosu na istu takvu administraciju ali u lokalnoj upravi gdje je prosjek skoro pa 20% veći i iznosi 9.868 kuna. O zdravstvu pojma nemamo jer njihove plaće nisu nigdje iskazane i osim anketnih podataka doista ne znamo koliko je ljudi u njemu zaposleno a još manje kolike su im plaće. U crkvenu škrabicu uplaćujemo donekle podnošljivih 50 kuna, dijaspora će dobiti od Vas jedva petnaestak kuna, dok će na otplatu državnog minusa otpasti 2.440 kuna.

U vremenima krize, država je ta koja mora generirati gospodarski rast uz pomoć vizionarskih programa i ulaganjima u investicije koje će generirati najveću moguću dobit u najkraćem mogućem roku. Investicije koje će zaposliti domaće gospodarstvo, koje će potaknuti zapošljavanje i stvoriti nove porezne obveznike koji će malo rasteretiti punjenje državne kase. Za te namjene predviđena je stavka “Ostalo” koja u proračunskoj 2011 godini iznosi svega 15 milijardi kuna, i kada od te brojke još oduzmemo sve one tekuće troškove koje je država imala da bi ugrijala i ohladila taj silni administrativni aparat, kupila im precijenjeni fotokopirni papir, nešto automobila i poštanskih omotnica, ono što ostane je u biti razočaravajuće, no čak i kada bi svaku kunu uložili u investicije, ispada da država u investicije u slijedećoj godini ima namjeru uložiti svega 2.900 Vaših kuna, pa stoga ako odlučite u slijedećoj godini kupiti hrvatskih proizvoda u vrijednosti većoj od 3.000 kuna onda znate kako ste za Hrvatsku učinili više nego što će u Vaše ime napraviti 300.000 zaposlenika državnog, lokalnog i javnog sektora kroz 2011. godinu.

Proračunski kalkulator nije igračka, njegov je zadatak da ponovno uspostavi vezu između Vašeg džepa i državne potrošnje kojom upravljaju pijani milijarderi. Pijanci koji su na vlast postavljeni našim neodgovorno danim glasom na izborima.

p.s. ovo je moja dvadeset i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 27. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://proracunskikalkulator.com/ Iako je državni proračun za 2011. godinu izglasan i dalje nije kasno da pokušate sastaviti svoju verziju proračuna te je podijelite s prijateljima. Smanjite poreze, otpustite administraciju, nabavite vojne avione, smanjite ili povećajte deficit države.

Tags proračunski kalkulator, Večernji list