Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Average is over

Dovršio sam prije nekoliko dana čitanje sjajne knjige Average is over koju je napisao poznati američki (liberalni) ekonomist Tyler Cowen. Pročitajte tko je on, ali recimo za potrebe rasprave da je on u ovome trenu jedan od najprogresivnijih ekonomista i mislim da njegovo mišljenje treba svakako uzeti u obzir. Evo i jedan TEDx talk:

Mimo toga što je Tyler sjajan profesor, koautor je i jedan od najpopularnijih ako ne i najpopularnijeg ekonomskog bloga Marginal revolution, a ako vam se dopada imate priliku proći i neke od njegovih tečajeva na Marginal revolution universityu. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko smatram da je bitno da bacite pogled i postanete redoviti čitatelji ovih sadržaja.

Knjiga “Average is over” se bavi tektonskim promjenama koje se događaju na tržištu rada i Cowen argumentira kako je vrijeme prosjeka, ili možda bolje rečeno ekonomskim riječnikom, doba “srednje klase” gotovo. Naime, tehnološka i informacijska revolucija u kojoj se nalazimo direktno pogoduje kreiranju nove hiper meritokratske klase onih koji su u stanju upravljati ili oplemenjivati rad inteligentnih strojeva. Pojednostavljeno, to bi značilo da će u vrlo bliskoj budućnosti oni koji su dosada spadali u neku srednju klasu biti na udaru da dobrim dijelom budu zamijenjeni strojevima. Liječnici će u vrlo kratkom roku biti zamijenjeni ekspertnim sustavima koji će temeljem dostupnih simptoma i mjerenja davati dijagnoze s daleko većom preciznošću nego što to mogu učiniti sami liječnici, i dok će dio liječnika koji neće biti u stanju “surađivati” sa strojevima pasti u hijerarhiji na niže platežne grane, dotle će oni koji uspješno djeluju u “duetima” sa strojevima i koji u toj simbiozi daju dodanu vrijednost značajno napredovati.

Investment in the internet correlates with wage and employment growth in American counties that represent about 42 percent of the American population.

Istovremeno, nakon što stvorimo klasu hiper uspješnih, po definiciji stvoriti ćemo i klasu niže plaćenih i mnogi od današnje srednje klase će se spustiti u tu kategoriju.

Rather than balancing our budget with higher taxes or lower benefits, we will allow the real wages of many workers to fall and thus we will allow the creation of a new underclass. We wonâ€™t really see how we could stop that. Yet it will be an oddly peaceful time, with the general aging of American society and the proliferation of many sources of cheap fun. We might even look ahead to a time when the cheap or free fun is so plentiful that it will feel a bit like Karl Marxâ€™s communist utopia, albeit brought on by capitalism.

Cijela knjiga se u biti bavi procjenama i argumentacijom što će se desiti s pojedinim grupacijama ljudi, prvenstveno kako globalizacija društva utječe na ubrzanu identifikaciju hiper uspješnih ljudi, odnosno što će se događati s onima koji ispadnu iz te kategorije i pod pritiskom potrebe za preživljavanje moraju potražiti drugačija rješenja za svoju egzistenciju. Tako primjerice Tyler direktno identificira samohrane majke kao osobito osjetljivu populaciju.

Many of these women will also find it harder to move to cheaper areas with lower-quality infrastructure because they may still desire good schools for their children, especially if those kids are not self-starting learners from the internet.

Ako u tu cijelu argumentaciju ubacimo i probleme mobilnosti radne snage, odnosno probleme ali i prilike koji se pojavljuju s novim generacijama i tehnologijama koje stoje edukatorima na raspolaganju, tada u konačnici stižemo do iznimno velike promjene u tržištu rada ali i prilikama koje se pojavljuju za sve nas zajedno.

Mislim da morate odvojiti vrijeme i pročitati ovu knjigu. Ne morate se složiti s argumentima i možete nervozno odmahnuti rukom. Možete čak i argumentirati kako Cowen diskutira o americi i njihovim specifičnim okolnostima i možete čak misliti kako ste iz naše lokalne perspektive smješteni na sigurnoj udaljenosti, te da nijedna od navedenih promjena ako se i dogodi neće zadesiti upravo vas ili vas neće zadesiti u nekom skorijem roku – no mislim da se u tome jako varate. Svijet je postao globalno selo i iz dana u dan je sve važnije i važnije pronalaziti hiper uspješne.

Zuckerberg needed a good grasp of Myspace, but he didnâ€™t have to master decades of previous efforts on online social networks. He was close to starting from scratch. In those cases, young people tend to dominate the sector, but of course that wonâ€™t cover the furniture manufacturing.

Za mnoge stvari koje će se događati ili se već događaju, gornji citat je iznimno bitan. Ono što se želi ilustrirati je da je iznimno teško biti konkurentan i napraviti veliki pomaka i sagraditi u kratkom roku veliku kompaniju koja se bavi proizvodnjom namještaja – dakle nije jednostavno niti vjerojatno da će netko u nekoliko godina sagraditi novu IKEAu. Ali istovremeno, iznimno je vjerojatno da će se u novom tehnološkom svjetskom poretku pojavljivati s vremena na vrijeme tržišne niše kojima je donekle jednostavno ovladati iz jednostavnog razloga što za ovladavanje njima nije potrebno poznavanje desetaka ili stotina godina prethodnih uspjeha ili tehnologija, nego sve što radite radite ab ovo.

Mislim da je kritično pročitati knjigu i razumjeti gdje je budućnost rada i da već danas krenete u smjeru koji će vas pozicionirati da se izvučete iz kategorije niže plaćenih poslova i ugurati u kategoriju super uspješnih. Vrijeme prosječnih je gotovo i ulazimo u doba kada se rađa nova meritokracija koja više nije bazirana na kapitalu već na znanju i kreativnosti.

Misao dana:
Social systems proceed by (usually) covering up the brutalities upon which they are based. The doctor doesn’t let you get to his door and then turn you away, rather his home address is hard to find. The government handcuffs you so they don’t have to shoot you trying to escape. And so on.

p.s. ne pišem na blogu, evo ovo je prvi imalo suvisli tekst nakon gotovo godinu dana; nemam namjeru pisati samo o ružnim stvarima koje se ponavljaju iz dana u dan i dok ne osmislim načina da počnem pisati o malo pozitivnijim temama dotle od bloga ništa, no daleko od toga da sam ga zaboravio ili od njega odustao

Tags Average is over, edukacija, ekonomija, Marginal revolution, tržište rada, Tyler Cowen

Business Ekonomija

O pretporezima

Možda ste primjetili da je u paketu poreznih promjena došlo i do promjena vezanih za odbitak pretporeza kod svih troškova vezanih za osobne automobile, odnosno reprezentaciju. Dosadašnja pravila su uključivala pravo na dobitak pretporeza, ako je bilo riječi o troškovima vezanih za automobile tada ste mogli odbiti 70% pretporeza, ili ako je riječ o reprezentaciji onda 30%. Razlika s novim paketom poreznih zakona je što prava na odbitak pretporeza više nema što znači da je s pozicije računa dobiti i gubitka, svaki trošak vezan za osobni automobil, odnosno svaka reprezentacija odjednom postala još skuplja za poduzetnika. Totalno očekivano, svi su se digli na noge i to je proizvelo jedan cijeli niz ljutitih novinskih članaka (a ovaj konkretni je vrlo optimistični).

No, ja se pitam da li je to sve baš tako kako se kaže ili možda ima načina da sve ostane po starom? (vrijedi napomenuti kako ja nisam knjigovođa niti sam ovlašten tumačiti zakone ili bilo što slično tome, tako da štogod napišem koristite na vlastitu odgovornost i morate provjeriti sa svojim knjigovođom ili poreznim savjetnikom)
Dakle, ako uzmemo primjer reprezentacije (dakle trošak ugošćavanja), trenutna pravila kažu da smijete priznati samo 30% troška i 30% pretporeza PDV-a. To bi otprilike izgledalo ovako:

100kn trošak ugošćavanja
25kn PDV
125kn ukupni trošak

Ako iskoristimo gornju formulu, u knjigovodstvu smijemo porezno priznati 30kn troška ugošćavanja (što je 30% od 100kn) i 7,5kn pretporeza PDVa (opet 30% od 25kn). Ukupno se dakle radi o 37,5kn (nemojte me sada o razlikama između troška i pretporeza i načinima knjiženja jer ukupno od ulazne fakture možete “reciklirati” 37,5kn).

Počevši s 1. ožujkom kalkulacija će biti nešto drugačija, zato što nema više odbitka za pretporez, pa tako možemo priznati samo 30kn za ugošćavanje i ne možemo priznati ništa od PDV-a, pa stoga ukupno nam je priznato svega 30kn, što je 20% manje ukupno porezno priznatog troška.

Slična priča, ide i za kombinaciju s osobnim automobilima i svim troškovima koji su na njih vezani (osim troškova osiguranja koji su 100% priznati).

Ako godišnje zbog ovog ili onog razloga imate velike troškove za reprezentaciju (neki poslovi su jednostavno takvi da ima puno takvih troškova), ili pak upravljate flotom automobila tada će se tih iznosa brzo nakupiti i odjednom gore spomenutih 7,5kn se može pretvoriti u desetke tisuća kuna razlike.

Ja se pitam da li je to doista tako i baš me zanima da li me možete demantirati.

Naime, cijela gornja matematika počiva na konceptu porezno priznatog troška i odbitka pretporeza, a preduvjet za to je da posjedujete valjani R-1 račun. Razlika između R-1 računa i gotovinskog računa je u tome što su oba 100% legalna, no samo ako imate R-1 račun sa svim obaveznim podacima smijete koristiti kao temelj za povrat poreza.

Ovdje sada imamo i tricky situaciju, što ako nemate R-1 račun? U takvim se situacijama koristi gotovinski račun kojeg ste dobili na kojem se onda bruto iznos koristi kao osnovica, a to ukratko znači da više ne govorimo o 100kn troška ugošćavanja i 25kn poreza, nego nam je osnovica 125kn, a kako se osnovica nije mijenjala osim u dijelu koji se odnosi na pretporez kojeg nemamo, tada samo treba izračunati 30% od 125kn i dobijemo porezno priznati trošak. Čisto da vas poštedim trčanja do kalkulatora, u gore spomenutom slučaju riječ je o 37,5kn.

Ukratko (ponavljam: po mojem mišljenju), osim razlike u knjiženju iznos porezno priznatog rashoda je u biti identičan (razmislite malo o tome).

I posljednje, gotovinski račun možete dobiti za skoro sve i svašta i on je legalni račun, no neke stvari ne možete kupiti putem gotovinskog računa (primjerice automobil ;), ali zato svi ostali troškovi su ok (naravno, morate moći dokazati da je usluga ili roba isporučena upravo vama, što je kod gotovinskog računa nešto teže za izvesti i u teoriji može biti problem s poreznicima, no razini zakona smatram da je to upravo tako).

Ako netko ima drugačije mišljenje, jako bih ga volio čuti, osobito zašto smatra da moja kalkulacija nije točna.

Update: danas mi je razjašnjeno kako obzirom da se pretporez više ne priznaje, u biti R-1 računi se za te namjene (reprezentacija, osobna vozila) tretiraju kao gotovinski računi, pa je stoga situacija u biti još bolja nego što sam napisao.

Tags automobili, PDV, pretporez

Ekonomija Politika

Dužni kao Grčka?

Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da svega sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio Eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što grci nisu računali je nespremnost ostatka europe da otpiše ono što naplatiti ne može, prvenstveni zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.

Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca italiji prerasao je stope od 6.5% (što je hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala) a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi te iste novce posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genije da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je time veći što je Italija, za razliku od grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novaca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.

Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novaca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se, ako ćemo pravo gledati, ne razlikuje u bitnome od značajki Hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.

Postoji još jedna značajka koja je ista u Italiji i Hrvatskoj, a to je da Italija, za razliku od ostatka eurozoneÂ nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične i dalje manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dan danas nismo uspjeli izaći iz recesije što je dobrim dijelom povezano za političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci ali i godina. Po podacima svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države kao i razina korupcije odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri u posljednjih nekoliko godina bilježe pad u Italiji ali i kod nas.

Problemi koji muče nas, talijane i grke očigledno su slični, dijelom i istovjetni, no razlika je u tome što je Italija previše velika da bi bilo tko dopustio da propadne tek tako, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo o nama. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMFa. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji, jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni Euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u slijedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što bankari i ekonomisti znaju već dugo, o čemu političari ne žele govoriti ali što nam je zapisano u zvjezdama tmurnog europskog neba.

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. studenog 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Good times are when people make debts to pay in bad times.

Tags Grčka, Hrvatska, Italija, Večernji list